navalni
© Kirill Kudryavtsev/AFP via Getty ImagesRuski opozicionar Aleksej Navaljni tokom pasoške kontrole na aerodromu Šeremetjevo, Moskva, 17. januar 2021.
Pre nego što se avion sa Aleksejem Navaljnim spustio na pistu glavnog moskovskog aerodroma Šeremetjevo, u kasnim večernjim satima 17. januara, međunarodna organizacija Amnesti internešenel proglasila ga je političkim zatvorenikom, a diplomatski predstavnici baltičkih država zatražili su njegovo oslobađanje. U datom trenutku, njegov avion loukostera "Pobeda", koji redovno sleće na moskovski aerodrom Vnukovo za jeftinije letove, bio je preusmeren na Šeremetjevo. Zvanično objašnjenje za ruske medije bili su tehnički razlozi zbog kojih je let preusmeren, dok je po izjavama očevidaca iz aviona kojim je putovao Navaljni pilot saopštio putnicima da je na Vnukovu "avion skliznuo sa piste".

Novinari opozicionih medija kasnije će tvrditi da su i kompanija "Pobeda", koja je u većinskom vlasništvu avioprevoznika "Aeroflot", kao i piloti, bili obavešteni da će sleteti u Šeremetjevo, umesto u Vnukovo, ali da je to držano u tajnosti kako bi bili izbegnuti incidenti sa pristalicama Navaljnog koji su se okupljali pred terminalom Vnukova.

Težnja za mučeništvom

Kako bi bili jasni svi detalji operacije ruskih bezbednosnih službi, u Vnukovu su se pre pobornika opozicionara okupili navodni obožavatelji popularne ruske pevačice Olge Buzove, koja je istog dana trebalo da sleti na pomenuti aerodrom, tako da su opozicionari ostali van terminala. Buzova je potom izjavila da su za njen dolazak u Moskvu znala samo tri lica, te da je neko iskoristio njeno ime kako bi napravio događaj u Vnukovu. Ruska NVO koja se bavi prebrojavanjem demonstranata na mitinzima, i koja često daje uvećanje procene u odnosu na MUP, ali uravnotežene u odnosu na izjave opozicionih organizatora, objavila je da se u Vnukovu okupilo oko dve hiljade pristalica Navaljnog, dok je oko 60 njih privedeno u policiju zbog incidenata na skupu.

Navaljni je uspeo da u avionu pruži okupljenim novinarima iz opozicionih medija odgovore na njihova pitanja, koji su se svodili na to da je on spreman na bilo koju žrtvu kako bi u Rusiji pobedila demokratija. Važno je napomenuti da je Navaljni razumeo da će biti uhapšen čim sleti u Rusiju, kao i da će mu biti suđeno za kršenje uslovne slobode, za šta je i osuđen na zatvorsku kaznu od dve godine i osam meseci, ali i da je protiv njega 29. decembra 2020. godine pokrenuta nova optužnica za proneveru sredstava u njegovom Fondu za borbu protiv korupcije, koji se nalazi u registru inostranih agenata Ruske Federacije.

Svakako da je za povratak u zemlju gde vas očekuje zatvor potrebna hrabrost, ali i karakterne osobine koje krase mučenike. Primera radi, zvanična predvodnica beloruske opozicije Svetlana Tihanovska ne namerava da se vrati u Belorusiju dok njena bezbednost ne bude zagarantovana; ona učestvuje na različitim prijemima sa visokim evropskim i američkim funkcionerima, daje zapaljive intervjue kojima poziva čas na bunt protiv Lukašenka, čas na sankcije protiv sopstvene države, ali ne želi da završi u zatvoru.

Otkuda težnja za mučeništvom kod Navaljnog koji ne demonstrira osobitu religioznost, a ni borba protiv korupcije ne zahteva baš krvne žrtve, to je više političko-pravna arena? Pitanje nije retoričko jer je vrlo moguće da samog Navaljnog ucenjuju ili su ga potkupili zapadni centri moći, a najverovatnije se radi o kombinaciji ta dva podsticaja jer, uz svo dužno poštovanje Navaljnom, on ne odaje utisak Jovanke Orleanke, spremne da svoj život preda uzvišenom cilju.

