© Wikimedia Commons
Naime, sezona grijanja se približava, a europska i njemačka plinska skladišta su poluprazna, pri čemu je još veći problem, taj, što alternative za ruski plin još uvijek nema, ili, preciznije, on ne može u kratkoročnom vremenu spriječiti nedostatak ruskog plina odnosno spriječiti posljedice koje bi prekid isporuke istoga prouzročio na europskom i njemačkom tržištu, prije svega po pitanju njihove ekonomije.
Tako je Njemačka prošli tjedan de facto priznala svoj poraz i kao jedan od spomenutih poteza najavila vraćanje korištenju omrznutog energenta - ugljena, što je pravo "svetogrđe" u odnosu na toliko proklamiranu "zelenu energetsku tranziciju" u kojoj je ugljen često nazivan i "crnim zlom" s obzirom na njegovu najveću emisiju CO2 od svih fosilnih goriva.
Pritom je Njemačka čak i prošle godine (usprkos velikim energetskim problemima s kojima se tada suočavala EU, još puno prije ruske invazije na Ukrajinu, zbog visokih cijena plina zbog zaigranosti Bruxellesa s njegovim prebacivanjem (kao strateškog energenta, što je nedopustivo), s dugoročnih ugovora na spot tržište (čime se nisu mogle spriječiti spekulacije privatnih tvrtki - dobavljača, i njihovo pravo na golemi profit kada im je on već omogućen) potvrdila svoju privrženost zatvaranju i svih preostalih nuklearki na svom teritoriju.
To, primjerice, nije učinila jedna Francuska, kojoj atomska energija osigurava skoro 80% ukupne električne energije zbog čega je sada u itekako povoljnijem energetskom položaju od svog velikog istočnog susjeda.
Previše je geopolitike i propagande, kao i (sada već neispunjenih) očekivanja o brzoj propasti Rusije pod teretom nikad ranije uvedenih tako oštrih sankcija bilo uvučeno u ovo strateški važno pitanje od strane Berlina i Bruxellesa, a da bi sve moglo proći bezbolno. Sjetimo se samo početnog (i dugog) negiranja izjava ruskog Gazproma o tome da mu njemački Siemens zbog sankcija nije u mogućnosti dostaviti remontiranu plinsku turbinu za plinovod Sjeverni tok, što je u EU i Njemačkoj, s najviših instanci vlasti prikazivano kao netočno odnosno tumačeno kako daljnji geopolitički pritisak Moskve na Berlin.
Ali nemogućnost pronalaska izlaza iz "slijepe ulice" u koju je po pitanju energetike upala Njemačka ogolile su propagandu i čitav problem vratile u sferu realnosti - kamo i pripada. Jer ovo je stvar strateške prirode, a ne igrokaza u (geo)političke svrhe.
Jučer je, tako, pristigla vijest kako je Kanada zrakoplovom u Njemačku poslala Siemens-ovu turbinu za plinovod Sjeverni tok, koja bi trebala biti u Rusiji do 24. srpnja. No strahovi Berlina da će mu Moskva obustaviti isporuke plina time nisu i završili, o čemu jučer piše i tamošnji medij Bild.
Ali sada bih se ipak radije osvrnuo na tekst američkog Forbes-a od 13. srpnja i autorski članak njegovog komentatora Gartha Friesena na gore navedenu temu.
U njemu, autor konstatira kako Njemačka i mnoge druge europske zemlje još uvijek uvelike ovise o uvozu energenata iz Rusije i da bi "daljnje smanjenje opskrbe moglo dovesti do niza gospodarskih, društvenih i političkih posljedica i izazvati pustoš u europskom gospodarstvu".
Autor, potom, postavlja logično pitanje: kako se Njemačka, zemlja poznata po pedantnom planiranju i inženjeringu, mogla naći u tako neizvjesnoj situaciji, te pokušava ponuditi odgovore.
Najprije konstatira stupanj njemačke energetske ovisnosti o Rusiji i navodi kako je 2021. oko 35 posto sirove nafte, 55 posto prirodnog plina i otprilike polovica uvoza kamenog ugljena dolazilo iz Rusije. Iako je Njemačka uložila napor da poveća udio obnovljivih izvora energije u svojoj energetskoj diverzifikaciji, još uvijek je uvelike ovisna o uvezenim fosilnim gorivima, navodi autor teksta.
Pri tom ukazuje na "nekoliko strateških promašaja" koji su "pogoršali situaciju energetske krize u Njemačkoj" i kaže kako su "godinama mnogi njemački saveznici upozoravali na potencijalne posljedice oslanjanja na Rusiju za uvoz energije", što je bilo ignorirano, a Njemačka je nastavila jačanje suradnje s Rusijom gradnjom plinovoda Sjeverni tok 2. To je, kako kaže - bilo opasno, a "nedostatak želje za diverzifikacijom uvoza nafte i plina pokazao se nerazboritim".
Također ukazuje i na sada najavljeno njemačko pokretanje deset elektrana na ugljen i šest elektrana na naftu, što je odmak od proklamirane "zelene politike", ali i sadašnja nužnost.
Jer, navodi autor dalje, kad bi se opskrba ruskim plinom potpuno prekinula, posljedice bi bile razorne. "Njemački industrijski stroj bi se zaustavio i njemačko stanovništvo bi strahovito patilo".
