Biden smatra kako "metoda napada (na Navalnog) ne ostavlja sumnju oko toga, na kome leži odgovornost - na ruskoj državi". Trump se, kazao je dalje Biden, "odbija suprotstavljati Vladimiru Putinu".
"On još nije osudio napad na Navalnog. Njegova šutnja znači suučešće. Dok je Donald Trump u Bijeloj kući, Amerikanci se nalaze u manjem stupnju sigurnosti", kazao je demokratski predsjednički kandidat.Također je dodao, kako će, u slučaju njegove (Bidenove) pobjede na izborima, on surađivati sa "saveznicima i partnerima", kako bi rusku stranu "priveli odgovornosti".
Bidenove, javno izrečene optužujuće izjave protiv Rusije, a da službena istraga oko slučaja Alekseia Navalnog još nije niti pokrenuta a kamo li završena, a krivac utvrđen, jasno govore o tome, kako je ruski element (i osobno Vladimir Putin) i dalje najsnažnija poluga Demokratske stranke i svih onih koji iza nje stoje na širokom protu-Trumpovskom frontu (od tzv. američke duboke države do medijske mašinerije, kao i njihovih ekspozitura na europskom tlu) za "discipliniranje" Donalda Trumpa, što u prijevodu znači - njegovu detronizaciju iz Bijele kuće.
Komentar: Da, neka Putinov režim bude odgovoran za sve što mi kažemo da su učinili (istina o dotičnom pitanju neka je prokleta).
Bidenovo spominjanje intenziviranja suradnje s američkim saveznicima i partnerima i "privođenje" Rusije "odgovornosti" u slučaju njegove pobjede, jasna su aluzija na sadašnje Trumpovo katastrofalno vođenje američke vanjske politike, prije svega prema EU i njenim ključnim državama, koja se vodi s pozicije potpune arogancije i dominacije tj. otvorenog nametanja Europi američkih nacionalnih interesa kao primarnih, bez imalo uvažavanja i onih europskih.
Spominjanje i demonizacija Rusije u tom je kontekstu od Bidena vrlo lukav potez, jer pred Bruxelles i ključne EU metropole gotovo ultimativno postavlja jasnu zadaću: riješit ćete se Trumpa i surađivati sa SAD-om na stari (pred-trumpovski) način samo u slučaju da kao našeg zajedničkog neprijatelja definirate Rusiju i njezin državni vrh.
Navalny je, pritom, samo novo sredstvo za vjerojatno skoro uvođenje novih američkih sankcija protiv Rusije (kako je to bilo i u "aferi Skripalj" iz 2018. g. i gdje se nije čekalo niti dočekalo nikakvih pokrenutih službenih istraga i sudskih procesa s iznošenjem ključnih dokaza za konačno utvrđivanje krivnje, jer je krivac, naravno, već unaprijed bio određen), koje će morati slijediti i zemlje EU.
Ozbiljan je to izazov za vanjsku politiku EU. Bruxelles, Berlin i Pariz pod snažnim su pritiskom Trumpove administracije od njenog dolaska na vlast i zato, nedvojbeno, navijaju za njegov poraz na američkim izborima 3. studenog, kako bi se konačno riješili neugodnog državnika tj. prestrogog i beskompromisnog prekoatlantskog "starijeg brata".
Međutim EU, kao i Njemačka i Francuska pojedinačno, pri tom nikako nemaju za cilj daljnje pogoršavanje odnosa s Rusijom, već upravo suprotno - pokušaj smanjenja napetosti u međusobnim odnosima zbog vrlo jednostavnog i posve logičnog razloga - radi se o velikom istočnom susjedu EU, koji ima itekako jak utjecaj na ukupnu europsku stabilnost i sigurnost, a, osim toga, i svojevrstan je "most" između Europe i Azije tj. Dalekog istoka. Sa susjedima, općenito, treba težiti izgradnji što boljih odnosa, a poglavito kada se radi o globalnim geopolitičkim "teškašima". Dakle, temelj mudre politike bilo koje države je - suradnja, umjesto radikalizacije i destabilizacije stanja.
Kako se sada čini, Bruxelles i spomenute EU metropole, zapravo će, kada je američka politika u pitanju, morati birati između manjeg zla - Trumpa i Bidena. Međutim po EU je problem u tome, što bi i jedan i drugi mogli, u slučaju izostanka europske mudre politike (koja je sada važnija nego ikada u njenoj povijesti), značiti i kraj snova o pozicioniranju EU kao samostalnog, globalnog, geopolitičkog igrača. Trump već odavno svojom vanjskom politikom jasno daje do znanja kako to neće dozvoliti, a Biden čini to isto - ali vrlo suptilno - nastojeći vezati EU uz SAD kroz definiranje zajedničkog - "po život opasnog neprijatelja" - Rusije, a što ne znači ništa drugo nego nastavak novog hladnog rata, pokrenutog još u doba Obamine administracije (u kojoj je Joe Biden bio potpredsjednik SAD-a) otvaranjem ukrajinske krize 2014. godine, u kojoj je upravo Biden imao ponajvažniju ulogu.