Ne zaboravimo da ruski opozicionar nije samo u zatvoru, već otvoreno tvrdi da predsednik Rusije Vladimir Putin nastoji da ga ubije, pa ako Putin već nije prezao od toga da po ko zna koji put naredi njegovo ubistvo neefikasnim "novičokom", za koga zna čitav zapadni svet, šta će ga sprečiti da eliminiše Navaljnog dok se ovaj nalazi iza rešetaka? Zaista, Navaljni, koji je ili ludački odvažan ili ne vuče sam svoje poteze, jeste pretvoren u piona na šahovskoj tabli "Velike igre".


Od popustljivosti do robije

Aleksej Navaljni ni po kom kriterijumu ne može se smatrati novim licem na ruskoj političkoj sceni. On je politički aktivan od 2000. godine, postao je poznat širim krugovima ruske javnosti 2011. godine, a svoj zenit dostigao je na izborima za gradonačelnika Moskve 2013. godine, kada ga je pobedio aktuelni gradonačelnik Sergej Sobjanin. Tada je Navaljni osvojio oko 27 odsto glasova Moskovljana, a u apsolutnim brojkama oko 630 hiljada građana Moskve pružilo mu je svoje poverenje. Navaljni je 2009. godine postao savetnik gubernatora Kirovske oblasti Nikite Beliha, koga je na vodeće mesto u datoj oblasti naznačio tadašnji predsednik Rusije Dmitrij Medvedev.

Belih je, veoma slično Navaljanom, jedno vreme učestvovao u radu ruskih liberalnih partija da bi se na kraju priklonio vlastima. Belihov kraj je, međutim, još sličniji sudbini Navaljnog - protiv njega će 2016. godine biti pokrenut postupak za primanje mita u iznosu od 100 hiljada evra u malim novčanicama, a kasnije će protiv njega biti pokrenuti i drugi postupci.

Iako je bio član liberalne partije "Jabloko" od 2000. godine, Navaljni je do 2013. godine istupao sa izrazito nacionalističkim stavovima. U Rusiji se nacionalizam razlikuje od ideologije pod istim nazivom u Srbiji ili na Balkanu, jer ruski nacionalizam predstavlja direktan uvoz fašističkih ideja sa Zapada, povezanih sa rasizmom i nacionalnom superiornošću, a nije ni na kakav način povezan sa pravoslavljem ili narodnom tradicijom. Aleksej Navaljni je, dakle, po srpskim kriterijumima gajio fašistička uverenja, a po ruskim nacionalistička.

On je sam priznao da je od 2007. do 2013. godine učestvovao na svakom "Ruskom maršu" u prestonici Rusije, što je događaj koji okuplja neofašiste iz čitave Rusije. Ruske vlasti su tolerisale "Ruski marš" sve do događaja u Ukrajini 2014. godine, kada je prepoznat revolucionarni potencijal i kod ruskih fašista. Od tog trenutka, Kremlj se aktivno uključio u suzbijanje ultra desničarskih grupacija širom Rusije - od navijača do političkih organizacija - i "Ruski marš" je izgubio na značaju. Navaljni je takođe u periodu od četiri godine bio lider "Nacionalnog ruskog oslobodilačkog pokreta - Narod" koji je imao isključivo rasističku i suprematističku orijentaciju, koja je bila usmerena primarno protiv građana Rusije sa severnog Kavkaza i migranata iz centralne Azije.

Jedan od vodećih slogana organizacije Navaljnog bio je: "Sve što nam smeta treba precizno, ali surovo da se udalji putem deportacije". Primećuje se potpuna dehumanizacija ljudi koji su namerno označeni rečju "sve", koja se upotrebljava za nežive predmete, umesto "svi", kako bismo rekli za ljude.

