USS Abraham Lincoln
Iako svi izjavljuju kako rata između Sjedinjenih Država i Irana neće biti, iz prostog razloga što bi takav sukob bi značio početak globalne katastrofe, sučeljavanje dvije zemlje svakim danom ima sve izraženije vojne okvire. Obje strane pokazuju povećanu aktivnost na mjestima potencijalnih oružanih sukoba na Bliskom istoku, posebno u zoni Perzijskog zaljeva.

Pentagon je tamo poslao napadačke snage američke mornarice predvođene nosačem zrakoplova USS Abraham Lincoln i strateške bombardere B-52 koji se raspoređeni u bazi Al-Udeid u Kataru. Američka vojska također razmatra mogućnost jačanja svojih snaga u blizini Hormuškog tjesnaca s protuzračnim sustavima Patriot i raketnim obrambenim baterijama koje su već raspoređene u Kataru, Kuvajtu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kroz Hormuški tjesnac prolazi petina nafte koja se troši u svijetu, ali i više od 30% iranskog proračunskog prihoda. Ulozi za Washington i Teheran, kao i za njihove saveznike i partnere u regiji, previsoki su. Time se scenarij sukoba između dvije zemlje pretvara u dramu, koja sve više poprima fatalni karakter.

Visoki predstavnik američkog ministarstva obrane je ranije izvijestio o pripremi administracije predsjednika Donalda Trumpa za stvaranje "ažuriranog vojnog plana" koji predviđa slanje do 120 000 američkih vojnika na Bliski istok. Prema planovima Washingtona, "ove bi trupe bile upućene u regiju u slučaju da Iran napadne na američke snage na Bliskom istoku ili ako Teheran ubrza proces stvaranja nuklearnog oružja". Tako je barem, pozivajući se na svoje izbore, 13. svibnja izvijestio je list The New York Times.

Američki list navodi kako je vršitelj dužnosti američkog ministra obrane Patrick Shanahan taj plan 9. svibnja predstavio na sastanku Trumpovih glavnih pomoćnika. Među nazočnima na sastanku bili su predsjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, direktorica CIA-e Gina Haspel , ravnatelj Nacionalne obavještajne službe Dan Coats i glavni zapovjednik Združenog stožera, general Joseph Dunford. The New York Times navodi kako su predstavljeno planovi za daljnje američke akcije u iranskom smjeru bili "detaljni", a najkonkretniji scenarij je predviđao "raspoređivanje 120 000 vojnika, što bi trajalo tjednima ili mjesecima".

Kasnije je Trump osobno porekao navode američkog lista, nazivajući ih "izmišljotinama". U isto vrijeme je američki čelnik naglasio "da će, ako bude potrebno, poslati mnogo više trupa u regiju", baš kao što je naveo NYT.

Iran govori o nemogućnosti Sjedinjenih Država da vode "totalni rat" protiv Islamske Republike. U Teheranu vlada uvjerenje kako Amerikanci vode najviši oblik "psihološkog ratovanja", a paralelno su pokrenuli ekonomski rat protiv Irana, koji je svakako velika regionalna sila. Teheran vjeruje kako SAD sa svom vojnom silom u doglednoj budućnosti nisu spremne za otvoreni oružani sukob protiv Irana.

Je li doista tako, teško sa sigurnošću utvrditi? U svakom slučaju, pretjerano samopouzdanje Iranaca prate velika iznenađenja. Iransko vodstvo je svjesno i da vanjski pritisak na zemlju postaje neviđen, te da Iranci trebaju biti spremni na dugu i žestoku obranu, uključujući svakodnevne bitke na gospodarskom planu.

Jačanje američkih sankcija je dovelo do pogoršanja ekonomske situacije u zemlji, koja je sada alarmantna više nego što je bila tijekom rata s Irakom '80-ih, izjavio je prošlog tjedna predsjednik Islamske Republike Hassan Rohani .

"Tijekom ratnih godina protiv Iraka nismo imali problema s bankama, prodajom nafte, uvozom i izvozom. Postojao je samo embargo na kupnju oružja", rekao je predsjednik Rohani.