Je li se Njemačka (ne)svjesno dala uvući u novu opasnu Bidenovu (naravno, ne njegovu osobnu, već od snažnih silnica koje iza njega stoje) igru primivši Navalnog na liječenje u Berlin, sa svim posljedicama koje iz toga slijede, ostaje tek za vidjeti. Ali činjenica je kako je savezna vlada kancelarke Angele Merkel o navodnom trovanju Navalnoga odmah izvijestila EU i NATO savez s ciljem zauzimanja zajedničkog stava, koji će nedvojbeno ići u smjeru traženja pokretanja ruske istrage i objašnjenja čitavog "slučaja" od strane službene Moskve, a unaprijed se zna kako će potonja negirati svoju bilo kakvu umiješanost. A što nakon toga?
Činjenica kako Donald Trump (barem za sada, dok nije bio javno prozvan od Bidena) o svemu ovom šuti, jasno ukazuje kako i njegov stožer jako dobro znaju kako je čitava ova "igra" oko Navalnog pokrenuta i usmjerena u prvom redu protiv njega i njegove želje za reizbor na dužnost prvog čovjeka SAD-a.
A EU (za razliku od Kine, koja nema previše dilema oko toga čiju pobjedu na američkim izborima priželjkuje, iako joj niti Bidenova nikako ne jamči povratak na staro kada je riječ o američko-kineskim odnosima), ukoliko upadne u Bidenovu "zamku", naći će se u istoj poziciji kao u vrijeme Obamine administracije: izložena vjetrometini visokorizične ukrajinske i iznenada pokrenute bjeloruske krize, koja ne znači ništa drugo nego produbljivanje opasnog sukoba s Rusijom, kao i neugodne i opasne - nedavno pokrenute krize na Istočnom Sredozemlju između Grčke i Turske, libijskog i sirijskog sukoba, novog golemog vala migranata iz dubine Afrike i Srednje Azije, kao i sveprisutnog islamističkog terorizma.
Dakle, Biden Europi neće donijeti ništa novog niti dobrog, u odnosu na ono što je potresalo EU u vrijeme Obamine administracije (otvaranje ukrajinske krize, opasno poremećeni odnosi s Rusijom, izbjeglički valovi i valovi terorizma, a naravno - i strane neoliberalne ideološke obrasce ponašanja i življenja, zaogrnute u veo pseudoznanstvene provjerenosti). Spomenuto nuđenje zajedničkog američko-EU suprostavljanja "zloj" Rusiji (naravno, na europskom tlu) o tome najbolje i svjedoče. Drugim riječima, radit će se o nastavku tadašnje Obamine politike, iznenadno (i kako se demokrati nadaju - samo privremeno) prekinute potpuno neočekivanom Trumpovom pobjedom u studenom 2016. g.
Naravno, ovaj najnoviji slučaj oko Navalnog otvara i još jedno važno pitanje - uloge Vladimira Putina u svemu tome? Je li Putin, kao geopolitički genij, što mu, kao vrlinu, otvoreno priznaju i njegovi suparnici na Zapadu, uistinu toliko "slijep" i naivan da nije mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja oko Navalnog, kada mu je (uvjetno rečeno) dozvolio odlazak iz Rusije zrakoplovom na daljnje liječenje u Berlin?
Putin je, vjerojatno uvjeren kako ruska država nije trovala Navalnog (u protivnom taj zemlju ovako organizirano i javno sigurno ne bi napustio), dozvolio njegov odlazak, želio Zapadu iznova pokazati i potvrditi svoju otvorenost i želju za suradnjom i normalizacijom međusobnih odnosa.
Ali, ako je to tako, je li moguće da Putin još nije spoznao kako njegove suparnike na Zapadu uopće niti najmanje ne zanima njegova želja za suradnjom i normalizacijom odnosa (da to sami žele, već bi se i dogodilo), već isključivo njegov odlazak s vlasti milom ili silom tj. vraćanje Rusije u okvire Zapadnih (čitaj američkih) nacionalnih interesa, pri čemu bi Moskva morala djelovati isključivo u skladu s američkom vanjskom politikom - odbacujući pritom sve ruske ambicije za globalnom geopolitičkom samostalnošću i svojom važnom ulogom u novom svijetu, koji SAD upravo stvaraju pred našim očima?
Ili možda Putin igra neku svoju novu - nama još nedokučivu igru?
Odgovor na ta pitanja najbolje će nam dati daljnji razvoj situacije oko samog Navalnog, koji u svemu ovome postaje "žrtveno janje" ili "mučenik", u grubim geopolitičkim igrama svjetskih moćnika i mutikaša - kojima, osim vlastitih interesa, ionako ništa drugo nije sveto.
Komentar: Vjerojatnije je da, kao i kod Skripala, Navalni uopće nije bio otrovan Novičokom, a uzorke krvi kontaminirale su vojne / obavještajne agencije koje su dobile uzorke za "testiranje". Ali u ovom slučaju, opet kao i kod Skripala, postaje gotovo nemoguće obraniti se od takvih optužbi jer su krivci "katapultirali propagandu" i već odredili narativ.