Većina Libanonaca slaže se sa zahtjevima prosvjednika koji se bune zbog korupcije političko-sektaškog sustava koji nekolicini političkih lidera pomaže da kontroliraju cijelu zemlju.
Ove strukture imaju moć iznad svih u Libanonu i mogu učiniti bilo što bez ikakve odgovornosti ili nadzora. Nije ni čudo, jer pravosudni sustav kontroliraju isti oni političari koji mogu spriječiti donošenje bilo kakve "neprimjerene" presude. Nadalje, sve visoke vojne i sigurnosne časnike, bez iznimke, imenuju iste političke vođe koji dijele vlast među sobom. Visko dužnosnici vojske i obavještajnih službi karijeru provode stojeći na vratima političara kojima "pripadaju", ovisno o njihovoj religiji, tražeći bolja i viša mjesta u sigurnosnom aparatu.
Nitko u Libanonu nije ni zamislio da se ovaj korumpirani sektaški sustav može poljuljati i da će se ljudi s njim suočiti na ulicama. Nijedan politički vođa nije vjerovao da će se ikada osjećati zabrinutim zbog zadržavanja svog "prijestolja", građenog konstruiranog desetljećima kako bi to prijestolje preuzela sljedeća obiteljska generacija, nakon što se njihovi očevi povuku u mirovinu.
"OBOJENOM REVOLUCIJOM" UVIJEK OD ZLA U GORE
U prošlom članku smo pojasnili da su se u početku zaista spontani prosvjedi, pa čak i oni koje su neki vidjeli kao produženu ruku Hezbollaha da se riješi utjecaja svojih političkih protivnika, pretvorili u Obojenu revoluciju s istim osobama koje su provele "Revoluciju cedra" 2005. godine.
Međutim, sada kada su protesti poprimili drugu dimenziju, opravdani zahtjevi prosvjednika neće se postići urušavanjem cijelog političkog sustava. Libanonu su potrebne zakonodavne institucije s ovlastima za izmjenu zakona i vlada za njihovo izvršavanje i provođenje.
Ako padnu ljudi imenovani ovim sustavom, tko bi preuzeo vlast? Predsjednik? Prosvjednici traže njegovu ostavku. Vojska? Njene visoke dužnosnike postavljaju isti političari optuženi za korupciju. Nije teško zamisliti mogući raskol unutar vojske, što bi zemlju odvelo u potpuni kaos i sektaške sukobe.
To je točno onaj rezultat kojeg priželjkuju države poput Saudijske Arabije i Izraela, koje bi rado vidjele kako Libanon sve dublje tone u kaos. To bi svezalo ruke Hezbollahu, njihovom najžešćem neprijatelju, a Hezbollah bi se spriječio da usmjerava svoje napore u zaustavljanju izraelskih ambicija u Libanonu.
Izrael možda nije uzeo u obzir da bi takav kaos u Libanonu gurnuo Hezbollah da kontrolira jug Libanona i zaštiti ga, uključujući dolinu Beka'a, predgrađa Bejruta i možda neka druga mjesta u zemlji gdje šiitska populacija i nije u većini, ali pokret ima ogromnu popularnost. Izrael tada sigurno ne bi mogao mirno spavati, jer totalni kaos nikad nije predvidljiv. Ipak, Hezbollahu nije u korist da kontrolira samo određena područja. Članovi, obitelji i pristaše Hezbollaha su Libanonci su i većina njih nema u koju drugu zemlju u koju bi otišli.
Oni predstavljaju većinu siromašnog radničkog društva i jedni su od najugroženijih zbog korupcije od koje pati Libanon. Prednost Hezbolaha je da Libanon ostane ujedinjen i da se izbjegne kaos.
Zapravo je razumijevanje Hezbollaha ključ za razumjeti njegovu politiku u Libanonu i aktualne prosvjede.
Hezbollah je postao pokret otpora izraelskoj okupaciji. Sam je pobijedio Izrael 2000. godine i protjerao ga iz Libanona. Za razliku od bilo kojeg drugog revolucionarnog previranja u bilo kojim povijesnim događajima u kojem je neki pokret sam oslobodio svoju zemlju, Hezbollah nije preuzeo kontrolu nad vladom ili ušao u politiku. Ovo je jedinstven slučaj u povijesti.
U tom se vidjela dalekovidnost njegove strategije. S obzirom na stvarnost Libanonu, nakon dugog građanskog rata zemlja je ipak počela živjeti, ali s obzirom na vjerske razlike u Libanonu, da je Hezbollah iskoristio trenutak i kao pobjednik preuzeo kontrolu, buknuo bi novi građanski rat i Izrael bi se sigurno vratio.
2006 godine je Izrael napao Libanon kako bi uništio Hezbollah. Politička elita, koja je i dalje bila pod kontrolom "Zapadnog carstva", optužila je Hezbollah za napad, a podržale su ih arapske monarhije u Perzijskom zaljevu i Arapska liga, isključujući Siriju i još nekoliko saveznika pokreta. Vojska je 2006. je doslovno pila čaj i kavu s agresorima.