U Bijeloj kući su kao nikad prije spremni na vojne mjere u sukobu s Iranom. Osim toga, ovakva američka administracija, puna "jastrebova", kojima se može dodati i predsjednik Trump, gorljivo "podržavaju" Izrael i Saudijska Arabija. Anti-iranski "trio" je odlučan u namjeri da ostvari ozbiljan uspjeh do sljedećih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama u jesen 2020. Konkretan zadatak je uništavanje iranske ekonomije i financijski kolaps zemlje, uz popratno poticanje na društvene nerede u Iranu.

U tom planu je jedna od glavnih meta anti-iranske trojke je temelj iranske državnosti od 1979. godine - Iranska revolucionarna garda (IRGC). Od 8. travnja su ove elitne vojne strukture Irana na američkoj listi stranih "terorističkih organizacija".

Iako je Saudijska Arabija pozdravila ovu odluku, nijedna arapska monarhija nije sljedila ovu inicijativu Sjedinjenih Američkih Država, ali su 2016. za "terorističku organizaciju" proglasile najbližeg saveznika Teherana u regiji, libanonski Hezbollah. Nije daleko dan kada će sličnu odluku donijeti i saudijski tabor. Dovoljan je manji ili veći sukob u Perzijskom zaljevu ili u njegovoj blizini da Saudijska Arabija i saveznici na "crnu listu" stave i IRGC. Naravno, Rijad neće pratiti Oman, Katar, vjerojatno ni Kuvajt, ali hoće Bahrein i UAE.

Iranska revolucionarna garda je prva meta "psihološkog rata" Sjedinjenih Država. Sa svim uvjerenjem iranskog političkog vodstva da Amerikanci "otvoreno blefiraju", IRGC se priprema za sve scenarije. Nakon ulaska na američki popis terorističkih organizacija, na što je Teheran odmah odgovorio dodavanjem u svoj "crni registar" američko Središnje zapovjedništvo, kojem je zona odgovornosti Bliski istok, IRGC je promijenio zapovjednika. Umjesto generala Mohammada Alija Jafarija je elitne iranske snage 21. travnja preuzeo brigadni general Hossein Salami.

Odluku o smjeni zapovjedništva je donio ajatolah Sayed Ali Hamnei, vrhovni vođa Irana, pod čijom su izravnom komandom IRGC snage, što ukazuje na jačanje tvrde linije u samom korpusu, iako je general Jafari u zapadnim medijima nazivan tvrdolinijašem i konzervativcem bliskim bivšem predsjedniku Ahmadinedžadu i njegovim krugovima.

Prethodnih godina, kao druga osoba u Iranskoj revolucionarnoj gardi, general Hossein Salami je svojim izjavama personificirao upravo čvrstoću i beskompromisnost u borbi protiv Sjedinjenih Država i "cionističkog režima". Svaki oružani sukob sa Sjedinjenim Državama utjecat će na prvom mjestu na IRGC, obzirom na zadaće zaštite kopnenih, zračnih i pomorskih granica ovih elitnih iranskih snaga, te nadgledanje iranskog raketnog programa.

IRGC je snažna vojna sila. U revolucionarnom Iranu 1979. godine je nastala od skupina islamskih odbora. Osnivači Islamske Republike su okarakterizirali IRGC kao jedinstvenu strukturu koje ne obavlja samo vojne, već i obrazovne, vjerske i političke funkcije, što korpus čini najčistijom tvorevinom Islamske revolucije.

Upravo je Iranska revolucionarna garda postala oružani instrument za potvrđivanje iranskih vjerskih i političkih interesa na Bliskom istoku. Unutar zemlje je IRGC započeo svoje putovanje '80-ih. nakon 1979. se Iranska revolucionarna garda borila protiv raznih opozicijskih skupina, koje su u to vrijeme Islamsku revoluciju pokušavale preusmjeriti na socijalistički put, što bi značilo svrstavanje zemlje u tabor tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Međutim, za razvoj IRGC nisu bile toliko važne borbe s manjim političkim skupinama, koliko uključenost korpusa u iransko-irački rat od 1980. do 1988. To je razdoblje postao pravi borbeni debi za Iransku revolucionarnu gardu. Tijekom dugotrajnog sukoba sa Sadamovim Irakom IRGC je prerastao u snažnu oružanu silu. Nakon 1988. godine su branitelji zauzeli čvrste položaje, kako na najvišim zapovjednim mjestima u samom korpusu, tako i u političkom vodstvu Irana.

