kina
Zapadni mediji pokušavaju sukob u Ukrajini pretvoriti u pravnu raspravu, stavljajući na jednu stranu "kršitelje međunarodnog prava", a na drugu "branitelje pravde i zakonitosti". Očito je ova vrsta narativa izrazito problematična, s obzirom na to da je upitna i sama "nezakonitost" ruske intervencije u sukobu, ali to nije glavna stvar.

Od trenutka kada Zapad tvrdi da Rusija djeluje protuzakonito, to automatski implicira da cijelo međunarodno društvo nužno mora zauzeti stav u korist ukrajinske strane, što je izazvalo velike kontroverze.

Kao što se i očekivalo, zemlja koja je najviše pogođena ovim zahtjevom za proukrajinskom pozicijom je Kina. Kao druga najbogatija zemlja na svijetu, opremljena ogromnim političkim, vojnim i diplomatskim potencijalom i koja održava prijateljske odnose s Rusijom, Kina je ključna točka u sukobu, jer bi njezin stav, ako se stavi u korist Kijeva, mogao natjerati Moskvu da diplomatski slabi.

Ovakvo ponašanje, međutim, nije tipično za kinesku vanjsku politiku, koju snažno obilježava obrana neutralnosti i načelo neintervencije, što je dovelo do toga da Peking izbjegava izjave o tome koja je strana u sukobu u pravu, a koja ne, ograničavajući svoje sudjelovanje u posredovanju u diplomatskom dijalogu i povećanju gospodarske suradnje s Rusijom, koju sankcionira Zapad.

Zapadni čelnici, međutim, inzistiraju na nepoštivanju kineske diplomatske tradicije i zahtijevaju potpuno stajalište u korist ukrajinske vlade, odbacujući svaki oblik neutralnosti. Nedavno je na konferenciji novinara šefa NATO-a Jens Stoltenberg komentirao kineski stav navodeći to:
"Kina bi se trebala pridružiti ostatku svijeta u oštroj osudi brutalne invazije Rusije na Ukrajinu (...) Kina ima obvezu kao članica Vijeća sigurnosti UN-a da zapravo podržava i potvrdi međunarodno pravo, a ruska invazija na Ukrajinu je očigledno kršenje međunarodnog prava pa pozivamo [Kinu] da jasno osudi invaziju i ne podrži Rusiju".
Stoltenbergove neljubazne riječi, koje su doslovno zahtijevale kršenje svakog ideološkog i strateškog principa vanjske politike Pekinga, nisu ostale nezapažene od strane kineskih diplomata. Glasnogovornik kineske misije pri EU govorio je o slučaju rekavši:
Kinezi se mogu u potpunosti poistovjetiti s bolovima i patnjama drugih zemalja jer nikada nećemo zaboraviti tko je bombardirao naše veleposlanstvo u SR Jugoslaviji. Ne treba nam predavanje o pravdi od zlostavljača međunarodnog prava (...)

"Kao ostatak hladnog rata i najveći svjetski vojni savez, NATO nastavlja širiti svoj geografski opseg i raspon operacija. Kakvu je ulogu imala u svjetskom miru i stabilnosti? NATO mora imati dobar odraz".
Riječi glasnogovornika bile su vrlo pronicljive, sjetivši se da je NATO organizacija s velikom poviješću kršenja međunarodnog prava. U to je vrijeme zapadni vojni savez pokušavao pokazati svoju moć i potvrditi svoju ulogu "globalne policije" u tada tek rođenom unipolarnom svjetskom poretku. Zapadni napad na Jugoslaviju ignorirao je sve norme međunarodnog prava i ljudskih prava, stvorivši jednu od najvećih humanitarnih kriza ikad viđenih na europskom tlu, samo u ime potvrđivanja globalne moći alijanse. Ubrzo nakon toga, isti se scenarij ponovio u Iraku, stvarajući pravi ilegalni "običaj" u međunarodnom društvu prema kojem se invazije mogu odvijati nekažnjeno, pod uvjetom da ih provodi NATO.

Od tada su mnogi pravnici pokušali "teoretizirati" ovo navodno "pravo" NATO-a na napad na druge zemlje, kao što se vidi u idejama kao što je "prethodna samoobrana", koja je doslovno legitimirala zapadnu vojnu akciju protiv ciljanih zemalja u kako bi se "spriječili" budući napadi ovih zemalja na zapadne države, čak i ako ne postoje materijalni dokazi da su takve prijetnje stvarne.

Sada, ako se ukrajinski slučaj analizira prema samim načelima zapadnih pravnih teorija, nema, dakle, nelegitimnosti u ruskoj operaciji, s obzirom na to da je postojao golem dokaz da je Kijev planirao invaziju na Donbas i masakr lokalnog stanovništva. Moskva je djelovala preventivno u obrani trećih strana, jedini "problem" zapadnih pravnika je taj što je ovo pravo očito jedinstveno za NATO.

Drugim riječima, NATO je uvelike poremetio strukture međunarodnog prava posljednjih desetljeća, stvarajući stanje kaosa u globalnom društvu. Na isti način, međunarodni pravnici počeli su smatrati "zakonitim" sve što čini zapadni savez, dok su smatrali "nelegalnim" čak i legitimne manevre nesvrstanih zemalja.

Zato u ukrajinskom pitanju nema mjesta za ovakvu raspravu. Slučaj se ne može razumjeti niti razriješiti savjetovanjem s pravnim stručnjacima jer je trenutni trend da se na sve što rade zemlje koje nisu članice NATO-a gleda kao na "ilegalno". Osim toga, potrebno je zapamtiti da međunarodno pravo nije uspjelo spriječiti eskalaciju sukoba. Da su međunarodni sudovi kaznili Kijev za zločine u Donbasu, Moskva ne bi započela operaciju.

Dakle, nema problema u stavu Kine da odustane od bilo kakvih rasprava o legalnosti ili nezakonitosti ruskih akcija. Peking shvaća da čak i da je bilo nezakonitosti u operaciji (što se čini da nije slučaj), ne bi bilo legitimiteta da NATO to optužuje, s obzirom na zločine organizacije.

Zapravo, ova vrsta neutralne pozicije je najlucidnija koju zauzmu strane koje nisu uključene u sukob, jer je najkonzistentnija s univerzalnim načelom neintervencije.

Autor: Lucas Leiroz de Almeida