palestina
© Reuters / Mohammed Salem
Palestinski vojnk islamskog džihada stoji na straži na mjestu izraelskog udara koji je ubio terenskog zapovjednika grupe Baha Abu Al-Atta u gradu Gazi 12. studenog 2019. godine
Nakon dvostrukog zračnog udara izraelskog zrakoplovstva, jednog na Damask i jednog na Gazu, te ubojstva jednog od zapovjednika skupine palestinskog otpora Islamski džihad, došlo je do eskalacije nasilja u području Pojasa Gaze.


Komentar: Napomena: 'Islamski džihad' nema nikakve veze s onim takozvanim islamskim džihadistima koji su opustošili Libiju, Irak i Siriju. Ovo je Islamski pokret džihada u Palestini, organizacija samoobrane u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali koja je osnovana 1981. Politički suparnik Hamasu, ovaj islamski džihad podržava Iran, partner je s Hezbollahom, a jača u snazi jer je Izrael stisnuo Hamas. Otuda i izraelsko vanteritorijalno ciljanje dvojice njegovih čelnika u Gazi i Siriji, ovaj tjedan...


U izraelskom zračnom udaru jutros, 13.studenog, u Pojasu Gaze je poginuo jedan borac Islamskog džihada. Kao odgovor je skupina ponovno ispalila projektile iz palestinske enklave prema izraelskim naseljima. Tako je započeo drugi dan novog oružanog sukoba oko Gaze.

Prema tiskovnoj službi izraelske vojske, od početka eskalacije je na područje cionističkog entiteta iz Gaze ispaljeno oko 250 raketa i minobacačkih granata. Većina raketa ili je pala izvan naselja ili su odbijene baterijama sustava proturaketne obrane Iron Dome.

Izravni pogoci projektilima u stambene i industrijske objekte zabilježeni su u Sderotu i Netivotu. Prema izraelskoj službi hitne pomoći, 39 građana je zatražilo medicinsku njegu. U vezi s eskalacijom je izraelska logistička služba uvela poseban režim od južnih granica sve do Tel Aviva. Otkazana je nastava u školama i vrtićima, a sva javna skloništa su otvorena. Strah u Izraelu je primjetan na svakom koraku.

HAMAS SVE RADIJE PROMATRA "IZVANA"

U međuvremenu, Hamas koji kontrolira Pojas Gaze, iako podržava Islamski džihad u ratu kojeg je skupina jučer objavila Izraelu, prema lokalnim izvorima se do sada suzdržavao od angažiranja vlastitog borbenog potencijala u borbi protiv "cionističkog neprijatelja". Hamas i dalje ono što se događa radije promatra izvana.

Prema zapadnim medijima, vodstvo Egipta, koje tradicionalno djeluje kao posrednik u eskalacijama između Izraela i palestinskih skupina u Gazi, već je započelo ispunjavati svoju uobičajenu misiju.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je jučer da bi borbe s palestinskom militantnom skupinom Islamski džihad ovoga puta mogle biti dugotrajne.

"Izrael nije zainteresiran za eskalaciju, ali učinit ćemo sve da se zaštitimo", rekao je Netanyahu novinarima s kojima je razgovarao u operativnom sjedištu. "Možda će potrajati neko vrijeme. Trebamo izdržljivost i smirenost", rekao je Netanyahu.

Izraelske snage u međuvremenu raspoređuju tenkove i oklopne transportere na granicama opkoljene palestinske enklave, kako bi ojačale diviziju Gaze. Osim toga, najavljen je i poziv za ograničen broj rezervista.


Vojna eskalacija na granici s palestinskom enklavom dogodila se nakon likvidacije zapovjednika Islamskog džihada Bahe Abu Al-Ate. Frakcije koje su bile pod njegovom kontrolom u Gazi reagirale su na njegovu likvidaciju objava rata Izraelu i masovnom raketnom vatrom na teritorij židovske države. Kao odgovor, zračne snage Izraela su izvršile niz napada na objekte u Gazi.

Prema izraelskom vojnom zapovjedništvu, pola projektila koje palestinski borci ispaljuju iz Gaze padaju na nenaseljena područja, a 90% onih koji lete ka naseljima neutralizira sustav Iron Dome. Dakle, matematika je jasna.