"Tvrtke bi morale zaustaviti proizvodnju, otpustiti svoje radnike, opskrbni lanci bi propali, ljudi bi se zadužili kako bi platili svoje račune za grijanje", navodi autor Forbes-ovog teksta citirajući riječi njemačkog vicekancelara Roberta Habecka.
U slučaju obustave dostave plina Njemačka bi vjerojatno odmah prešla na hitnu fazu svog plana za nepredviđene situacije, stoji dalje u tekstu. Clean Energy Wire smatra da će "zaštićeni kupci" imati prioritet ako se provede racioniranje opskrbe plinom. To uključuje kućanstva, male tvrtke kao što su pekare, supermarkete, bolnice, škole, policijske postaje i proizvođače hrane. "Polovica od 43 milijuna njemačkih kućanstava grije se prirodnim plinom, pa bi davanje prioriteta kućanstvima, posebno zimi, bilo kritično. Ipak, prema BNetzA (njemački energetski regulator, op.ZM.), obitelji bi sljedeće zime mogle dobivati utrostručene račune za grijanje".
"Stoga će industrijski sektor vjerojatno snositi najveći teret racioniranja električne energije. Uslijedila bi smanjenja proizvodnje i otpuštanja, posebno u energetski intenzivnim industrijama poput kemijske, čelika, gnojiva i stakla. Razvile bi se nestašice proizvedene robe, stvarajući dodatni stres na globalnom opskrbnom lancu. Više cijene energije i gotovih proizvoda pojačale bi inflatorne pritiske koji već remete globalno gospodarstvo", stoji u Forbes-ovom tekstu.
Navodi se, kako studija Sveučilišta u Mannheimu procjenjuje da bi posljedice prekida plina mogle dovesti do gubitka BDP-a od 8 posto. Dokument koji je pripremio istraživački konzultant, Prognos, za Bavarsku industrijsku udrugu, predviđa da bi se njemačko gospodarstvo smanjilo za 12,7 posto, ako se Sjeverni tok ne otvori ponovno i Rusija potpuno prekine isporuke plina u Njemačku. "Ako bi se inflacija ubrzala, Europska središnja banka bi malo toga mogla učiniti da riješi tako brzi pad rasta".
Autor podsjeća i na rekordni ruski suficit od 70,1 milijardu dolara u drugom tromjesečju 2022., pri čemu su prihodi od izvoza energije i proizvoda porasli dok se uvoz smanjivao zbog američkih i europskih sankcija. Više od polovice ovih isporuka ide u Kinu i Indiju, gdje potražnja za energijom i dalje raste, a sankcije nisu uvedene, navodi se u tekstu. "U svibnju je kineski uvoz sirove nafte iz Rusije porastao za 55 posto u odnosu na godinu ranije. Kineski uvoz ruskog LNG-a također je skočio, porastao je za 22 posto na godišnjoj razini. U Indiji je uvoz sirove nafte iz Rusije skočio preko 50 puta od travnja i sada čini 10 posto ukupne uvezene sirove nafte iz inozemstva. Jasno je da postoje i drugi kupci ruskih energenata", navodi Forbes.
Pri tom zaključuje, da, "ako je Rusija htjela uzvratiti Europi i Zapadu zbog uvođenja sankcija, sada bi za to, iz njezine perspektive, bilo pravo vrijeme". U tom smislu naglašava kako je Rusija "pronašla alternativne izvore potražnje za svojom naftom i plinom brže nego što je Europa mogla pronaći nove izvore opskrbe".
"Nažalost po Europu, Putin trenutačno ima bolje karte u pokeru. Ali kao što je svijet naučio tijekom posljednja dva desetljeća, Putin je daleko od predvidljivog. Svijet će samo morati pričekati i vidjeti što će se dogoditi. U međuvremenu, svi su fokusirani na 21. srpnja - datum kada bi Sjeverni tok trebao ponovno biti otvoren. Do tada očekujte puno neizvjesnosti na europskim financijskim i robnim tržištima", zaključuje američki medij.
Ovdje bih dodao kako se i dalje u zapadnim medijima uporno apstrahira činjenica da je upravo Putin još mjesecima prije vojne intervencije u Ukrajini upozoravao na pogrešnu energetsku politiku EU, kao što je i ukazivao na nužnost postizanja sporazuma između Rusije i SAD-a tj. Rusije i NATO saveza vezano uz postizanje novog sporazuma o europskoj sigurnosnoj arhitekturi i o međusobnim sigurnosnim jamstvima. Odbacivanje i jednog i drugog Europu i svijet, a da i ne spominjemo Ukrajinu, dovelo je tu gdje sada jesmo: u pat-poziciju, iz koje se ne vidi racionalnog izlaza.
Uvijek sam tvrdio, to činim i dalje, da je itekako bilo prostora za dijalog i za kompromise s obiju strana umjesto upornog inzistiranja na egu i gledanja "s visoka". Duboke negativne posljedice geopolitičke kratkovidnosti onih koji kratkovidni nikako nisu smjeli biti, bit će još dugo vidljive. Naravno, pod uvjetom da prije toga uopće i preživimo - i ne samo zimu!
Komentari čitatelja
na naše novosti