Penziona reforma je ujedinila Francuze sa levice, desnice, pa čak i sa centra u jedan "narodni blok" koji se suprotstavio Makronu
Prosvjedi u Francuskoj
© AP Photo/Francois Mori
Naravno da postoji klasni rat, dokaz toga je da je moja klasa pobedila - izjavio je u jednom intervjuu 2011. američki milijarder Voren Bafet. Dokaz ovog dokaza mogla bi biti činjenica da je, prema agenciji Blumberg, u prvih šest meseci ove godine četrnaest najbogatijih Francuza svoj kapital povećalo za čak 35 posto, odnosno ukupno 78 milijardi dolara. I sam Blumberg primećuje da je do ovog dramatičnog povećanja bogatstva došlo u jeku masovnih protesta upravo zbog sve većeg ekonomskog jaza i povećanja siromaštva u Francuskoj.

Iako je protest Žutih prsluka, koji je započet 17. novembra prošle godine u međuvremenu gotovo zamro, delom zbog toga što je vlast predsednika Emanuela Makrona u izvesnoj meri izašla u susret demonstrantima, delom zbog nepodnošljive policijske represije, ali i zbog zamora demonstranata, gnev najširih narodnih slojeva nije nestao nego se samo pritajio i umirio do novog povoda kada se ponovo razbuktao i rasplamsao još žešće nego ranije. Odluka francuskih vlasti da sprovedu reformu penzionog sistema izazvala je najveće demonstracije u novijoj francuskoj istoriji kada je 5. decembra na ulice, prema procenama sindikata, izašlo milion i po demonstranata, dok policijska procena iznosi oko 700.000.

ŠTA DONOSI PENZIONA REFORMA

Pored toga što bi se predviđenom reformom praktično (iako se to ne navodi bukvalno u programu) podigla starosna granica za odlazak u penziju, najveći problem sindikalcima i demonstrantima predstavlja način na koji bi se penzije u budućnosti obračunavale, zbog čega bi došlo do dramatičnog smanjenja prihoda. Po novom obračunu, na 10 evra uplaćenih u penzioni fond, radniku bi se po penzionisanju vraćalo 55 centi. S obzirom na to da je bruto mesečni minimalac u Francuskoj 1.521 evro mesečno, a da se za penzioni fond izdvaja 12,39 procenata, penzija bi posle 44 godine radnog staža trebalo da iznosi 456 evra mesečno, odnosno 5.472 evra godišnje. Prema poslednjim dostupnim podacima, u januaru 2018. za minimalac je u Francuskoj radilo 1,98 miliona ljudi, odnosno 11,5 posto zaposlenih. Svima njima posle čitavog radnog veka "preti" penzija manja od 500 evra.

Situacija je dramatična i kada se pogleda francuski prosek. Prema poslednjim statističkim podacima, prosečna plata 2016. iznosila je 3.021 evro. Po novom obračunu, penzija jednog prosečno plaćenog francuskog radnika trebalo bi da iznosi 839 evra. Iz srpske perspektive posmatrano, moglo bi se reći da se radi o sasvim pristojnom novcu i da se Francuzi žale zato što su razmaženi i jer vole da demonstriraju, za šta ih već bije glas. Istina je, međutim, malo drugačija. Po francuskim statistikama jedan penzioner samac ne može da preživi mesec sa manje od 989 evra, pošto je toliko novca, po zvaničnim podacima francuskih institucija, neophodno da sebi obezbedi socijalni stan (584 evra), hranu (222 evra), vodu (32 evra), struju (35) i grejanje (116). Ovo je penzionerska sudbina koja očekuje polovinu francuskih penzionera i zbog toga ne da ne čudi što je toliko demonstranata izašlo na proteste nego čudi što ih nije bilo više.

Prema istraživanjima javnog mnjenja, jasno je, međutim, da je ubedljiva većina svesna opasnosti koja im preti i zdušno podržava ove akcije, iako su im ozbiljno poremetile svakodnevni život. Pomenimo samo da je u Parizu došlo do potpunog saobraćajnog kolapsa, jer je od 16 linija podzemne železnice radilo samo njih 5 i to znatno smanjenim kapacitetom. Prema istraživanju kompanije "Luj Haris interaktiv", 69 odsto Francuza podržava štrajkače i njihove akcije.