Ako su skupine palestinskog otpora prvog i početkom drugog dana sukoba ispalile 250 projektila i minobacačkih granata, 125 ih je palo izvan naseljenih područja. Od 125 koji su letjeli na naselja, sustav "Iron Dome" je presreo i oborio 90%, što znači da je oko 12 projektila ili minobacačkih granata pogodilo cilj. "Malo", ali sasvim dovoljno da posije strah i blokira normalan život u Izraelu. O scenariju masovnog napada sa stotinama projektila odjednom, Izraelci ne žele ni razmišljati, jer znaju da se nemaju čim braniti.

IZRAELSKI SUSTAV PROTUZRAČNE OBRANE JE NEMOĆAN

Tehnološki napredniju zemlju na Bliskom istoku, Izrael, opet je napao neprijatelj s krajnje primitivnim oružjem. I ovaj je napad bio relativno uspješan. Zašto čak ni najnoviji izraelski sustavi proturaketne obrane ne mogu u potpunosti zaštititi građane zemlje od topničkih raketa koje ispaljuju Palestinci?

U noći 12. studenog 2019. izraelski teritorij bio je podvrgnut snažnoj raketnoj vatri iz Pojasa Gaze. Prema izraelskim medijskim izvještajima, iz Pojasa Gaze je na Izrael tada lansirano oko 50 raketa, dok je sustav protuzračne obrane Iron Dome uspio presresti njih samo oko 20. Ovo znači i da su statistike koje objavljuje izraelska vojska propaganda koja služi da se umiri stanovništvo i da je zaštita puno manje učinkovita od onoga što se govori.

Zanimljivo je da su prije točno godinu dana, 12. i 13. studenog 2018. godine, Palestinci na izraelski teritorij poslali 460 raketa iz Pojasa Gaze, od kojih je, prema različitim izvorima, Iron Dome uspio presresti samo 60 do 106. Tada je ovo raketiranje uzrokovalo velika razaranja. Izrael je prijavio 50 hospitaliziranih, a jedan od izraelskih vojnika je teško ranjen.

Kako se ispostavilo, tijekom protekle godine nijedan dizajner sustava Iron Dome nije dao jasan odgovor na tako masovnu prijetnju. Sada se izraelski sustav obrane nije suočio s rekordnim napadom od 460 raketa, već sasvim običnim uznemirujućim udarom od pedeset raketa. Kako se to dogodilo?

BLISKOISTOČNA GUŽVA

Trenutna eskalacija sukoba oko Pojasa Gaze ni u kom slučaju nije prva. Vrući i Hladni rat između Izraela i arapskih zemalja traje više od 60 godina, od 1947. godine. Tijekom tog dugog razdoblja, strane u sukobu nisu uspjele postići održivi mirovni sporazum, a pitanje teritorija koje je okupirao Izrael ne dopušta uklanjanje glavnih proturječja koja neprestano potiču ovaj višestruki i složeni sukob.

Međutim, od sredine 2000-ih je Izrael promijenio pristup zadržavanja okupiranih teritorija pod svaku cijenu. Povukao je trupe iz Pojasa Gaze i tamo porušio svoja naselja. Ipak, oko 550 tisuća stanovnika se u dalje nalazi u izraelskim naseljima na Zapadnoj obali i na Golanskoj visoravni, koje svjetska zajednica definira kao okupirane teritorije.

Drugi faktor koji izravno utječe na situaciju u Izraelu je mala veličina njegovog naseljenog teritorija. Naime, od izraelsko-libanonske granice do grada Haife ima tek oko 35 kilometara, a udaljenost od sjeverne Gaze do Jeruzalema je nešto veća od 60 kilometara.

U takvim je uvjetima veći dio teritorija Izraela na dometu ne samo raketa lansiranih iz Libanona ili iz Pojasa Gaze, nego i topništva i minobacačke vatre. Stoga je pitanje sigurnosti u trenutnoj vanjskopolitičkoj situaciji za Izrael od primarne važnosti. Zemlja jednostavno nema "operativnu dubinu" unutar koje bi mogli djelovati sustavi protuzračne obrane na koje smo navikli, usredotočeni na rano prepoznavanje prijetnje, odabir ciljeva i slojevit sustav zrakoplovne, raketne i topničke protuzračne obrane.

Izrael ima i američke sustave Patriot i vlastiti Arow. Međutim, riječ je o "velikoj protuzračnoj odabrani", koja je preskupa i s njom je gotovo nemoguće presresti masovna lansiranja artiljerijskih raketa Qassam iz Pojasa Gaze.