Na kraju rata i nakon što je Hezbollah pobijedio, pokret je želio biti siguran da se neće naći u položaju u kojem će se vlada i vojska udružiti protiv njega. Zato je ušao u politiku, kako bi ostvario te ciljeve, bez da pokrene građanski rat ili da Sjedinjenim Državama, odnosno Izraelu i Saudijskoj Arabiji, da izgovor za invaziju kako bi Washington uspostavio punu kontrolu nad zemljom.
To je značilo da je potrebno pronaći partnere u kršćanskoj političkoj sferi, budući da je pronalaženje partnera na drugoj strani bilo nemoguće. To je također značilo da neće uništiti Amal, drugu šiitsku stranku, na bilo kojim izborima, niti da će Libanon postati obični pijun u carstvu u kojem će se lako stvarati raskoli unutar populacije.
Stoga je Hezbollah podržao kršćanskog nacionalista Michela Aouna i njegovu stranku i nije predstavio svoje kandidate u svim okruzima kako bi i Amala očuvao svoje mjesto u političkoj areni.
Iako se ova sustav lako može napasti zbog potpore korupciji, alternativa bi bila mnogo gora. Rezultati su bili da je Hezbollah s koalicijom osvojio većinu mjesta u parlamentu, čime je omogućio Amalu kontrolu nad nekim regijama, a kršćanima Michela Aouna predsjedništvo.
Ono što je ostalo bilo je pronalaženje premijera koji će voditi vladu. Hariri je kao sunit imao monopol nad tim položajem i bio je jedini izbor. U početku je odbio imenovanje, ali ga je onda prihvatio. Godinu dana je Saad Hariri bio talac Saudijske Arabije, gdje je bio prisiljen dati ostavku na mjesto premijera, i to uživo u eteru saudijske televizije.
Hassan Nasrallah i Michel Aoun su odbili njegovu ostavku i tražili njegov siguran povratak. Od tada su SAD, Izrael i Saudijska Arabija u potrazi za načinima da sruše libanonsku državu i izazovu građanski rat.
Budući da nisu mogli pronaći partnera u toj gužvi, jer je Saad Hariri ipak bio toliko razuman da odbije zapaliti vlastitu zemlju, Obojena revolucija je pokrenuta uz pomoć manje kršćanske stranke koja mrzi Aouna i njegove nacionalističke stavove.
Dakle, ako želite kritizirati Hezbollah zbog saveza s korumpiranim snagama, pitajte se možete li itko bolje voditi ovu zemlju bez građanskog rata ili izdaje suvereniteta, kao što bi učinili takozvani "socijalist" Walid Jumballat ili Samir Geagea?
Primjer kaosa u Libiji i dalje je živo sjećanje, a američka okupacija Iraka, kontrola ISIL-a i njegove posljedice još uvijek traju. Usput, pokušaji svrgavanja vlade u Siriji i dugi rat u toj zemlji još nisu gotovi. Vladajuće libanonske političke snage ne želi skrenuti u destruktivnu stranputicu i zemlju izložiti zakonu džungle, što bi dovelo do još veće porasti siromaštva. Ali ne samo to, životi u Libanonu u tom slučaju ne bi vrijedili ništa, baš kao prvih godina sirijskog rata ili kao što je još uvijek slučaj u Libiji.
Većina prosvjednika to ne bi željela, čak i ako zbog toga moraju tolerirati neke političare optužene za korupciju.
U Siriji su protesti 2011. godine počeli relativno mirno u pokrajini i gradu Dara'a, ali kada su sigurnosne snage uhitile djecu, ljudi su od središnje vlade zatražili da snage sigurnosti odgovaraju za takvo postupanje. Nedugo nakon toga prosvjedi su ponovno pooštrili zahtjeve, tražeći pad vlade i uzeli su oružje.
Organizirane grupe su se raširile po cijeloj zemlji, a sve je učinjeno preko islamista koji su u džamijama slavili islamski ustanak.
Vođa ISIL-a, Abu Bakr Al-Bagdadi, kojeg su sada navodno ubili američki komandosi, poslao je svoje zapovjednike iz Iraka u Siriju, a predvodio ih je Abu Mohammad Al-Golani, emir ISIL-a koji se okrenuo protiv svog vođe i povezao se s Al-Qaedom, da bi potom formirao vlastitu terorističku skupinu koja slijedi istu ideologiju kao ISIL. Njihove lokalne pristaše su već bile naoružane i mirni prosvjed se pretvorio se u razorni koji traje više od osam godina, uz razaranja Sirije i ubijanje mnogih njenih građana.
Događaji posljednjih sati u Libanonu su posebno važni. Prema dobro informiranim izvorima, vojsci je "dano 48 sati za otvaranje svih glavnih cesta, ali bez nužnog napada na prosvjednike". Ako vojska ne uspije, vlada će preuzeti i imenovati novog načelnika vojske koji će imati moć, ali neće imati veze s politikom, jer trenutni načelnik vojske general Joseph Aoun želi postati predsjednik. Taj novi zapovjednik bi dobio zadaću da osigura okupljanja, ali da ceste budu otvorene.