U skladu s člankom 150. Ustava Irana, korpus je osmišljen kako bi zaštitio tekovine Islamske revolucije. Zakon o oružanim snagama Irana, usvojen 1987. godine, posebno predviđa "pružanje vojne pomoći islamskim ili ugroženim narodima, bez obzira na njihovu pripadnost ili ne islamu, na njihov zahtjev, kako bi se njihov teritorij zaštitio od napada ili zarobljavanja od strane agresora". To je posebna karakteristika Iranske revolucionarne garde, više nego iranske vojske, koja čini jednu borbenu silu, ali strukturno odvojenu jedne od druge.

Kao što je gore navedeno, IRGC izravno izvještava o svojim aktivnostima vrhovnog iranskog vođu, ajatolaha Hamneija. Korpus se sastoji od glavnog zapovjedništva, zajedničkog stožera, kopnenih, zrakoplovnih i pomorskih snaga i trenutno u njemu služi oko 125 000 tisuća vojnika i časnika.

Opće upravljanje korpusom provodi zapovjednik preko svojih opunomoćenika. Operativno upravljanje snagama IRGC povjereno je zajedničkom stožeru koji se sastoji od 13 odjela. Kao dio Iranske revolucionarne garde je i Glavna obavještajna uprava integriranog sjedišta IRGC, koja se sastoji od operativnih, tehničkih i informacijskih odjela koji se bave strateškim, operativnim i taktičkim izviđanjima, uključujući korištenje suvremenih radio-tehničkih sredstava.

Kopnene snage IRGC obuhvaćaju četrdeset i jednu diviziju, uključujući 23 pješačke, 3 oklopne, 2 mehanizirane, 2 motorizirane pješačke i jednu zrakoplovnu. Korpus ima 1500 tenkova i 1600 oklopnih borbenih vozila, 3500 topničkih sustava, 500 jedinica višecijevnih raketnih sustava, više od 1000 protutenkovskih oružja, od kojih su polovica suvremeni protutenkovski sustavi.

Najučinkovitije i istovremeno nabolje pripremljene za operativno raspoređivanje izvan Irana su Quds snage za posebne namjene IRGC, pod zapovjedništvom legendarnog generala Qassema Suleimanija.

Ove su snage borbeno "koplje" IRGC, koje su se u proteklim godinama istaknule na antiterorističkim frontama u Iraku i Siriji. Quds snage su također na posebnim "crnim listama" Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije, koji ga smatraju svojim najgorim neprijateljem i potencijalno prvom iranskom vojnom formacijom s kojom se mogu susresti u slučaju velikog rata u regiji.

Komanda Quds snaga preko svog sjedišta upravlja aktivnostima osam regionalnih uprava, odjela za posebne operacije, odjela za informiranje i analitiku, odjela za logistiku i drugih internih službi. Glavne funkcije specijalnih postrojbi su vojna obavještajna služba, koja provodi posebne operacije izvan zemlje i održava kontakte sa šiitskim oružanim formacijama u drugim zemljama svijeta.

Nema točnih brojeva za ovaj odjelu Iranske revolucionarne garde, ali se možemo govoriti o nekoliko tisuća boraca. To su dobro obučene vojne osobe, posebno odabrane od najboljih vojnika i časnika IRGC. U pravilu svi imaju iskustva u vojnim operacijama u Iraku, Siriji, Libanonu, Afganistanu i Jemenu.

Zrakoplovne snage IRGC uključuju 6 brigada raketnih snaga i 11 zrakoplovnih skupina. Raspolažu s više od 70 borbenih i napadačkih zrakoplova, te oko 300 pomoćnih zrakoplova i helikoptera.