IRON DOME JE BIO "KOMPROMISNI SUSTAV"

Snažni sustavi protuzračne obrane Patriot isporučeni su Izraelu 1991. godine i dobro su odbili napade iračkih projektila Scud protiv Izraela tijekom rata u Perzijskom zaljevu 1991. Međutim, su bili praktično beskorisni u borbi protiv minobacačkih i raketnih napada iz Pojasa Gaze, Zapadne obale i iz južnog Libanona.

Osim toga, cijena jednog lansiranja rakete Patriot je oko 3 000 000 dolara, što znači da se američki sustav protuzračne obrane jednostavno prevara u "zlato" ako se koristi u slučaju napada projektilima Qassam ili iz sustava Grad koje imaju Hamas i Hezbollah, koji su proizveli svoje "cijevi s eksplozivom i barutom" doslovno u garažama na granici s Izraelom.

Opcija za obranu je bila izrada visokotehnološkog sustava protuzračne obrane za obranu od svih vrsta prijetnji, od operativno-taktičkih projektila poput Scuda do obrtničkim i neobrađenim raketa i mina.

Zahtjevi za takav sustav su uključivali najvažniji uvjet, a on je bio da troškovi njegovog pojedinačnog lansiranja moraju biti što niži.

Sustav nazvan Iron Dome pobijedio je na natječaju izraelske vojske 2005. godine. Iron Dome nadmašio je slične konkurente, primjerice europski sustav protuzračne obrane PAAMS, te vrlo egzotične sustave poput laserskog sustava protuzračne obrane Nautilus. Na kraju, mora se reći da je sustav Iron Dome bio uspješan, ali u smislu troška.

Trošak jedne baterije protuzračne obrane iznosio je samo oko 50 milijuna dolara. Za usporedbu, jedna baterija sustava protuzračne obrane Patriot košta od 4 do 9 milijardi dolara. Troškovi lansiranja jedne rakete izraelskog sustava su u konačnici smanjeni na 20 000 dolara.

Ipak, sve u životu ima cijenu. Iron Dome se pokazao kao vrlo dobar taktički sustav protuzračne obrane, ali njegov je glavni nedostatak bio očit od samog početka, jer je sustav u osnovi bio planiran za presretanje svake rakete vlastitim protubalističkim raketama.

To je omogućilo prilično lako "preopterećivanje" razmještenih sustava Iron Dome uz pomoć velikog lansiranja raketa prilikom napada, što bi jednostavno iscrpilo sposobnost sustava protuzračne obrane za odabir i uništavanje ciljeva.

Osim toga, čak i trošak od 20 000 dolara za jednu raketu sustava kompleksa se i pokazao višestruko većim od troška bilo koje od mogućih oborenih raketa.

Međutim, do sada su se na taj nedostatak izraelskog sustava jednostavno zatvarale oči. Na kraju krajeva, ipak je uspio presresti i oboriti desetine jeftinih Qassama i raketa za Grada.

PAD "ŽELJEZNE KUPOLE"

Što se dogodilo u noći s 12. na 13. studenog 2018., kada su Iron Dome prvi put masovno probili palestinski projektili? Navodno je tada Hamas jasno planirao svoj raketni napad na Izrael, lansirajući sve rakete gotovo istovremeno.

Jedna baterija sustava Iron Dome obično uključuje tri ili četiri lansera, od kojih svaki sadrži do 20 projektila. Tako jedna baterija u idealnom slučaju istovremeno može pogoditi do 80 ciljeva, nakon čega se baterija treba napuniti. Drugim riječima, tada ispucanih 60 ili 106 projektila su u potpunosti odgovarali vrhunskoj antibalističkoj snazi jedne ili dvije baterije sustava Iron Dome.

Naravno, trenutno je u Izraelu postavljeno 10 baterija sustava, ali oni pokrivaju sva opasna područja, zbog čega je, najvjerojatnije, samo nekoliko njih bilo uključeno u odbijanje prošlogodišnjeg napada iz Gaze.

Ali jučerašnje lansiranje bilo je preopterećenje za samo jednu bateriju Iron Dome. Stoga je današnja poruka mnogo važnija. Ispada da je za "probijanje" sustava protuzračne obrane dovoljno preopteretiti samo jednu bateriju, nakon čega se cijeli sustav Iron Dome počinje "gušiti".