Današnji omiljeni ruski opozicionar na Zapadu je 2007. godine otvoreno zastupao ukidanje 282. tačke krivičnog kodeksa Ruske Federacije, koja kažnjava širenje nacionalne, rasne i verske mržnje. Iste godine je učestvovao u krvavoj tuči u kojoj je iz velike blizine upucao Kavkasca iz pneumatskog pištolja, pritom ga vređajući na nacionalnoj osnovi. Tada je za dlaku izbegao zatvor, da bi posle svedočio u procesu protiv svojih nacionalističkih saboraca, koji su usled njegovog iskaza baš po 282. tački osuđeni na robiju.

Nakon što je svedočio protiv svojih drugova, on kroz dve godine postaje i deo vladajuće strukture u Kirovskoj oblasti u dogovoru sa Kremljom. Pošto je sam Navaljni iz oficirske porodice, možemo pretpostaviti da su mu ruski istražni organi predložili pogodbu u zamenu za saradnju, a verovatno je tada privukao i pažnju bezbednosnih organa.

Slučajno ili ne, od 2009. godine Navaljni pokreće seriju antikorupcionih istraživanja i objavljuje ih na Jutjubu. Dotad su njegove objave bile čisto nacionalističkog karaktera, a poznat je njegov video iz 2008. godine u kome poredi Kavkasce sa bubašvabama i savetuje građanima Rusije da se naoružaju pištoljima kako ih "dotični insekti ne bi iznenadili u njihovom domu".

Posle susreta sa ruskim državnim sistemom, a možda i vrbovanja od strane bezbednosnih organa, Navaljni postaje omiljeni opozicionar. On predvodi mitinge, on snima razobličavajuće snimke, apsolutno razvlašćuje sve dotadašnje lidere opozicije i zasenjuje ih. Mlad, dovoljno harizmatičan za široki auditorijum, tipičnog ruskog izgleda, on umnogome nadmašuje opozicione figure kao što su Javljinski, Njemcov, Rojzman.

Jednom rečju, nakon što je krenuo da svedoči protiv ruskih nacionalista i da ih raskrinkava iznutra, Navaljni prvo postaje direktni politički saradnik vlasti, jer ulazi u administraciju Kirovske oblasti, a zatim postaje ljuti opozicionar. Njemu se dvaput sudi za prevaru i proneveru - 2013. godine za nezakonito sticanje novca oko privatizacije šumarskog preduzeća "Kirovles", a 2014. godine za nezakonito sklapanje ugovora sa kompanijom za proizvodnju kozmetike "Iv roše". Za slučaj "Kirovles" Navaljni je osuđen na pet godina uslovne slobode, a za "Iv roše" tri i po godine uslovne slobode.

U međuvremenu, on predvodi mitinge, kandiduje se za gradonačelnika Moskve, prekida sve odnose sa ostalim liberalnim partijama i postaje lider Fonda za borbu protiv korupcije. Navaljni, faktički, postaje opoziciona zvezda, kojoj je dozvoljeno da deluje odrešenih ruku. Nije ni čudo da će ga, nakon što je 2. februara ove godine konačno osuđen na robiju jer je učestvovao u zapadnoj operaciji oko "trovanja", stari opozicionar Javljinski nazvati "populistom i nacionalistom".

Hronologija protestnih talasa

Protesti iz perioda januar-februar 2021. godine nisu ni najmasovniji, ni najopasniji protesti s kojima se suočio režim Putina u poslednjih 20 godina suverene i neprekinute vlasti u Rusiji. Demonstracije oko navodne krađe izbora 2011. godine, poznate kao "Bolotnaja revolucija", jer je njen epicentar bio na Bolotnom trgu u centru Moskve, bile su opasnije. Tada se 10. decembra u Moskvi sakupilo više od 50 hiljada ljudi, a liberalni mediji izašli su sa različitim procenama koje su se kretale od 85 do 150 hiljada učesnika. Na Bolotnom trgu nisu se okupile samo pristalice Navaljnog, već i cela liberalna struktura u Rusiji, a takođe i ultradesničari i radikalni levičarski anarhisti. Može se reći da je čitava opoziciona Rusija bila na nogama.

