© ReutersChan Tong-kai kaže da je sada voljan suočiti se s optužbama u Tajvanu
No, vratimo se prosvjedima, a "gospodina" Chan Tong-Kaia neka ugoste njegovi prijatelji u Hong Kongu ili neka ga kao počasnog gosta primi Amnesty International.
Jedan događaj i uz njega jedna mala nijansa. 26. listopada prosvjednici se okupljaju na demonstracijama, ali slogani ovog događaja sugeriraju na vrlo neobične zaključke. Ako ste mislili da je bilo trijumfalne radosti i povika "Sjajna pobjeda!", "Uspjeli smo!" ili "Kako ti se ovo sviđa, Xi Jinping?", toga nije bilo.
Glavni slogan je bio "Nismo izgubili". Može li se lucidnije iskreno priznati vlastiti poraz?
Ali zašto govoriti o porazu, ako sporni zakon očito nije usvojen, a cilj je postignut? O tome vrijedi detaljnije razgovarati.
Činjenica je da cijela pobuna zbog zakona o izručenju nije krenula zbog zakona samog po sebi, već zahvaljujući običnom kriminalcu Chan Tong-Kaiu. On je na Tajvanu ubio svoju djevojku i karticom povukao novac s njezinog bankovnog računa. Brzo su ga uhitili, već u Hong Kongu. Počeo je razmišljati što dalje. Predati se Tajvanu? To baš nije tako jednostavno.
Budući da Hong Kong ne priznaje nadležnost Tajvana, lokalne vlasti su dizajnirale prijedlog zakona za proširivanje popisa zemalja za izručenje. Amandman uključuje ne samo Tajvan, već i kontinentalnu Kinu. E tu su liberali vidjeli "stezanje obruča" oko autonomije Hong Konga. Bojali su se da će to odvezati ruke kineskoj vladi i omogućiti progon kritičara Pekinga koji su se nastanili u Hong Kongu.
Činjenica je da u Hong Kongu još uvijek postoji britanska sudska praksa. Izručenje jedne osobe, čak i očiglednog zločinca, stvara presedan u praksi provođenja zakona, zahvaljujući kojem su se, uz obilje dokaza i argumenata, razni zatvorenici iz Hong Konga mogli predati kontinentalnoj Kini. U svakoj normalnoj zemlji takvo što samo po sebi ne bi značilo mnogo, ali sudska praksa je paradoksalna stvar i stanovnici Hong Konga su se "zabrinuli".
Zabrinuli je blaga riječ, ali neka bude tako. U njihovoj zabrinutosti, tijekom koje su čak tražili od Donalda Trumpa da spasi Hong Kong i obrani njihovu demokraciju od kineskog "režima", prijedlog zakona o mogućem izručenju Chan Tong-Kaia je poništen. Očito je parlament ovom slučaju odlučio dati šire temelje i zakon dobro argumentirati na papiru, da se nitko ne usudi pobuniti.
Ali sada je poništen jednostavno zato što Chena više ne treba izručiti. Odslužio je svojih 18 mjeseci i pušten je da otputuje u Tajvan kao slobodan čovjek i da tamo se suoči s pravdom. Incident je završio sam od sebe.
I ovdje imamo paradoks. S jedne strane, čini se da ukidanje zakona daje povod za trijumf pobunjenicima. S druge strane reakcija sa sloganom "Nismo izgubili" otvara pitanje zašto su prosvjednici toliko tužni?
Zamislite da je u običnom školskom razredu izbila pobuna sa zahtjevom da se djeca kući iz škole puštaju ranije, prije zvona. Nastava se ometa i samo čujete buku i viku "Pustite nas!", "Pustite nas!" Ali učitelj ne mari za zahtjeve, stoji na vratima i ne pušta nikoga da prođe. A evo i zvona. Svi istrčavaju u hodnik, nasilnici radosno zaurlaju: "Pobijedili smo! Odlazimo!" Naravno, oni koji su sve pratili mogu samo reći: "Kakvi moroni?!"
Učenici nisu izašli iz razreda zbog buke koju su stvarali, već jednostavno zato što se oglasilo zvono.
Gnusni ubojica Chan Tong-Kai nije pušten iz zatvora zbog pobune, već je takav zakon.
I prosvjednici to vrlo dobro razumiju. Stvarno su željeli, prije svega i najprije, utjecati na situaciju. Pokazati svoju snagu. Pokazati se kao važan politički faktor kako u Hong Kongu tako i u Kini. Ali taj cilj, glavni i najvažniji, nije ostvaren. Štoviše, prosvjednici su dobili pljusku koju teško mogu podnijeti, jer je njihov formalni cilj ostvaren kao da demonstracije uopće nije ni bilo.
Sad dolazi ovaj Chan Tong-Kai. Ali kome on uopće treba? Da ga netko nosi u naručju i da taj netko čuje da je stvarno moron?
Istovremeno činjenica da je zakon skinut s dnevnog reda kao da podsjeća da će se opet naći u središtu pozornosti kada bude hitne potrebe da se usvoji. Ovaj put je sve prošlo kako je prošlo jer su mediji u drugi plan bacili Chan Tong-Kaia. Bilo je dovoljno kineski i drugi kanali dva dana bombardiraju svijet s pričom o ubojstvu mlade trudnice, koja je uz to i opljačkana, da nitko prstom ne mrdne ili se oglasi protiv zakona. Tko bi normalan u svijetu bio protiv zakona da se takvog zločinca izruči pravdi? Ako je i bilo medijskih napisa, oni su bili kratki i sporedni, gotovo nevažni. Tu je zakazala kineska medijska mašinerija. Sljedeći put neće.
Naravno, pravi razlozi i stratezi pobune su iskoristili priču s Chan Tong-Kaiem. Gdje je jamstvo da pobuna opet neće buknuti? I što onda? Opet pola godine buke i na kraju slogan: "Nismo izgubili"?
Zato je ovdje najvažnija stvar nije gotovo pogrebna frustracija uličnih pobunjenika, već gaženje planova njihovih kustosa. Točno je da je Hong Kong dugo vremena bio lišen normalnog životnog ritma i na tome se planirala ekonomska destabilizacija Kine. Ako to i ne uspije, plan je bio stvoriti trajni iritantni faktor nestabilnosti za kinesku ekonomiju. Ali evo, sve je ispalo potpuno drugačije od onoga kako se planiralo.
Prije svega zato što je Peking '90-ih trebao Hong Kong kao "vrata" u zapadni svijet. Budući da još nisu bile uspostavljene snažne veze s poslovnim krugovima, kineska roba se još nije mogla ozbiljno natjecati ni po kvaliteti ni estetici i tako dalje. Kao što znamo, sve je to uspješno riješeno i danas Kina nije na stolu s ispruženom rukom tražeći milostinju na vratima Europe i Amerike, već obrnuto.
Ostatak je logičan i slijedi iz prvog. Hong Kong je za Peking postupno prešao iz stavke prihoda u stavku rashoda. Autonomna pokrajina dobiva subvencije iz Pekinga, a od tamo se povlači kapital iz Kine putem kanala razmjene. To i sve ostalo su za Peking u cjelini problem, ali ne i vrijednost.
Naime, malo tko razumije da danas ne postoji ovisnost Pekinga o Hong Kongu, već suprotno. Prema tome, glupo je pokušati diktirati uvjete nekome koga ne možete ničim ucjenjivati.
Komentari čitatelja
na naše novosti