Zrakoplovne snage IRGC su namijenjene za podršku akcijama kopnenih snaga. Prema vojnoj doktrini, sastav zračnih snaga korpusa mora biti spreman za pokretanje raketnih napada na kopnene, zračne i pomorske skupine neprijateljskih snaga, na vojne i gospodarske objekte, te pružanje izravne potpore kopnenim i pomorskim snagama zemlje.
iranska revolucionarna garda

Pripadnici iranske revolucionarne garde
Pomorske snage korpusa obavljaju dužnosti obalne straže, ali u slučaju vojnog sukoba mogu djelovati na značajnoj udaljenosti od granica Irana. Mornarica IRGC uključuje borbene postrojbe i jedinice, te jedinice za održavanje, a naoružane su malim i ultra-malim podmornicama, fregatama, korvetama, raketnim i torpednim čamcima, brodovima za slijetanje, polagačima mina i pomoćnim plovilima. Mornarica IRGC ima vlastito pomorsko zrakoplovstvo, kao i tri brigade marinaca s ukupno 5000 boraca i četiri raketne brigade s protubrodskim raketnim sustavima.

Iranskoj revolucionarnoj gardi se izravno suprotstavlja Središnje zapovjedništvo Sjedinjenih Država (CentCom), osnovano 1983. godine. CentCom je jedno od šest geografskih borbenih zapovjedništva oružanih snaga Sjedinjenih Država, koja čine skupine snaga koje rješavaju širok raspon zadaća i uključuju razne formacije, jedinice i podjedinice. Zapovjednik CentComa, kao i njegov "iranski kolega" na čelu IRGC, također je nedavno smijenjen, kada je Središnje zapovjedništvo 28. ožujka preuzeo general Kenneth MacKenzie.

Središnje zapovjedništvo je odgovorno za planiranje operacija i upravljanje američkim snagama u slučaju neprijateljstava na Bliskom istoku i Središnjoj Aziji. Područje odgovornosti CentComa obuhvaća 20 država: Afganistan, Bahrein, Egipat, Jordan, Irak, Iran, Jemen, Kazahstan, Katar, Kirgistan, Kuvajt, Libanon, Ujedinjene Arapske Emirate, Oman, Pakistan, Saudijsku Arabiju, Siriju, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan i vode Crvenog mora, Perzijskog zaljeva, Arapskog mora i zapadnog dijela Indijskog oceana.

Sjedište CentComa se nalazi u zračnoj bazi "MacDill" u Tampi, na Floridi. Napredna tijela zapovjedništva i kontrole nalaze se u vojnoj bazi "As Sayliyah" u Kataru. Zadaće sjedišta uključuju kontinuirano praćenje i ocjenjivanje vojne, političke i ekonomske situacije u zemljama odgovornosti, planiranje i upravljanje operacijama koje uključuju snage dodijeljene Središnjem zapovjedništvu, organiziranje njihove operativne i borbene obuke, uključujući i zajedničke vježbe s vojskama zemalja regije, rad na poboljšanju vojne infrastrukture i stvaranju zaliha oružja, vojne opreme i materijala.

Zapovjednik CentComa ima pod operativnom kontrolom pet zapovjedništava. To su kopnene snage sa sjedištem u bazi "Fort McPherson" u Virginiji, zračne snage u bazi "Shaw" u Južnoj Karolini, mornarica raspoređena u Manami u Bahreinu, marinci u bazi "Camp Smith" na Havajima, te snage za specijalne operacije u bazi "MacDill" na Floridi.

Središnje zapovjedništvo ne raspolaže stalnim postrojbama. U slučaju krizne situacije na području odgovornosti i usvajanja političke odluke o korištenju oružanih snaga od strane američkog vodstva, zapovjednici CentComa se unaprijed odluče za pripreme postrojbi i svih vrsta zrakoplova. U isto vrijeme, potreban sastav borbene skupine i sredstava se određuje ovisno o vrsti nadolazeće operacije, uglavnom kopnene ili zračne, te po njezinom opsegu.

Organizacijska struktura postrojbi, kopnenih snaga i drugih vrsta oružanih snaga dodijeljenih Središnjem zapovjedništvu nije statična i ovisi o situaciji i prirodi zadaće, te dobivanju novih oružja.