Šta se zatim dogodilo? Protesti su bili sve manji i manji, vlast je bila stabilna, bezbednosne strukture lojalne i organizovane, pritom broj učesnika i nije bio preterano ozbiljan, uzimajući u obzir da u Moskvi po zvaničnim brojkama živi oko 12 miliona ljudi. Kasniji skupovi u januaru 2012. godine nisu uspeli da prebace cifre iz decembra 2011. godine. Vlast je najpre dopuštala mitinge, čekajući da se njihova snaga iscrpi, da bi u maju 2012. godine primenila silu i rasterala demonstrante. Posle toga, na proteste su izlazili samo najradikalniji demonstranti, koji su bili i privođeni.

Kasnije je opozicija na leto i jesen 2012. godine pokušala da revitalizuje protestni pokret, ali se sakupilo upola manje ljudi nego na zenitu protesta, a policija se nije mešala. Kao što možemo videti, "Bolotnaju revoluciju" vlasti su suzbile kroz doziranu primenu sile i vremensko razvlačenje demonstracija. Iako je bio jedan od vodećih figura protesta, Navaljni nije osuđen na kaznu zatvora.

Sledeći ozbiljan talas protesta izbio je 2017. godine, isključivo zahvaljujući antikorupcijskoj delatnosti Navaljnog. Tada je on snimio klip protiv Dmitrija Medvedeva, optužujući ga za krađu, koji je dostigao 42 miliona pregleda na Jutjubu. Za razliku od "Bolotnaje revolucije" koja je bila povezana sa optužbama oko izborne krađe, što predstavlja objektivne političke zahteve, iako oni nisu bili socio-ekonomske prirode što bi svakako privuklo više građana, protesti 26. marta 2017. godine imali su veštački karakter, budući da je korupcija sastavni problem svih političkih sistema. Revolucije se ne dižu zbog korupcije, ali takvi mitinzi mogu poslužiti da se ventilira nezadovoljstvo građana na način koji ne ugrožava vlast.

Pomenutog martovskog dana 2017. godine u Moskvi se okupilo do 30 hiljada ljudi po liberalnim izvorima, i osam hiljada demonstranata po tvrdnjama vlasti. Simbol protesta postaće žuta patkica, mnogo puta viđena na demonstracijama u drugim državama, gotovo namerno provokaciono, kao da su sami organizatori želeli da budu optuženi da rade za Zapad. Otporaška pesnica u Jugoslaviji i Gruziji početkom 2000-ih prošla je delimično nezapaženo jer svet nije bio umrežen onoliko koliko je to danas slučaj.


Komentar: Pogledajmo iz drugog ugla pa pretpostavimo da i jesu. Isti scenario obojenih revolucija viđa se i u drugim zemljama.


Kopirajući simboliku tuđih protesta u eri interneta, organizatori bez sumnje postižu negativan efekat. Ruska policija je u Moskvi primenila silu srednjeg intenziteta, te je po procenama NVO za zaštitu prava privedenih lica na mitingu zadržano oko 850 demonstranata. Sam Navaljni bio je priveden i ubrzo pušten na slobodu, iako je imao već dve presude i nalazio se na uslovnoj slobodi.

Treći veliki talas demonstracija u Rusiji desio se 2019. godine, kada jednom delu liberalnih političkih aktivista nije bilo dozvoljeno da se kandiduju na moskovskim lokalnim izborima usled tehnikalija. Pod udarom su uglavnom bili saradnici Navaljnog koji su jedno vreme vodili pregovore sa vlastima da im dopuste kandidaturu, ali kada im to nije bilo dozvoljeno oni su pozvali na proteste. Ruske vlasti su opet izabrale mešovit pristup - deo protesta su dozvolile, a ostatak su rasterivale. Prvi miting, 20. jula 2019. godine, bio je održan u skladu sa zahtevima vlasti i bio je legalan. Po ocenama organizatora, tada se okupilo oko 40 hiljada ljudi, dok je ruska NVO za prebrojavanje demonstranata "Beli brojač" iznela procenu da je demonstranata bilo oko 22 hiljade.

