Svakoj razumnoj osobi bi sada trebalo biti posve jasno da je Bidenova administracija odlučna uništiti Rusiju i da će time riskirati nuklearni rat. Već je započela Treći svjetski rat korištenjem Ukrajine da zapali finalnu šibicu. Problem je u tome što razumnih ljudi ima jako malo i, kao što je Ray McGovern nedavno napisao u "Isprani mozgovi za rat s Rusijom", Bidenova administracija i njihovi medijski lakeji
... neće imati problema okupiti Amerikance za najsveobuhvatniji rat u 77 godina, koji počinje u Ukrajini, a možda se proširi na Kinu ... Većina Amerikanaca zaokupljena je medijima jednako kao i prije 20 godina, kada im je rečeno da u Iraku postoji oružje za masovno uništenje. Jednostavno su povjerovali u to. Ni mediji, koji su krivi, nisu izrazili kajanje - ili mrvicu neugodnosti.
Mnogi dobri pisci - od kojih su svi zabranjeni u vodećim medijima - jasno su rekli zašto je propaganda korporativnih medija o ratu SAD/NATO-a protiv Rusije preko Ukrajine lažna i krajnje opasna. Vladu SAD-a vode moroni u demonskom stisku ideologije "SAD bi trebale vladati svijetom". Nije to ništa novo.
Ne želim raspravljati o činjenicama, jer to je budalasta igra stvorena da sugerira da se ima o čemu raspravljati. Jer dokazi su jasni, osim za javnost koja je u stisku neznanja izazvanog propagandom ili za one elite koje nikada nisu naučile od starogrčke božice Nemesis da će tamne furije uništiti one koji u svojoj oholosti guraju do krajnosti. Bidenova administracija je to već učinila, dok predsjednik Biden mrmlja gluposti kao da je mafijaški boss koji luta ulicama u pidžami i papučama. Nedavno sabotiranje Sjevernog toka 2 još je jedan primjer podmuklog puta kojim idemo, kao što to Diana Johnstone jasno navodi u svom nedavnom članku, "Omerta u gangsterskom ratu".
Godinama je NATO, kojim upravlja SAD, premještao vojne snage i baze u zemlje koje okružuju Rusiju. To uključuje i oružje koje se vrlo brzo može pretvoriti u nuklearnu upotrebu. To je, kao što sam već istaknuo, jednako kao da to Rusija isto učini u Meksiku i Kanadi, a dodajmo i Kubu. Znamo kakav bi bio odgovor SAD-a, ali kada su se predsjednik Putin i njegova vlada usprotivili i rekli da je ovo izdaja prethodnih sporazuma, on je odbačen kao da je dijete koje izmišlja stvari.
Godine 2014., kada su SAD izvele državni udar u Ukrajini, dovodeći na vlast neonacističke elemente, a Rusija je protestirala protiv tog udara na svojoj zapadnoj granici, Washington se rugao takvim zabrinutostima. Svaki put kad se Rusija žalila na takve provokativne poteze, SAD ih je odbacio kao beznačajne.
Godinama je SAD podržavao ukrajinsko ubijanje naroda koji govori ruski u istočnoj Ukrajini, i konačno, kada je Ukrajina skupila snage za invaziju na regiju Donbas, ruskoj vladi je bilo dosta i poslala je trupe u regiju da obrane ovo područje. Licemjerni Zapad se zatim pretvarao da je zaprepašten kada im se ono što su sami stvorili obilo o glavu. Rusija je proglašena krivcem za invaziju na Ukrajinu. A sada je pravi američki rat protiv Rusije na otvorenom i postat će opasniji kako se nastavlja. Nuklearno uništenje postaje vrlo realna mogućnost dok Bidenova administracija nastavlja gurati granice.
Ratu u Ukrajini neće biti kraja, jer SAD namjerava učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi Rusiju bacile na koljena. To je stanje ludila, ali ludi ljudi su zapravo glavni. U ovom procesu, svi su potrošni materijal - prijatelji, neprijatelji i svi koji mu stanu na put, uključujući navodne europske saveznike SAD-a čiji vođe izgleda namjeravaju uništiti vlastite zemlje.
