Zlo je postalo svakodnevnica nad kojom se predugo odmahivalo rukom mimo svega što postojeći zakoni jasno detektiraju. Ta se realnost udisala kao usud. A stvorena je ne kao usud, već kao »politička taktika i strategija«
zlo i svakodnevnica
© Vigan Hajdari from Pixabay
Kada bezakonje, nasilje i bezvlašće za širu javnost postanu rutina i svakodnevnica, skoro pa je već kasno i za zvono na uzbunu. Jer ako se i pozvoni, a teško je da hoće jer prethodna tišina nije vladala tek tako, slučajno, već je nekome trebala, jasno je kako su stvari iskoračile s terena pojedinačnog incidenta i prešle u ono letargično - »šta ćeš, tako nam je kako nam je...«

Evo, posvuda unaokolo dugo već i masovno svjedočimo koječemu što jeste posljedica bezakonja u širokoj lepezi. Dešavaju se nasilja svake vrste nad kojima se još uvijek normalni zgražavaju. Ohrabreni sadisti, manijaci, siledžije i zlikovci uz tek dobro organizirane »obične« kriminalce i lopove raznih vrsta zadovoljno nastavljaju svoj posao dalje ispravno sluteći da mnogih kazni više neće biti. A i ako hoće, to više nije ni blizu onome što normalan čovjek smatra ispravnim i odgovarajućim. Šprdanja i manipulacije s pravosuđem dosegli su nivo koji je, jednostavno kazano, stimulacija za dalje ismijavanje i države i društva.

Potrčati za nekim po gradu da bi ga se ni kriva ni dužna iscipelarilo jer se manijacima ne sviđaju imena nepoznate žrtve, njihovo porijeklo i »krvna grupa«, ili 88 puta zabiti nož u djevojku koja te ostavila s razlogom pa sudski cinično dokazivati dugotrajnu ugroženost i nasilje nad sobom, ili rutinski negirati i pravdati korumpiranje visoko rangiranog funkcionera u pravosudnoj hijerarhiji u državi - tek su usputno pomenuta »djela« kojima se javnost minulih dana bavi u Hrvatskoj i BiH, uz sasvim sitnu nelagodu jer sve tek sluti na novu realnost što se počinje otimati loše zamišljenoj kontroli. Možda i uzdrmanim vizijama vladanja.

Ipak, otimanje kontroli nad ludilima razne vrste postaje polako svakodnevnica u onome što nas itekako određuje kao društva. Zlo je postalo svakodnevnica nad kojom se predugo odmahivalo rukom mimo svega što postojeći zakoni jasno detektiraju. Logika je bila, pa šta? Ta se realnost uredno udisala kao usud. A stvorena je ne kao usud, već kao »politička taktika i strategija« u čemu su se gore, na prijestoljima, čini se preigrali...

Zlo kao operativna poluga u službi vlasti, očigledno se otelo. Možda se gore, odakle se vlada, doista mislilo da će se najmanji mogući formati koji ispiru mozak raji grotesknim idiotlucima u ime »slobode i demokracije« i definitivno etablirati zavazda, poslušni i zahvalni. I da će se zatezanjem i popuštanjem, kako i kada odgovara vladajućoj strukturi, vladati rajom dovijeka.

Prevladavajuća realnost u odnosima svakog društva izvjesno proističe iz ukupno dostignutih i vremenom podrazumijevajućih odnosa, proklamiranih ili osporenih uzusa i standarda.

Nju stvaraju ljudi kao pojedinci i društvo kao cjelina. Velikih i trajnih prevara tu teško može biti. U to mogu vjerovati samo »lideri« malih formata. A to nam se eto dešava na prostoru na kojem živimo čak i neovisno od granica kojima smo se odijelili. Bezgranično je i ubrzano otklizavanje u nešto što se poprilično teško moglo zamisliti kao baš normalno i uobičajeno do prije samo nekoliko decenija. Nije riječ toliko ni o kriminalnim činima koliko o reakcijama na njih.