Sledeći miting vlasti nisu dozvolile, jer ne dozvoljavaju nijedan opozicioni miting u centru grada posle "Bolotnaje revolucije". Maksimalne procene broja učesnika u demonstracijama 27. jula 2019. godine kreću se oko 10 hiljada učesnika. Na ovim demonstracijama Rusija prvi put kreće aktivno da se služi Rosgvardijom, faktički militarizovanom policijskom organizacijom, koja se potčinjava predsedniku RF i vladi i ne ulazi u sastav niti armije, niti Ministarstva unutrašnjih poslova. Tog 27. jula 2019. godine Rosgvardija i ruski pandan Žandarmerije - OMON, upotrebiće surovu silu i razbiti demonstracije. Privedena su 1.373 demonstranta, što je dotad bio rekord.

Trećeg i 10. avgusta, ruske vlasti menjaju taktiku, te umesto sile organizuju niz koncerata popularne muzike u Moskvi ne bi li odvukle pažnju mladih od protesta. Protestni talas dostiže svoj vrhunac 10. avgusta. Po procenama "Belog brojača" okupilo se 50 hiljada ljudi, ali pošto je policija prestala da primenjuje golu silu, a prethodno poslala jasno upozorenje, protestni talas je presušio.

Ove tri protestne etape služe da objasne kontekst protesta januar-februar 2021. godine i reakcija ruskih vlasti na njih. U prethodna tri protestna talasa, Navaljni je ostajao omiljeni opozicionar i nije osuđivan na zatvor. S druge strane, protiv demonstranata nije isključivo primenjivana sila, već modifikovana strategija dobar-loš policajac. Nakon što je Navaljni otvoreno prešao na stranu zapadnih službi kroz aferu sa "novičokom", strategija ruskih vlati prema njemu, ali i prema liberalnim demonstrantima se u korenu promenila.

Demonstracijama je prethodio video-snimak koji je objavljen na Jutjub kanalu Navaljnog 17. janaura, dok je ovaj bio u pritvoru i očekivao izricanje presude. U snimku Navaljni optužuje Putina da je vlasnik luksuznog dvorca na obali Crnog mora, a video ima 110 miliona pregleda i predstavlja najgledaniji snimak Navaljnog ikada. Ne samo što je Navaljni optužio Putina za trovanje, pozvao na uvođenje sankcija protiv vrha ruske vlasti i kapitalista povezanih sa njima, već je izbacio i video u kome direktno napada predsednika Rusije, što do operacije sa "novičokom" nije bio njegov stil (uglavnom je kritikovao pojedine saradnike Putina).


U okviru ove kampanje i optužbi, Navaljni poziva na mitinge širom Rusije 23. januara tekuće godine. U Moskvi će se po procenama zapadnih medija okupiti 40 hiljada demonstranata, dok će objektivni ruski mediji preneti cifru od najmanje 10 hiljada učesnika. Ovog puta OMON i Rosgvardija bili su nemilosrdni - bila je primenjena najveća sila na demonstracijama u istoriji savremene Rusije, ali to je urađeno sa visokim nivoom profesionalizma, o čemu svedoči činjenica da tom prilikom niko od demonstranata nije izgubio život. U Moskvi je zadržano čak 1.400 demonstranata, čime je oboren rekord iz 2019. godine.