Možda ironično - ali mislim da ne, kao što to poznavanje povijesti potvrđuje - preokrete u politici američke liberalne klase, sa svojim promoviranjem novog Hladnog rata, cenzure, CIA-e i FBI-a i takozvanih progresivnih demokratskih političara u američkom kongresu, uključujući Bernieja Sandersa i Alexandriju Ocasio-Cortez, prihvaćanje i glasanje za rat s Rusijom preko Ukrajine, ne bi trebalo biti veliko iznenađenje. Ti ljudi, i njihovi republikanski kolege, uz rijetke iznimke tu i tamo, žive u pustoši i svađaju se kad im se tako naredi. Ali "nitko ne mora previše razmišljati o "Desolation Rowu", po Dylanovim riječima, jer je to društvena bolest u kojoj živimo, i kao riba u vodi, mnogi ne znaju ništa drugo.
Na sličan način, Ray McGovern je također nedavno podsjetio one koji obraćaju pozornost na njega da The New York Times, kao što je to njegova tradicija, promiče američki rat protiv Rusije baš kao što je to učinio s Vijetnamskim ratom 1960-ih. Male promjene su njegova tema, isprike se nikada ne nude, a čitatelji najpoznatijih američkih novina i kanala CIA-e zamoljeni su da gutaju dnevne doze propagande koje su toliko eklatantno očite da bi prevarili samo djecu. Nažalost, Sjedinjene Države su postale zemlja djece, Bebe u zemlji igračaka koje nikad ne shvaćaju da je na kraju radnje pištolj okrenut u nazad i uperen u njih. I to nije smiješno.
Prije jednog stoljeća, u godinama prije Prvog svjetskog rata, američki progresivni intelektualci, kako piše Stuart Ewen u PR: Društvena povijest spina:
... prihvatio je prosvjetiteljsku izreku da su ljudi - barem ljudi iz srednje klase - u biti racionalni, sposobni procijeniti informacije i potom donijeti inteligentne odluke. U kontekstu CPI-ja [SAD, Odbor za javno informiranje, veliki propagandni aparat koji je u travnju 1917. postavio predsjednik Woodrow Wilson kako bi prodao američki ulazak u rat protiv Njemačke kao neophodan da se 'svijet učini sigurnim za demokraciju,' čiji su članovi uključivali Edwarda Bernaysa, propagandista i takozvanog oca odnosa s javnošću] 'javno mnijenje' postalo je nešto što je trebalo mobilizirati i upravljati; na 'javni um' se sada gledalo kao na entitet koji se proizvodi, a ne kao razum.
Vjera u razum napuštena je u korist psihološke manipulacije emocijama i upotrebe nerazuma - "noćnog uma" - koji je postao predložak za buduću propagandu i primjenu psiholoških tehnika, preteča CIA-ine MKUltre i operacije Ptica rugalica kao slamanja neistomišljenika što se povećalo donošenjem Zakona o špijunaži iz 1917. (prema kojem je Julian Assange danas lažno optužen), a potom i Zakona o pobuni iz 1918., mnogi su takozvani progresivci prihvatili autoritarno nametanje državne kontrole nad neslaganjem, baš kao što to čine i danas. Važna iznimka bio je Randolph Bourne, koji je 1917. kritizirao te prevrtljivce u svom žustrom eseju, "Rat i intelektualci."
"Socijalisti, sveučilišni profesori, publicisti, novi republikanci [i] praktičari književnosti," napisao je, "preuzeli su nepravednu zadaću 'prikovati ratni um na stotine milijuna ljudi u svijetu'."Danas takvi ljudi raspravljaju o tome treba li ih zvati liberalnima ili progresivnima. Kažem, nazovite ih ratnim huškačima najnižeg reda.
Sjećam se kad sam bio dijete koje je bilo lako impresionirati, a televizija je imala samo nekoliko kanala. Bilo je to u godinama između Korejskog rata i onog protiv Vijetnama. Bio je jedan film koji se redovito ponavljao na televiziji: Yankee Doodle Dandy, s nevjerojatnim glumcem Jimmyjem Cagneyem u ulozi Georgea M. Cohana, irsko-američkog skladatelja/tekstopisca/dramatičara, koji je u godinama prije Drugog svjetskog rata bio poznat kao čovjek koji je bio vlasnik Broadwaya i čiji kip stoji na Times Squareu u New Yorku.