Zato imamo sliku realnosti kakvu imamo kroz afere raznih vrsta i kalibara, u rasponu od grotesknog Mamića, pomenute nacionalističko huliganske Torcide, snimljenog »potkivanja« i političke zaštite kriminala pravosudnog lidera Tegeltije u Sarajevu, do pokušaja odbrane manijaka Davida Komšića koji, eto, sadistički traži i da ga se pozove na sjednicu Vrhovnog suda (?!) da bi mu se uvažili razlozi monstruoznog zločina... Bezbrojne takve i slične epizode jesu slika današnje realnosti koja je, naprosto, nadvladala.

Na svu sreću, jeste dio te realnosti sa sasvim druge strane i mlada Ivana Marković, gradonačelnikovica Supetra koja, reklo bi se ležerno i uz osmijeh, odvrati velikim »ne« pokušajima i refašizacije i huliganstva u svom gradiću na Braču. Žena, kao poveliki povod za divljenje, ima jasan civilizacijski stav, nema dileme da ga treba glasno kazati i braniti. Za divno čudo - očigledno baš zato što je takva - dobila je glatko i izbore za mjesto na kojem je. Rekao bi nekada normalan čovjek, šta je tu čudo?

Čudo je što su se oni s prijestolja oglasili nakon što je Ivana glatko i jasno kazala što je kazala a normalni ljudi te riječi prepoznali kao istinite, iz duše, uvjerenja i osjećanja obaveze da se moraju kazati. I pomalo je cinično ma koliko bilo odjednom važno, što je osuda Torcidinih huligana pristigla i s Pantovčaka, iz Banskih dvora i sa sličnih mjesta na kojima je ta »Torcida« direktno i indirektno proizvođena, stimulirana i doživljavana kao domoljublje. Sve sada tukne na strah prijestolja da se kontrola nad »europskom uljudbom« pogubila i da puno toga što se činilo učinkovitim i hvaljenim na tom terenu Bruxellesa i Strasbourga više ne pije vode.

U Bosni i Hercegovini na tom terenu »lideri« još kasne pa političke ljigavosti i kriminal, osionost i nezajažljivost malih kojima se učinilo da svojim mudrostima nebo dodiruju, još uvijek opstaju. Beskrajno je učinkovita trojna bratska taktika održavanja svekolikih poraza društva i države u ime pobjeda interesa pojedinaca i kartela u kojima djeluju. Dovoljan dokaz je i u činjenici da takav »sistem« brani svoje pravosuđe nad pravdom i zakonima u ime naroda, uz sporadičnu kobajagi uznemirenost tzv. međunarodne zajednice kojoj je, vele, eto baš pomalo neprijatno zbog toga.

Šta je, ustvari, povod svemu ovome. Čini se ipak barem početna ali uočljiva pomjeranja u svakodnevnici koja se ne može sakriti pod tepih, ma kako debeo bio. Nije gubljenje mnogih civilizacijskih standarda što nas je zadesilo, palo s neba. Svekolika moralna, duhovna, profesionalna, politička i elementarno civilizacijska degradacija koja je izbacila na površinu države i društva istinski male gabarite, uz pripadajuću »nesvijest« opijenih sljedbenika i mnogih profitera, radikalno je utjecala na promjenu sistema vrijednosti unaokolo.

Kriminalom i debiliziranjem društva se svjesno i ciljano upravljalo. Popuštalo i zatezalo kada je i kako zatrebalo dirigentima dobitničkog društvenog jada. Do filozofije su uzdignuti samo profit i lični interesi. I silom, naravno, kada zatreba. Taj fenomen nije lokalni niti samo regionalni. Vidljiv je kao planetarni. Ipak, ovdje u nas, priča se polako primiče crvenoj liniji preko koje će se teže vladati lažima i prevarama. Ljudi se evo, ispotiha već pomalo uzbuđuju u normalnim okolnostima toliko običnim, jednostavnim, ljudskim i elementarno moralnim gestovima poput Ivane Marković iz Supetra i sličnih kakvih valjda još ima.

Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike - ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.

Tu velike mudrosti nema.