Zapovjedništvo u zemljama zone odgovornosti ima veliku mrežu vojnih baza, zapovjednih mjesta, komunikacijskih centara i skladišta. Trenutno se snage i objekti podređeni Središnjem zapovjedništvu nalaze u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu, Pakistanu, nekim zemljama Središnje Azije, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. CentCom usmjerava vojne operacije američke vojske i njezinih saveznika u Iraku, Siriji i Afganistanu.

Zapovjedni centar CentComa se nalazi u Kuvajtu. U Kataru je Centar za kontrolu zračnog prometa i djeluje u zrakoplovnoj bazi Al-Udeid. Smatra se glavnim alatom za planiranje borbenog korištenja zrakoplovstva u operativnoj i strateškoj dubini, u suradnji s mobilnim i ekspedicijskim snagama, uključujući trupe američkih saveznika. Za potporu zrakoplovnim operacijama u nadležnosti CentComa postoje zapovjedna mjesta u Kataru, Bahreinu, Omanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtu. U Kandaharu, u Afganistanu, je taktičko središte borbene kontrole zrakoplovstva.

Temelj pomorske komponente Središnjeg zapovjedništva je Peta operativna flota američke ratne mornarice, kojoj su pridružene jedinice i skupine ratnih brodova i pomoćnih plovila. Područje odgovornosti flote uključuje Perzijski zaljev, Arapsko more i sjeverozapadni Indijski ocean. Ako je potrebno, osnivaju se ekspedicijska sjedišta za operativno upravljanje skupinama brodova.

U mirnodopsko vrijeme Peta flota u pravilu ima do 20 ratnih brodova, uključujući nosač zrakoplova na čelu napadačke skupine, amfibijske jurišne skupine i polagače mina.

Po mišljenju američkog zapovjedništva, borbena snaga skupine joj omogućuje brzo reagiranje na krizne situacije u regiji. Luka Manama u Bahreinu koristi se kao baza i za privremeni vez ratnih brodova i pomoćnih plovila. Prilikom obavljanja pomorskih operacija u Perzijskom zaljevu i Arapskom moru, američka ratna mornarica je u više slučajeva djelovala zajedno s brodovima savezničkih zemalja, prije svega Velike Britanije, Australije, Italije, Kanade, Njemačke, Francuske i Španjolske. Međutim, vlada u Madridu je ovaj put odlučila da neće sudjelovati u ulasku napadačke skupine Pete flote u Perzijski zaljev.

Trenutni raspored nosača zrakoplova "USS Abraham Lincoln" je primjer brzog odgovora CentComa na promjene u vojno-političkoj situaciji u području odgovornosti.

Nedavni događaji oko Hormuškog tjesnaca mogu ukazivati na to da iranski geopolitički protivnici traže "valjane razloge" za povećanje razine sukoba u regiji. Osobito se traži značajan argument za dugoročno zadržavanje napadačke skupine američke mornarice u Perzijskom zaljevu.

Saudijske vlasti su 13. svibnja priopćile kako su dva naftna tankera kraljevstva među brodovima koji su podvrgnuti "sabotažnom napadu" u vodama Ujedinjenih Arapskih Emirata. Službeni Rijad nazvao je incident "pokušajem narušavanja sigurnosti globalnih zaliha nafte". Predstavnici UAE su izvijestili da su 12. svibnja četiri trgovačka broda pretrpjela "sabotažu" u blizini Emirata Fujairah, koji se nalazi u neposrednoj blizini Hormuškog tjesnaca. Vlasti Emirata nisu navele pojedinosti o prirodi "sabotaže" ili tko je stajao iza toga, ali su rekle da nije bilo žrtava i ozljeda u incidentu i da luke Fujairah nastavlja raditi normalno.

Ministar energetike Saudijske Arabije, Khalid Al-Falih, rekao je da je jedan od dva napadnuta saudijska broda bio na putu za utovar nafte u luci Ras Tanura za isporuku kupcima u Sjedinjenim Državama. Napad nije doveo do žrtava ili izlijevanja nafte, ali je prouzročio znatnu štetu strukturi tih dviju brodova, navodi se u izvješću koje je prenijela državna saudijska tiskovna agencija.