Dijete kakvo sam bio, gledao sam film mnogo puta i bio sam hipnotiziran. Emocije su mi rasle sa svakim gledanjem. Žice mog srca vibrirale su uz melodije "Over There" i "You're a Grand Old Flag". Ponosno sam marširao u Prvi svjetski rat s Cagneyem/Cohanom. Ovo je bio film koji se pojavio 1942. kako bi promovirao ratne napore iz Drugog svjetskog rata koristeći laži o Prvom svjetskom ratu da to učini. Ali oh kako zabavno! I dirljive pjesme - hrana za dijete. A to je bilo prije nego što je CIA u potpunosti preuzela Hollywood.
Ipak sam odrastao. Nisam više dijete. Proučavao sam i vidio kroz propagandu The New York Timesa, CNN- a, Washington Posta, Fox Newsa, The Guardiana, Hollywooda itd.
Mnogi od onih koje poznajem nisu. Vjeruju u nevjerojatno. Još uvijek žive u onome što je Jim Garrison nazvao "Kućom lutaka" i prihvaćaju ono što je Harold Pinter nazvao "ogromnom tapiserijom laži". Pinter je u svom govoru za Nobelovu nagradu 2005. rekao ono što se od tada nije promijenilo ni trunku u vezi s američkom ubilačkom vanjskom politikom:
Nikad se nije dogodilo. Nikada se ništa nije dogodilo. I dok se događalo nije se događalo. Nije bilo važno. Nije bilo nikakvog interesa. Zločini Sjedinjenih Država bili su sustavni, stalni, okrutni, bez imalo savjesti, ali vrlo je malo ljudi zapravo govorilo o njima. Morate to pripisaiti Americi. Izvršila je prilično kliničku manipulaciju moći diljem svijeta dok se maskirala kao sila za univerzalno dobro. To je briljantan, čak i duhovit, vrlo uspješan čin hipnoze.
Kad sam bio dijete, hipnotizirao me "Yankee Doodle Dandy".
Malo sam porastao. McGovern i Pinter su u pravu; malo toga se promijenilo - Vijetnam, Prvi svjetski rat, Irak, Sirija, Afganistan, Jugoslavija, Somalija, Iran, Nikaragva, El Salvador, Kina itd. I naravno, Rusija, uvijek Rusija, u čije srce je oružje uvijek upereno, đavolska Rusija koja se mora uništiti kako bi svijet bio siguran za predatore koji se predstavljaju kao ljubitelji demokracije i međunarodnog prava.
Kada je predsjednik Kennedy, duboko skrušen Kubanskom raketnom krizom iz listopada 1962., govorio o stvarnom miru i demokraciji na Američkom sveučilištu 10. lipnja 1963., bio je posljednji američki vođa koji je priznao da međunarodni odnosi moraju pretrpjeti radikalnu promjenu, posebno u nuklearno doba. Demoniziranje drugih zemalja moralo je ustupiti mjesto dijalogu i međusobnom poštovanju. On je rekao:
Na kakav mir mislim? Kakav mir tražimo? Ne Pax Americana nametnuta svijetu američkim ratnim oružjem. Ne mir u grobu ni sigurnost roba. Govorim o istinskom miru, onoj vrsti mira koja čini život na zemlji vrijednim življenja, onoj vrsti koja omogućuje ljudima i narodima da rastu i da se nadaju te da izgrade bolji život za svoju djecu - ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarce i žene - ne samo mir u naše vrijeme, već mir za sva vremena.Pet mjeseci kasnije, CIA se pobrinula da mu se glas utiša. Takvi su osjećaji od tada zabranjeni.
Još samo djeca vjeruju američkoj propagandi i njenom ratnom stroju.
Edward Curtin je istaknuti autor, istraživač i sociolog sa sjedištem u zapadnom Massachusettsu. Znanstveni je suradnik Centra za istraživanje globalizacije (CRG).
Komentari čitatelja
na naše novosti