STVARANjE NARODNOG BLOKA

Više pažnje od same podrške štrajkačima zaslužuje činjenica odakle ona dolazi, pošto po istom istraživanju ona obuhvata pristalice sa celog političkog spektra, a ne samo sa levice, što bi se normalno očekivalo, pa ni socijalno svesnije ekstremne desnice. Pored, dakle, sasvim logične podrške sa levice, gde 80 posto onih koji su glasali za Žan-Lika Melanšona i njegovu Nepokorenu Francusku podržava štrajk i demonstracije, i sa desnice, gde je sa 82 posto podrške pristalica Marin le Pen, taj procenat još veći, ovaj svojevrsni ustanak protiv Makrona podržava i čak 45 posto onih koji su u prvom krugu predsedničkih izbora glasali upravo za njega, ali i 50 posto onih koji su podržavali konzervativnog kandidata Fransoa Fijona.

Svi ovi procenti vrlo su slični onim koji su bili proizvod istraživanja o podršci Žutim prslucima od pre godinu dana, što govori da se oba pokreta mogu smatrati svenarodnim, što, opet, ukazuje da se nije ubedljiva većina Francuza preko noći pretvorila u militantne sindikaliste nego da je postala žestoko antimakronistička, odnosno antineoliberalna. Ona više ne želi aktuelnu vlast koju često percipira kao nečasnu i nesposobnu, a nacrt zakona o reformi penzionog sistema to ubedljivo ilustruje. Danas su Francuzi sa levice, desnice, pa čak i sa političkog centra većinski stali na jednu istu stranu, onu protiv Makrona i njegove vlade.

Rezultat ovoga je stvaranje jednog "narodnog bloka", protiv Makronovog "buržoaskog bloka", kako je to primetio francuski politički teoretičar Alen de Benoa, dodajući da je upravo Makron doprineo procesu povećanja socijalnog jaza i ujedinjavanju liberala sa desnice i sa levice, što je dovelo do eliminacije tradicionalnih vladajućih partija. A sada je, ukazuje on, jasno da se i na drugoj strani stvara čvrst blok, pošto po poslednjim istraživanjima, glasači ekstremno leve Nepokorene Francuske pokazuju sve veću spremnost da u drugom krugu predsedničkih izbora glasaju za Marin le Pen, umesto za Makrona. Taj procenat je sada dostigao 63 odsto i to je istorijski preokret koji dolazak Le Penove na vlast prvi put čini mogućim, pošto je do sada mogla da računa isključivo na svoje birače i u drugom krugu bi uvek bila nadglasana.

O tome koliko se vlast odvojila od naroda svedoči i brutalna policijska represija koja je samo nastavak one sprovedene nad Žutim prslucima što je dovela do desetak mrtvih i više hiljada povređenih, od kojih su mnogi ozbiljno osakaćeni za ceo život jer su ostali bez oka, ili ruke. Ta ista represija nije izostala ni sada, i na ulicama je došlo do žestokih sukoba policije i demonstranata u kojim je nasilje "snaga reda" bilo toliko brutalno i neselektivno da je, kako navode novinarska udruženja, samo tokom prvog dana protesta, u Parizu, Nantu i Bordou, povređeno najmanje 25 novinara i fotografa, mahom direktnim pogotkom kontejnera sa suzavcem ili "gumenim bombama". "Najoštrije osuđujemo ovo nasilje koje predstavlja ugrožavanje slobode informisanja, osnovnog prava u svakoj demokratiji", naveli su oni ističući da su u pojedinim slučajevima novinari sa vidnim obeležjima namerno bili mete.

Iako je ispravno primetio da klasni rat postoji, Voren Bafet je grdno pogrešio u svojoj proceni da je "njegova klasa" pobedila. Sve pokazuje da jeste izvojevala izvesnu pobedu, ali ona bi se vrlo lako mogla pokazati kao Pirova pobeda koja bi "njegovu klasu" mogla da odvede u konačni poraz u ovoj rundi večitog klasnog rata. Rat se i dalje vodi sve većom žestinom na globalnom nivou i ishod mu je veoma neizvestan.

Izvor Pečat