© lijeviblog.wordpressOstvarilo se ono u što su osnivači Mondragona dugo sumnjali – da je moguće igdje drugdje na svijetu, osim u Baskiji, stvoriti kooperative na principu solidarnosti (podaci iz 2012.)
Činilo se da José María Arizmendiarrieta Madariaga nije bio od tih. Najstariji od njih četvoro braće i sestara, siromašna obitelj negdje u Baskiji, godina 1915. U djetinjstvu je u nekoj nesreći izgubio jedno oko. Što je mogao dalje takav? Na sreću, u selu je postojala škola koja je bila pripojena crkvi, a financirali su je sami seljaci pa je Jose do svoje 12. godine u školi upijao znanja, otkrivao čari pjesama, romana i same riječi. Zamišljao je i sebe samoga kao pjesnika, onoga čije pjesme drugi uče napamet, ali s 12-om godinom je škola bila gotova.
Što dalje? Majka je u njemu vidjela strast za životom, za stvaranjem, za poezijom, za vjerom. Uspjela je izmoliti za njegov prijem u Niže sjemenište Castillo Elejabeitia. Neka bude svećenik, kad već to toliko želi, mislila je majka Tomasa.
S Nižeg sjemeništa prebacio se na Koncilijarno sjemenište u Vitoriji , gdje je studirao filozofiju i teologiju. Cijeli je uronio u duhovnost. Sam sebi je rekao: "Budi svećenik, svećenik u svako doba i u svim stvarima". Imao je tek 21 godinu, život pred sobom, pun ideala, vjere, želje za stvaranjem i želje za oživotvorenjem nauka vjere.
Da, ali vani, izvan njegovog nutarnjeg svijeta bjesnio je građanski rat. Nema tko se u njega nije upetljao, od komunističkih dobrovoljaca pristiglih sa svih strana svijeta, preko njemačkih i talijanskih što dobrovoljaca, što vojnih snaga do irskih antikomunista. Fra Jose, čovjek s jednim okom nije bio interesantan ni jednoj vojsci. U tom ratu je pobijeno skoro 7000 pripadnika katoličkog klera, moglo se među tim imenima naći i ime fra Jose, ali to nije bila njegova sudbina.
Počeo je raditi kao novinar u baskijskim novinama Eguna pišući na baskijskom jeziku. U ratno doba, kao i u bilo koje drugo, svjedočiti istinu nije posao koji se nagrađuje počastima i slavom. Fra Jose je završio u zatvoru i od smrtne presude ga je spasila možda samo providnost, možda neki papir koji se slučajno zagubio.
Vratio se u sjemenište u Vitoriji i tamo se zaredio za svećenika 21.12.1940. Snatrio je o tomu da nastavi studij sociologije u Belgiji...ali za njega nisu bile namijenjene biskupske titule i teološki doktorati - biskup ga je šest tjedana poslije poslao na službu u župu Arrasate (na španjolskom Mondragon) koje je bilo upražnjeno. Francova vojska je prethodnog svećenika i njegova dva pomoćnika likvidirala.
Njegovo vjerničko stado ga nije doživjelo baš kao dobrog pastira. Točnije - nije im se sviđao, loše je čitao, govorio monotono, ponavljao teško razumljive fraze. Slali su biskupu molbe da ga zamijeni. Fra Jose je u sebi mislio - Nije bitno što drugi misle o meni, jedino je bitno što Krist misli o meni.
Većina radno sposobnih iz njegovog siromašnog stada bila je zaposlena u Union Cerrajera, velikom poduzeću za obradu željeza i čelika. Naravno, s iznimno malim plaćama preživljavajući na rubu siromaštva. Velika korporacija Union Cerrajera imala je svoju tehničku školu koju nije željela otvoriti svim stanovnicima, već samo onima koje ona odabere.
To tako nije smjelo biti, obrazovanje mora biti dostupno svima, mislio je fra Jose. Njegove propovijedi o reformama, o važnosti integriranja radnika u upravljanje i ulaganje u kompanije prelazile su u njemu i drugima put od ravnodušnosti do praznine. Nitko nije čuo, niti želio čuti. Čovjek nije sposoban biti radnik i vlasnik, nego samo mizerno plaćeni radnik. Kapitalisti s jedne strane, radnici s druge i tako dovijeka. Komunističke ideje o radničkom otimanju tvornica nisu dolazile u obzir, pogotovu ne nakon Francovog slamanja komunista i etabliranja čvrstog kapitalističkog poretka. Fra Joseu je bilo jasno kao je prošlo vrijeme revolucija (i likvidiranja svećenstva) i da mora pronaći model koji će omogućiti čovjeku radniku dostojanstven život.
Ne, čovjek čovjeku nije vuk, neprijatelj. Suradnja i kooperacija mora biti jača od jala, mržnje i zavisti. Zajedničko napredovanje veseli svakoga u zajednici. Kako će radnici vjerovati u socijalni nauk crkve, ako ga ne mogu provesti u praksi? Ali najprije škola! Za samo dvije godine svog rada u župi, uspio je uvjeriti gospodarstvenike da obrazovanje nije trošak, već investicija te je utemeljio tehničku školu. "Tehnička škola je strateški instrument, osnovna platforma emancipacije čovjeka!"