Takozvani "socijalist" Walid Jumblatt i vođa "Libanonskih snaga" Samir Geagea upravo su mislili postići svoj cilj i prisiliti na ostavku ministra vanjskih poslova i zeta predsjednika Aouna, Gebrana Basila, te ministra financija kojeg je imenovala stranka Amal, Alija Hasana Al-Khalila.
Ovaj je proces spriječen u posljednjem trenutku u kontaktima predsjednika Aouna, premijera Haririja i glavnog tajnika Hezbollaha, šeika Hasana Nasrallaha. Naime, ove dvije ostavke bi bile povod za traženje još više ostavki i da se s traženjem nemogućih ustupaka zemlja gurne u kaos. Otprilike isti scenarij koji je tako dobro proveden u Ukrajini i koji sugerira da pri prvoj naznaci obojene revolucije ne treba pristati ni na najmanji ustupak veći od nužno potrebnog, što bi uglavnom bilo zadovoljiti prvom zahtjevu prosvjednika.
A znate li koji je bio razlog pobune u Libanonu? Podizanje poreza za uslugu WhatsApp za 20%. To je u novom paketu reformi odbačeno, kao i drugi porezi i vlasti ne trebaju dati ništa više od ovoga.
Pokrenut je proces reformi u vladi, ali vlada neće moći izaći na kraj s krizom, jer će paket zahtijevati odobrenje parlamenta. Štoviše, Geagea i patrijarh El-Ra'ei odbacili su novi izborni zakon s cijelim Libanonom kao jednom izbornom jedinicom jer bi kršćanima pripalo 20% so 25% zastupničkih mjesta u parlamentu, što je udio za kojeg se smatra da krši Sporazum iz Al-Taefa.
Elijah J. Magnier tvrdi kako bi tehnokratska vlada bila dobar korak i čak da je nužna, ali bez obzira na to, mora je imenovati i odobriti parlament, stoga morati imati njegov blagoslov.
Prisutnost prosvjednika na ulici je pozitivna sve dok ne zatvaraju ulice i pristup poslovnim subjektima. Tako bi se ostvario i cilj održavanje pritiska na vladu, pažljivo promatranje procesa reformi i traženje daljnjeg provođenja novih. To će biti dug put, jer se, suprotno zahtjevima naroda, stoljeće korupcije ne može iskorijeniti za nekoliko tjedana. Čak ni giljotina Francuske revolucije 1789. godine ne bi mogla okončati libanonski feudalni sustav, iako zemlji treba da redizajnira svoj politički krajolik.
Hezbollah je bez sumnje na sebe preuzeo borbu protiv terorizma, što je vrlo ambiciozan cilj. Hezbollah i prosvjednici imaju iste zahtjeve, ali se razlikuju u vremenu za postizanje tih ciljeva. Zahtjev prosvjednika je trenutno urušavanje cijelog sustava, dok je Hezbollah protiv kaosa i svjestan je da bi bilo potrebno čudo za promjenu cijelog režima u jednom tjednu.
To se može dogoditi samo ako sve ratne vođe iz vremena građanskog rata u Libanonu, koji je trajao od 1975. do 1989., nestanu ili dobrovoljno odu u progonstvo.
Za političku korupciju se optužuje Hezbollah, jer pokret, navodno, štiti ove ljude. Ali prema izvoru Elijaha J. Magniera "to nije točno, jer Hezbollah odabire manje zlo i protiv korupcije djeluje korak po korak".
Predsjednik Michel Aoun, predsjedavajući parlamenta Nabih Berri i premijer Saad Hariri imaju svoje pristaše na ulicama, čak i ako su Haririjeve pristaše bile pogođene zbog saudijskog stava protiv Haririja. Svi političari imaju svoje mane i suodgovorni su za postojeću situaciju. Reforme počinju strpljenjem, a neposredne reforme koje je najavio premijer su dobre, ali nedovoljne za početak. "Mi sudimo prema praktičnim koracima vlasti, ali sigurno ne promičući potpuni kaos", rekli su prosvjednici.
Libanon je izgrađen na odnosima i na odanosti političarima i sigurnosnim vođama čiji se portreti nalaze u mnogim domovima. Izvan Bliskog istoka su imena sigurnosnih dužnosnika najčešće nepoznata, ali u Libanonu nije tako. Svaki ministar ima veze, svaki član parlamenta ima veze i može olakšati dobivanje nekih usluga tako da ga ljudi poštuju. To je zemlja izgrađena na favoriziranju i razmjeni usluga. Libanonu su potrebne godine da se to reformira, a nova generacija je spremna za ozbiljne promjene.
Ovo je složen put i miniran je preprekama i stranim uplitanjima, a neke su zemlje spremne potrošiti milijune, čaki milijarde, samo kako bi suzbile "iranski utjecaj u Libanonu". Zapravo, opasnost je što tim istim silama uopće nije palo na pamet da bi Libanon mogao biti uništen. Stoga će idući tjedni biti presudni.
Komentari čitatelja
na naše novosti