Da će Navaljni biti osuđen na robiju i da je završena igra vlasti sa njim bilo je jasno već 31. janaura kada je liberalna opozicija pokušala da organizuje novi miting. Tom prilikom ruske vlasti su u potpunosti blokirale centar Moskve i zadržavale svakog ko se tamo našao. Na ulicama ruske prestonice nikada nije bilo toliko pripadnika OMON-a i Rosgvardije, a liberalni izvori tvrde da je u gradu uspelo da se okupi 15 hiljada ljudi, što je nekoliko puta preuveličana cifra, jer je krajem dana zadržan 1.871 demonstrant, a policija je privodila svakog koga je mogla.

Treći protest, i za sada poslednji, održan je u noći 2. februara, kada je izricana presuda Navaljnom. Radilo se o nenajavljenom, ad hok protestu najradikalnijih pratilaca Navaljnog. Pošto je bio utorak uveče, ne zna se tačno ni koliko se demonstranata okupilo, ali je čitav centar bez ikakvog upozorenja ponovo bio blokiran, a policija je još jednom zadržavala sve koji su imali nesreću da se slučajno nađu u centru grada. Zadržano je više od hiljadu ljudi, među kojima su bili i inostrani državljani koji nisu govorili ruskim jezikom.

Nakon što su opozicioni aktivisti objavili fotografije iz centra za pritvor migranata u Moskvi, gde su bili zatvoreni opozicioni aktivisti i obični prolaznici, portparol predsednika RF, Dmitrij Peskov, izjavio je da vlasti čine sve da pravilno rasporede sve pritvorene u tri protestne akcije, ali da je njihov broj toliki da nije moguće procesuirati ih sve u kratkom roku, te da su obični pritvorni kapaciteti prepunjeni, pa se stoga bezbednosni organi služe i migrantskim pritvornim centrom za zadržavanje građana Rusije.

Generacijski jaz

Navaljni, njegove lojalnosti i prekinute veze sa ruskim vlastima samo su jedan deo analize i to površni, kratkoročni. Ruski bezbednosni organi u potpunosti su sposobni da preseku bilo kakav pokušaj revolucije u Rusiji, bila ona obojena ili ne. Saradnici Navaljnog, koji su imali sreće da ostanu na slobodi, sami svedoče da je čitava njihova organizacija razbijena, da se njihovi glavni aktivisti, vlasnici medija i portala, kao i finansijeri iz Rusije nalaze u pritvoru, te da niko nije ni ostao da organizuje sledeće runde mitinga.

Nedelja, 7. februar, protekla je u potpunom miru, s izuzetkom S. Peterburga, gde je delimično bio blokiran centar prosto zato što je nasumični opozicioni portal pozvao ljude da izađu na miting, na koji se, uzgred budi rečeno, niko nije odazvao. Revolucije su moguće isključivo onda kada je centar vlasti poljuljan, a bezbednosni aparat nelojalan i potkupljen. Ukoliko vlast može da se osloni na policiju i vojsku, revolucija je isključena, bez obzira na broj demonstranata, što je dokazao predsednik Belorusije. Pritom, demonstracije u Rusiji 2021. godine nisu bile ni blizu "Bolotnoj revoluciji" po broju učesnika. Dana 23. januara radilo se o mitingu srednjeg intenziteta.

Zašto su onda ruske vlasti primenile prekomernu silu? Logičan odgovor je da pošalju poruku Navaljnom da je izabrao pogrešnu stranu, da ga kazne za njegovu izdaju režima i za kršenje dotad ustaljenih pravila igre. Pošteni liberali, kao i obični građani, bili su kolateralna šteta u okviru te jasne poruke. Dok god je u Rusiji na vlasti Vladimir Putin, politička karijera Alekseja Navaljnog je gotova, a ista sudbina čeka sve njegove bliske saradnike. Cela mreža Fonda za borbu protiv korupcije biće poderana u milion parčića, tako da od te konkretne agenture neće ostati ni traga. Pa ipak, liberalizam neće iščeznuti iz ruske srednje klase, iz omladine, gradskog stanovništva.