Uz sve to, sada dolaze sumnje i brojke o učinkovitosti samog sustava. Dakle, izraelska vojska voli govoriti o brojevima od 85 do 95% učinkovito neutraliziranih projektila koji su letjeli ka naseljenim područjima, naglašavajući da gotovo svaka raketa sustava nalazi i pogađa svoju metu.

S druge strane, profesor na sveučilištu MIT Theodor Postol i izraelski stručnjak za rakete Mordechai Schäfer, koji su u svojim studijama pokazali da je stvarna učinkovitost sustava Iron Dome samo oko 5%, dok većinu poslova protuzračne obrane "sami odrade" niskotehnološki projektili Qassam, koji jednostavno ne pogode navedenu meta ili se sruše u letu. I te projektile izraelska vojska u svojim statistikama pripiše "neutraliziranim ciljevima".

Jedna od najnovijih studija o učinkovitosti sustava Iron Dome, koju je u travnju 2018. objavio kanadski stručnjak za oružje Michael Armstrong, pokazuje da se učinkovitost sustava kreće u rasponu od 32% do 75%. Armstrong je u svojoj studiji analizirao broj smrti, ozljeda i zahtjeva za isplatom štete za uništenu ili oštećenu imovinu u raketnim napadima u četiri sukoba na Bliskom istoku. Ovaj popis uključuje Drugi libanonski rat 2006., operaciju "Cast Lead" 2008.-2009., operaciju "Pillar of Defense" 2012. i operaciju "Unbreakable Rock" 2014. U isto vrijeme, Armstrong se posebno osvrnuo na usporedbu operacija 2006. i 2008.-2009. godine, kada Iron Dome još nije bio u funkciji, kako bi procijenio na koji je način njegov rad poboljšao pokazatelje ukupnih gubitaka tijekom operacija "Pillar of Defense" i "Unbreakable Rock".

Na temelju Armstrongovih procjena, Iron Dome je tijekom operacije "Unbreakable Rock" presreo između 59% i 75% svih prijetećih raketa. "Prijetnja" znači da bi te rakete, da ih nisu prethodno presreli, pogodile naseljena područja. Dakle, ova studija zapravo negira izjave onih stručnjaka koji vjeruju da u učinku sustava Iron Dome nedostaju samo one rakete koje padaju u nenaseljena područja, a da presretne sve ili gotovo sve projektile koji idu prema stvarnim ciljevima.

Osim toga, Armstrong je dokazao kako je u slučaju operacije "Unbreakable Rock" sustav Iron Dome djelovao još lošije od operacije "Pillar of Defense", jer je tada presreo manje od 32% prijetećih projektila.

Izjava da je u prošlogodišnjem lansiranju Iron Dome uspio presresti samo 106 od 460 lansiranih raketa nije neuobičajena. To je sasvim u skladu s procjenama neovisnih stručnjaka, kao i s fizičkim mogućnostima samog sustava, koje kritično ovise o broju lansiranja kojeg provede neprijatelji.

Već prvo lansiranje od 50 projektila u najnovijoj eskalaciji je pokazalo kritičnu ranjivost sustava. Od 50 raketa, 30 onih koje su stigle do cilja se ne može nazvati "vrijednim rezultatom".

Ali to također potvrđuje i nesretnu činjenicu za Izrael. Nebo nad "izraelskom tvrđavom" ponovo se pokazalo, kao i 1991. godine, propusnim. Sada su ga probili projektili Qassam koji se proizvode na razini obrtništva, u garažama i podrumima boraca islamskog džihada, a ne irački Scudovi.

U tok kontekstu treba tumačiti i izjavu Netanyahua "kako Izrael nije zainteresiran za eskalaciju i učinit će sve da se zaštiti, ali s obzirom na to da će sve možda potrajati neko vrijeme, Izraelci trebaju izdržljivost i smirenost". Netanyahu je svjestan nemoći izraelske vojske u slučaju masovnog napada palestinskih skupina na tako skučenom prostoru i sada, kada je obavljena misija likvidacije jednog od najviših zapovjednika Islamskog džihada, za Tel Aviv je od presudne važnosti da Egipat posreduje primirje, iako ovaj put ne s Hamasom, već s manjom frakcijom palestinskog otpora, Islamskim džihadom.