demokracija
Kako da se demokratija bori protiv opasnog i nepokolebljivog neprijatelja kojeg je sama iznedrila?
Šta se desi kada demokratija ne ispuni očekivanja?

Šta se desi kada ljudi dignu ruke od demokratije? Šta se dešava kada većina ili militantna ratoborna manjina odluči da su ustavom zagarantovana prava govora, slobodnih izbora, mirnih okupljanja i građanskih peticija nedovoljna i izađu na ulicu s namerom da prisile demokratiju da se povinuje njihovim zahtevima?

Po svoj prilici, naš svet bi uskoro mogao saznati odgovore na ova pitanja.

Čile je najstabilnija i najnaprednija zemlja Latinske Amerike.

Pa ipak, kada je u prestonici Čilea, Santijagu, podignuta cena karte za metro za pet odsto, hiljade stanovnika je pohrlilo na ulice. Izbili su nemiri, pljačke i paljenje imovine. Sistem gradskog metroa u potpunosti je demoliran. Policija je takođe bila meta napada, a tokom nemira zabeleženi su i smrtni slučajevi. Neredi su se proširili na još šest gradova, a čileanska vojska je dobila naređenje da izađe na ulice.

Predsednik Sebastijan Pinjera stavio je van snage odluku o povećanju cena putarine za metro i proglasio vanredno stanje u državi, izjavljujući: "Čile je u ratu protiv moćnog, nepokolebljivog neprijatelja koji nema poštovanje ni prema čemu i ni prema kome, i spreman je da se služi nasiljem i kriminalom van svake mere."

OD LIBANA DO BARSELONE

Kako da se demokratija bori protiv opasnog i nepokolebljivog neprijatelja kojeg je sama iznedrila?

Prošle nedelje, desetine hiljada Libanaca svih veroispovesti i političkih opredeljenja učestvovalo je u nemirima u Bejrutu i Tripoliju, zahtevajući smenu režima i zbacivanje predsednika države, predsednika parlamenta i premijera Sada Haririja. Svi moraju da odu, zahtev je narodne mase na ulicama.

U petak se u Barseloni pola miliona ljudi sjatilo na ulice u znak protesta zbog izricanja presude u Madridu liderima pokreta za nezavisnost Katalonije, koji su 2017. godine pokušali da sprovedu u delo otcepljenje od Španije.

Što se tiče Kine, malo je njenih državljana koji uživaju slobodu kakvu ima sedam miliona stanovnika Hongkonga. Ipak, ovi blagosloveni i slobodni Kinezi pet meseci protestuju protiv predloga zakona kojim bi se omogućila ekstradicija žitelja Hongkonga u kontinentalni deo Kine. Oni su ljutito izašli na ulice kako bi se usprotivili režimu i javno iskazali svoje nezadovoljstvo uslovima u kojima žive.


Komentar: Vrijedno je imati na umu da, iako bi prosvjednii pokreti koji izbijaju planetom mogli biti izraz općeg lošeg stanja u svijetu, nisu svi prosvjednički pokreti isti: Pepe Escobar: Praćenje stranog uplitanja u Hong Kong


Ove proteste obeležili su neredi, vandalizam, podmetanje požara i sukobi sa policijom. "Ulicama Hongkonga zavladao je haos nakon nedeljnog neodobrenog prodemokratskog skupa", navodi Asošjejted pres. Demonstranti su postavili barikade na puteve i palili prodavnice i poslovne objekte, na šta je policija odgovorila suzavcem i vodenim topovima. Demonstranti su bacali molotovljeve koktele i iskalili svoj gnev na prodavnicama koje nude robu iz kopnenih delova Kine.

Šta je to što stanovnici Hongkonga osuđuju i koji su njihovi zahtevi?

Oni protestuju zbog sadašnjih i budućih ograničenja svoje slobode. Pojava američkih zastava na protestima sugeriše da oni traže isto što su tražili i učesnici Bostonske čajanke, kao i ono za šta su se zalagali dečaci i muškarci u Bitki kod Konkorda (prvi vojni okršaji između Velike Britanije i njenih trinaest kolonija u Američkom ratu za nezavisnost; prim. prev.) - nezavisnost, sloboda i raskidanje spona sa matičnom zemljom.

Međutim, pošto režim Sija Đinpinga ne bi preživeo jedno takvu amputaciju teritorije, oslobođenje Hongkonga nije u igri. Ishod ovih višemesečnih protesta po svoj prilici biće osećaj ogorčenosti, beznadežnosti i neuspeha.

Možda upravo ta spoznaja objašnjava ispoljenu žustrinu i nasilje. Međutim, bes je srušio i podršku javnosti koju su na početku imali.

POREDAK PRE SLOBODE

Šezdesetih godina prošlog veka, prve demonstracije za građanska prava privukle su simpatije širokog kruga ljudi. Ali gradski neredi koji su izbili neposredno nakon ubistva Martina Lutera Kinga i zahvatili Harlem, Vats, Njuark, Detroit i još 100 gradova, oterali su milione pod barjak guvernera Džordža Volasa tokom predizbornih kampanja 1968. i 1972.

U trenutku kada su 2018. godine izbili protesti Žutih prsluka u Parizu zbog najavljenog povećanja poreza na gorivo u sklopu ekoloških mera, demonstranti su uživali podršku miliona Francuza. Međutim, ta je podrška počela da se osipa onoga trenutka kada su demonstranti počeli lomiti izloge i prodavnice na Jelisejskim poljima, napadati policiju i skrnaviti spomenike i istorijska obeležja.

Ovakav zaokret ka nasilju, pustošenju prodavnica i zasipanju policije kamenjem i flašama koštao je demonstrante velikog dela podrške koju su imali. Ukoliko bi bili prinuđeni da biraju između slobode i poretka, ljudi bi se na kraju ipak odlučili za poredak.

Pa ipak, čovek se zapita: Zbog čega se ti izlivi nasilnih protesta i nereda događaju u stabilnim, slobodnim i prosperitetnim društvima?

Čile je najstabilnija i najbogatija zemlja Južne Amerike. Katalonija je najrazvijeniji deo Španije. Za Pariz teško možemo reći da je represivna zabit, dok je Hongkong najslobodniji grad Kine.

Ako oni koji uživaju slobodu i demokratska prava smatraju da to nije dovoljno da dovede do političkih, ekonomskih i socijalnih rezultata koji se očekuju, kakva je onda prognoza za budućnost demokratije?


Komentar: Moglo bi se tvrditi da oni imaju samo iluziju demokracije: Illiberal Undemocrats say 'boll**ks' to the people in the name of 'liberalism' and 'democracy'


Jer uprkos pljačkanju, paljenjima i napadima na policiju u Hongkongu, Si Đinping neće narediti svojim namesnicima da pokleknu pred zahtevima za autonomijom i nezavisnošću. Niti bi se Madrid pomirio sa gubitkom Barselone i otcepljenjem Katalonije. Niti će se konzervativna čileanska vlada pokoriti zahtevima uličnih pobunjenika i revolucionara. A ni Pariz neće ustuknuti pred Žutim prslucima.

Pripadnik pokreta Žuti prsluci tokom protesta u Parizu

Ako se većina slaže da su teze o "kraju istorije" i pobedi svetskog demokratskog kapitalizma opovrgnute, da li je i sama demokratija tek prolazna faza u istoriji Zapada i čovečanstva?

Preveo Luka Ugrica
Izvor Buchanan.org