Kasnije, 1952. to postaje Politehnička škola koju otvara sam ministar obrazovanja. Politehnička škola pružila je odskočnu dasku studentima različitog podrijetla za nova radna mjesta, a ne samo u Unión Cerrajera. Fra Jose sa sveučilištem u Zaragozi dogovorio je mogućnost dopisnog završavanja fakulteta za 11 ljudi koji su završili tehničku školu s obzirom na to da nisu mogli napuštati Mondragon jer su morali raditi.
Mladići, koji su dotad radili u lokalnoj kompaniji, nakon smanjenja plaće za 30 posto, odlučili su poslušati fra Josea i sami osnovati kompaniju bez ikakvog inicijalnog kapitala. Išli su od čovjeka do čovjeka baskijskim ulicama i gostionama, tražili potporu i skupljali novce za svoj prvi posao. Svoju zadrugu nazvali su po početnim slovima svojih imena ULGOR (Usatorre, Larrañaga, Gorroñogoitia, Ormaechea, Ortubay).
Započeli su s proizvodnjom sobnih peći, a nakon toga su slijedila otvaranja novih malih tvornica koje su se bavile proizvodnjom alata, vilica, strojeva za agrikulturu.
Ali nisu u posao ušli kao kapitalisti koji su ostvarili svoj san kako bi izvlačili profite i na račun potplaćenih radnika, već su promovirali osnivanje zadruga u kojima će zadrugar biti i radnik i vlasnik.
Izgradnja suradništva nije suprotnost kapitalizmu. Kooperativizam mora nadići to i za to mora usvojiti svoje metode i dinamiku - govori fra Jose i to, zajedno s mladošću prepunim entuzijazma, provodi u djelo.
Metode? Godine 1959. fra Jose Arizmendi i njegov tim osnivaju kooperativnu banku, Caja Laboral, koja postaje ključno sredstvo u širenju zadruga u Mondragonu.
Ta narasla federacija zadruga prerasta u Mondragon Cooperation Corporativa (MCC).
"Grupu Mondragon danas čini 261 organizacija i zadruga koje zapošljavaju 74.335 ljudi i godišnje ostvaruju preko 12 milijardi eura prihoda. Najveća su poslovna grupacija u Baskiji i među deset najvećih tvrtki u Španjolskoj
Sve zadruge Mondragon grupacije temelje se na 10 osnovnih načela:
- demokratskoj organizaciji,
- otvorenom prijamu,
- podređenoj i instrumentalnoj prirodi kapitala,
- vrijednosti rada,
- sudjelovanju u upravljačkim odlukama,
- poštenom plaćanju,
- društvenoj transformaciji,
- međusobnoj suradnji,
- obrazovanju i
- univerzalnosti.
Svaki član Mondragona ujedno je i radnik i vlasnik, tj. članom zadruge ne može biti netko tko nije istovremeno radnik. Privremeni radnici koji nisu članovi nakon probnog razdoblja uvijek će biti ponuđeni postati članom i vlasnikom zadruge. Radnici u Mondragonu imaju potpunu kontrolu nad svojim tvrtkama.
Umjesto isplate profita dioničarima, radnici Mondragona dobivaju dio godišnje dobiti ili gubitka na temelju formule koja se odlučuje na skupštini zadruge. Većina profita ponovno se investira, stvarajući nove zadruge i poslove, kao i potičući dugo nastavak rasta Mondragona. Izdvajaju se i sredstva za socijalnu skrb, obrazovanje i doprinos lokalnoj zajednici.
Dobit se najčešće raspodjeljuje na način da 60% dobiti ulazi u rezervni i obrtni kapital, 30% godišnje dobiti se raspoređuje na kapitalne račune radnika i ako postoji gubitak, kapitalni računi se odgovarajuće smanjuju; dok se privremenim radnicima isplaćuje u gotovini. 10% profita alocirano je u kolektivne društvene svrhe s 2% profita dodijeljenih obrazovnim programima, 2% dodijeljeno fondu solidarnosti za zadruge u krizi i 6% dodijeljenih programima zajednice. Mondragon također nadoknađuje članove za njihov kapital s kamatom, koja se godišnje plaća u gotovini." (izvor citata: ZEF)Ono što nije uspjelo državama, cijelim blokovima država, ideologijama, ustavima i zakonima, državno promoviranim samoupravljanjem, uspjelo je jednom jedinom čovjeku fra Joséu Maríi Arizmendiarrieti Madariagi i to bez revolucija, bez štrajkova, bez prolivene krvi.
"Bog želi da budemo sveci, želi nas vidjeti na putu ka svetosti", govorio je.
Ne moramo vjerovati u Boga, ali svatko od nas ima pravo proživjeti svoj život na putu ka svetosti. Mondragon i fra Jose nam pokazuju put. Usudimo se!
Komentari čitatelja
na naše novosti