Navaljni je uspešno obezvređivao liberalna stremljenja građanskog sloja time što je usmerivao njihovu aktivnost na efemerne teme korupcije. Glavni cilj liberalne građanske klase jeste potpuna demokratizacija Rusije i uvođenje principa smenjivosti vlasti. Analitičarima koji su navikli da kompariraju razne političke sisteme, da pročešljavaju političku praksu, jasno je da bi demokratizacija u ovom trenutku dovela do raspada Rusije i povratka u paklene devedesete, kada je Ruska Federacija bila raspeta između mafije i pomahnitalih skorojevića.


Prosečan pripadnik ruske građanske klase, obrazovan i finansijski obezbeđen, ne posmatra političku realnost sa stanovišta analitičara - on je pre svega usmeren na pitanje pravičnosti, morala i slobode. On želi da se situacija ni na koji način ne destabilizuje, ali da se u Rusiji vlast smenjuje svakih pet godina na izborima. On smatra da bi činovnički aparat dozvolio reformu administracije koja bi mu onemogućila da ubira ličnu korist, a prisilila ga da bude orijentisan na pružanje usluga građanima. On veruje da je vlast nasilna, pa samim tim i zla, te da nije važno šta će posle nje biti, ali je jasno da ona mora da ode.

Prekomerna sila primenjena u okviru borbe sa Navaljnim shvata se sasvim drugačije u kuloarima građanske klase. Za njih su postupci policije i Rosgvardije šokantni, a slike iz migrantskog centra gde u sobi sa osam ležajeva boravi 25 građana Ruske Federacije su nepojmljive. Njihov diskurs ionako je bio usmeren na večito poređenje poznog autoritarnog Sovjetskog Saveza iz doba Brežnjeva sa trenutnim idejno-ekonomskim zastojem postkrimske Putinove epohe, a sada kao da su dobili krunski dokaz za potkrepljenje svoje priče.

Po istraživanjima liberalnih sociologa na licu mesta, većinu učesnika moskovskih demonstracija 23. januara činili su ljudi starosti 25-34 godine (37 odsto), iako je propaganda vlasti pokušala da predstavi miting kao skup neposlušne dečurlije, koje ne kontrolišu roditelji. Priznali su u anketi da maloletnici čine četiri odsto učesnika demonstracija, dok je bilo 25 odsto učesnika starosti 18-24 godine. Stavljanje naglaska na maloletnike kao nosioce protesta samo je produbilo generacijski jaz koji postoji u velikim gradovima Rusije.

Slučaj učenice srednje škole iz Jaroslavlja koja je demonstrativno skinula portret Vladimira Putina sa zida učionice, a potom dobila dva miliona pregleda na Tik-toku samo je ilustracija pobunjeničkog trenda među ruskom omladinom, koja ne pamti devedesete i zasluge Putina za stabilizaciju devastirane Rusije. Mladić koji je rođen kada je Putin 2000. godine došao na vlast danas ima 20 godina i ne pamti, niti zna drugog vladara osim njega. Za tog mladića, Putin nije spasilac - Putin je Brežnjev koji je zaseo na presto i ne želi nipošto da ostavi uzde vlasti. On ne pamti ekonomski oporavak 2000-2008, ali je stasao za vreme ekonomske stagnacije koja je usledila posle početka sankcionog rata 2014. godine.

Tom mladiću se kao jedina ideja predstavljaju Drugi svetski rat i patriotizam kao izraz nedvosmislene lojalnosti aktuelnoj vlasti, što su anahroni koncepti, nezanimljivi mladom čoveku stasalom u gradu, materijalno obezbeđenom i liberalnih pogleda. Za njega je važnija demokratska atmosfera, nego "Velika igra" protiv Zapada, on želi da se oseća slobodnim, da može da izađe i prošeta se sa pištaljkom u ustima ulicama svog rodnog grada, a da ga niko zbog toga ne strpa u maricu, on je udaljen od geopolitike i ne prati političke forume. Ono što najviše zabrinjava jeste to što on neće prestati da bude liberal pukim odrastanjem - on može ostaviti za sobom mladalački radikalizam delovanja, ali ne i bazičnu težnju za slobodom svojstvenu svakom obrazovanom Evropljaninu srednje klase.


