Iron Dome baterija
© APIron Dome baterija
Ovako piše Merav Mihaeli, predsjednica laburističke stranke Avoda, nakon najnovijeg izraelskog napada na Gazu, a prije pogibije još jedne palestinske bebe: "Građanke i građani Izraela zaslužuju da žive u sigurnosti. Nijedna suverena država ne bi pristala na blokadu svojih građana od strane terorističke organizacije... Podržavam naše sigurnosne snage".

Benjamin Netanyahu još nije reagirao, Itamar Ben Gvir još spava, Yoav Galant još uvijek ne sipa prijetnje, a predsjednica izraelske ljevice se već ustrojava prema desnici, pozdravlja postupke vojske i podržava rat koji još nije počeo. Ovoga puta je preduhitrila i samog Shimona Peresa.

To je neoprostivo: poslije 4 dana djelimične blokade juga zemlje, liderka ljevice ne trepnuvši izjavljuje da nijedna zemlja ne bi pristala na takvu opsadu. Partnerka u vladi odgovornoj za nastavak užasnih 16 godina blokade Gaze šokirana je dvominutnim dobrovoljnim i djelimičnim karantinom dijela zemlje.

Umjesto da pozdravi uzdržanost vlade, koja traje koliko i život leptira (treba požuriti, izbori su na pomolu), laburisti su odmah podržali rat koji je imao alternativu, kao i svaki prethodni put. Cionistička ljevica opet demonstrira svoje dvostruke aršine. Možda će ovoga puta njeni birači i birači centra shvatiti da između njih i desnice nema prave razlike.

Ova vojna akcija pod infantilnim nazivom Svitanje (Alut HaŠahar) je rat za koji Izrael već ne može tvrditi da ga nije započeo ili da nije imao drugog izbora. Ovoga puta je preskočeno čak i uvodno zveckanje oružjem i odmah se prešlo na stvar. Prvo su uhapsili vođu Islamskog džihada na Zapadnoj obali, iako su znali da će to izazvati oštru reakciju, a zatim izvršili atentat na visokog komandanta u Gazi poslije čega više nije bilo uzmaka. Ali Izrael proglašava još jedan odbrambeni, pravednički rat onoga kome je sve dozvoljeno. Jer ovo je zemlja koja voli mir i sve što traži je sigurnost njenih građana. Kakva hinjena nevinost. To je država koja ima sve, osim sile koja bi je odvratila od napada na Gazu.

A ovoga puta se radi o vladi koja je najavila promjene i zacjeljivanje starih rana. Petnaest mjeseci od posljednjeg provoda, operacije Čuvara zidina, stiže nam Svitanje. Pet nedjelja poslije stupanja na dužnost najbržeg revolveraša na zapadu, Lapid već šalje vojsku u rat. U historiji Izraela nije bilo predsjednika vlade kome se toliko žurilo da ubija. Sve Netanyahuove krivične prijave blijede u poređenju sa zločinom ulaska u ovaj nepotrebni rat, koji neće postići ništa sem još prolivene krvi, uglavnom palestinske. Netanyahu je bio relativno uzdržan u primjeni vojne sile (izuzimajući rat 2014), ali se i dalje svi uzbuđuju zbog nedozvoljenih poklona koje je primio. On barem ne mora glumiti pravog mačo muškarca kao Lapid.

Tačno je da su analitičari, old boys club i gradonačelnici južnih gradova kao i uvijek vršili pritisak da se uđe u rat, ali ovakvo brzo prepuštanje njihovim hirovima je ipak nezabilježeno. Jedva da je bilo vremena da se rat prvo malo vodi u medijima. Sada kada su napadi na Gazu sve učestaliji nema smisla ni pitati šta je cilj toga rata. Njega nema, sem da se pokaže da je najveći do sada.

Mir nije cilj i nemamo vladu promjene. Jer da je imamo, Lapid bi sada podučavao Izrael o uzdržanosti, bio bi hrabri državnik koji bi pokrenuo proces priznavanja Hamasa, ukidanje blokade Gaze i nastojao bi da se sastane sa njenim rukovodstvom. Sve manje od toga je nastavljanje politike prethodnih vlada, kojima je rat bio upisan u DNK. Za to nam nije bila potrebna vlada promjene. Molim vas upamtite ko je započeo ovaj rat i ko ga je podržao.

Haaretz