Iran je odmah reagirao na moguću provokaciju. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Abbas Mousavi nazvao je incidente na tankerima uz obalu Fujairaha "alarmantnim i strašnim". Iransko ministarstvo vanjskih poslova je zatražilo temeljitu istragu o onome što se dogodilo u vodama UAE. Prema iranskom ministarstvu vanjskih poslova, takvi incidenti "negativno utječu na sigurnost pomorskog prometa". Islamska Republika je pozvala zemlje u regiji da "budu oprezne zbog destabilizirajućih zavjera stranih agenata".

U međuvremenu je američki nosač zrakoplova "USS Abraham Lincoln" 16. svibnja započeo borbenu dužnost u sjevernom dijelu Arapskog mora, dva tjedna ranije nego što se ranije mislilo. U vezi s tim, pozivajući se na izvore u Pentagonu, Fox News je naveo "kako, uz desetke borbenih zrakoplova F-18, drugi ratni brodovi napadačke skupine koji prate glavni brod USS Abraham Lincoln, imaju na stotine krstarećih projektila Tomahawk". Sugovornici kanala su izvijestili "kako su svi spremni za napad, ako bilo koja regionalna snaga napadne Sjedinjene Države".

Zapovjednik Pete operativne flote američke mornarice, viceadmiral Jim Malloy, izjavio je 9. svibnja da se nosač zrakoplova "USS Abraham Lincoln" može poslati u Perzijski zaljev i kako "nije ograničen u svojim akcijama". Prema američkom zapovjedniku ratne mornarice, američki vojni obavještajni podaci "pokazuju prijetnje iz Irana", a ako bude potrebno, nosač zrakoplova će biti poslan u Perzijski zaljev.

Iranski saveznici na Bliskom istoku: Teheran u ratu protiv Amerike neće biti sam

Hoće li u njega i ući, to je drugo pitanje. Osim toga, SAD u ovoj avanturi gotovo sigurno ne mogu računati na europske saveznike, čak ni na Veliku Britaniju. Mogu se osloniti na svoje snage, Izrael i vojsku Saudijske Arabije, ako se najskuplja ratna mašinerija na Arapskom poluotoku, koja nije u stanju poraziti jemenske borce, uopće može nazvati vojskom.

S druge strane, Iran može računati na iračke Hashd Al-Shaabi snage, koje imaju oko 100 000 boraca i u ratu protiv Islamske države su postale vojska u pravom smislu te riječi.

U slučaju rata sa Sjedinjenim Državama, Iran "neće biti sam". Ovu je izjavu dao čelnik libanonskog pokreta Hezbollah, Hassan Nasrallah, izvijestio je danas Associated Press.

"Ako Amerika započne rat, Iran neće biti ostavljena sam u sukobu, jer je sudbina naše regije povezana s Islamskom Republikom", rekao je šeik Hassan Nasrallah.

Od Libanona i Sirije do Iraka, Jemena i Pojasa Gaze tijekom proteklog desetljeća je Teheran značajno proširio svoju prisutnost u regiji, oslanjajući se na proiranske paravojne skupine, navodi Associated Press.

Nakon sve glasnijih ratnih bubnjeva iz Washingtona, potvrde o odanosti Iranu izražavaju svi saveznici Islamske Republike u regiji. S jedne strane predsjednik Donald Trump i američka administracija tvrde kako ne traže izravni vojni sukob s Iranom, ali je glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders jučer rekla kako Trump želi "promjenu ponašanja" Irana i protivi se bilo kakvim "agresivnim akcijama Islamske Republike na Bliskom istoku".

U situaciji u kojoj, uz tradicionalne borbene snage, Pentagon šalje u regiju napadačku pomorsku skupinu s borbenim zrakoplovima, stotine projektila Tomahawk i bombardere B-52, a na drugoj strani imamo Iransku revolucionarnu gardu, regularnu iransku vojsku njihove regionalne saveznike, najmanji incident može biti fatalan. Ne samo za dvije sukobljene strane, već za cijeli svijet, koliko god neki željeli ostati po strani.