Komentar: Na žalost to je površno posmatranje nekih mladih ljudih udaljenih od geopolitike koji su nesvjesni opasnosti u koju mogu, eventualno, dovesti svoju državu. Rusija mora ostati jaka iznutra, kako bi ostala jaka prema vanjskim neprijateljima. Kako je naveo F. William Engdahl u svom članku iz 2019.: Političke preporuke korporacije RAND i zlonamjerno okruženje Rusije
Poslednjih nedelja u državama koje okružuju Rusku Federaciju došlo je do erupcije niza događaja koji nikako ne mogu obradovati Kremlj. Svaka od ovih kriza, pojedinačno posmatrana, ne predstavlja nešto što bi presudno uticalo na rusku bezbednost.

Posmatrane zajedno, one nagoveštavaju da se protiv Moskve odvija nešto daleko zlokobnije. Skorašnja studija RAND-a, izrađena za američku vojsku, sa neverovatnom preciznošću ukazuje ko bi mogao da stoji iza onoga što će nesumnjivo postati velika pretnja za rusku bezbednost u mesecima koji dolaze.
Također, od istog autora: Razarajući Bidenov plan za podrivanje Rusije
Bajdenova administracija je od prvog dana stavila do znanja da će usvojiti neprijateljsku i agresivnu politiku protiv Ruske Federacije. Rezon iza ovog stava nema veze ni sa bilo kakvim potezom koji je Putinova Rusija preduzela ili propustila da preduzme protiv Zapada. Nema nikakve veze ni sa apsurdnim optužbama da je Putin naredio trovanje proameričkog disidenta Alekseja Navaljnog ultra-smrtonosnim nervnim agensom novičok. Radi se o daleko dubljoj agendi globalističkih sila. A ta agenda je ono što se sada nameće.
/.../
Radi se o samom postojanju Rusije pod Putinom kao nezavisne, suverene države koja pokušava da brani svoj nacionalni identitet, bilo vojnim putem, bilo tradicionalnom konzervativnom ruskom kulturom. Još od američke NED-ovske destabilizacije Sovjetskog Saveza 1990. godine tokom Bušove administracije, politika NATO i uticajnih finansijskih krugova koji stoje iza NATO-a bila je da Rusiju razbiju na mnogo delova, odnosno da demontiraju državu opljačkaju sve što preostane od njenih ogromnih prirodnih resursa. Globalistički "Veliki reset" ne predviđa prostor za nezavisne nacionalne države poput Rusije - to je poruka koju novi Bajdenov tim očigledno želi da pošalje.

Nedekorativne demokratske reforme biće neophodne kako bi se uspostavio harmonični dijalog sa liberalnim delom ruskog društva, koji nema ničeg zajedničkog sa zapadnom liberalnom agenturom u vidu Navaljnog i organizacijama povezanim sa njim. U suprotnom, najaktivniji i najnapredniji deo ruskog društva postaće neprijatelj ruske države, što nije bitka u koju se treba upuštati, a ni priželjkivati.


Trenutno, sve upućuje da je pred Rusijom trend daljeg sužavanja političkih sloboda, a sa buntom omladine država namerava da se bori centralizovano kroz uvođenje specijalnih savetnika direktora škola po pitanju vaspitanja. Ovi savetnici stupaće u kontakt kako sa nastavnim kadrom, tako i sa učenicima i razjašnjavaće im aktuelna politička pitanja i uključivati ih u društveni dijalog. Konkurs za političke komesare u školama objavljen je za 2022. godinu, pod nazivom "Navigatori detinjstva".

Navaljni je već pobeđen, ali liberalni segment ruskog društva više ne može biti ignorisan.
Aleksandar Đokić je asistent katedre za uporednu politiku Ruskog univerziteta prijateljstva naroda (RUDN) u Moskvi