
Podaci pokazuju da SAD do balčaka naoružava Ukrajinu protiv Rusije. Imperij je de facto ratni napadač preko niza "konzultanata," savjetnika, trenera, plaćenika, teškog naoružanja, streljiva, satelitskih podataka i elektroničkog ratovanja. A ipak se imperijalni dužnosnici kunu da nisu dio rata. Oni, opet, lažu.
Dobrodošli u još jedan ilustrativan primjer "međunarodnog poretka temeljenog na pravilima" na djelu. Hegemon uvijek odlučuje koja se pravila primjenjuju i kada. Svatko tko se tome protivi je neprijatelj "slobode", "demokracije" ili koje god floskule du jour [dana, op. prev.] , i trebao bi da bude - što drugo - kažnjen proizvoljnim sankcijama.
U slučaju Irana koji je sankcioniran do zaborava, već desetljećima, rezultat je bio predvidljiv - još jedan krug sankcija. To je nebitno. Ono što je važno je da se, prema iranskoj Islamskoj revolucionarnoj gardi (IRGC), ne manje od 22 nacije - i sve ih se više - pridružuju nizu jer i one žele kupiti iranske bespilotne letjelice Shahed.
Čak se i vođa Islamske revolucije, ajatolah Ali Khamenei, radosno pridružio raspravi, komentirajući kako Shahed-136 nije fotošop.
Utrka prema BRICS+
Ono što je novi paket sankcija protiv Irana doista "postigao" jest zadavanje dodatnog udarca sve problematičnijem potpisivanju oživljenog nuklearnog sporazuma u Beču. Više iranske nafte na tržištu zapravo bi olakšalo situaciju Washingtona nakon nedavnog epskog odbijanja od strane OPEC+.
Kategorički imperativ ipak ostaje. Iranofobija - baš kao i rusofobija - uvijek prevladava kod Straussovaca/neokonzervativaca koji zagovaraju rat na čelu američke vanjske politike i njihovih europskih vazala.
Dakle, ovdje imamo još jednu neprijateljsku eskalaciju u odnosima Iran-SAD i Iran-EU, budući da je neizabrana hunta u Bruxellesu također sankcionirala proizvođača Shahed zrakoplovnu industriju i tri iranska generala.
Sada to usporedite sa sudbinom turske bespilotne letjelice Bayraktar TB2 - koja se za razliku od "nebeskog cvijeća" (ruskih Geraniuma) jadno pokazala na bojnom polju.
Kijev je pokušao uvjeriti Turke da iskoriste tvornicu oružja Motor Sich u Ukrajini ili osnuju novu tvrtku u Transcarpathia/Lvivu za izgradnju Bayraktara. Oligarh Motor Sicha, predsjednik Vjačeslav Boguslajev, star 84 godine, optužen je za izdaju zbog svojih veza s Rusijom i mogao bi biti razmijenjen za ukrajinske ratne zarobljenike.
Na kraju je dogovor propao zbog iznimnog entuzijazma Ankare u radu na uspostavi novog plinskog čvorišta u Turskoj - osobnog prijedloga ruskog predsjednika Vladimira Putina turskom kolegi Recepu Tayyipu Erdoganu.
I to nas dovodi do sve veće povezanosti između BRICS-a i 9-članog Šangajskog vijeća za suradnju (SCO) - s kojim je ovaj rusko-iranski primjer vojne trgovine neraskidivo povezan.
SCO, predvođen Kinom i Rusijom, je pan-euroazijska institucija koja je izvorno bila usmjerena na borbu protiv terorizma, ali sada je sve više usmjerena na geoekonomsku - i geopolitičku - suradnju. BRICS, predvođen trijadom Rusije, Indije i Kine, geoekonomski i geopolitički se preklapa s agendom SCO-a, proširujući je na Afriku, Latinsku Ameriku i dalje: to je koncept BRICS+, detaljno analiziran u nedavnom izvješću Valdai Cluba, i u potpunosti obuhvaćen rusko-kineskim strateškim partnerstvom.
Izvješće odvaguje prednosti i nedostatke triju scenarija koji uključuju moguće, buduće kandidate za BRICS+:
Prvo, nacije koje je Peking pozvao da sudjeluju na summitu BRICS-a 2017. (Egipat, Kenija, Meksiko, Tajland, Tadžikistan).
Drugo, nacije koje su bile dio sastanka ministara vanjskih poslova BRICS-a u svibnju ove godine (Argentina, Egipat, Indonezija, Kazahstan, Nigerija, UAE, Saudijska Arabija, Senegal, Tajland).
Treće, ključne ekonomije G20 (Argentina, Indonezija, Meksiko, Saudijska Arabija, Turska).
A tu je i Iran koji je već pokazao interes za pridruživanje BRICS-u.
Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa nedavno je potvrdio da "nekoliko zemalja" apsolutno jedva čeka da se pridruži BRICS-u. Među njima, ključni zapadnoazijski igrač: Saudijska Arabija.
Nevjerojatno je to da je prije samo tri godine, pod administracijom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, prijestolonasljednik Muhammad bin Salman (MbS) - de facto vladar kraljevstva - bio čvrsto spreman pridružiti se nekoj vrsti arapskog NATO-a kao povlašteni imperijalni saveznik.
Diplomatski izvori potvrđuju da su dan nakon američkog povlačenja iz Afganistana MbS-ovi izaslanici počeli ozbiljno pregovarati i s Moskvom i s Pekingom.
Pod pretpostavkom da BRICS odobri kandidaturu Rijada 2023. neophodnim konsenzusom, jedva da se mogu zamisliti njene razorne posljedice po petrodolar. U isto vrijeme, važno je ne podcijeniti sposobnost američkih kontrolora vanjske politike da izazovu kaos.
Jedini razlog zašto Washington tolerira režim Rijada je petrodolar. Saudijcima se ne može dopustiti da vode neovisnu, istinski suverenu vanjsku politiku. Ako se to dogodi, geopolitičko preslagivanje neće se ticati samo Saudijske Arabije nego i cijelog Perzijskog zaljeva.
Ipak, to je sve vjerojatnije nakon što je OPEC+ de facto odabrao put BRICS/SCO koji predvode Rusija-Kina - što se može protumačiti kao "meka" preambula za kraj petrodolara.
Trijada Rijad-Teheran-Ankara
Iran je dao do znanja da je zainteresiran za pridruživanje BRICS-u čak i prije Saudijske Arabije. Prema diplomatskim izvorima iz Perzijskog zaljeva, oni su već uključeni u pomalo tajni kanal preko Iraka pokušavajući se okupiti. Uskoro će slijediti i Turska - svakako u BRICS-u i možda u SCO-u, gdje Ankara trenutno ima status iznimno zainteresiranog promatrača.
Sada zamislite ovu trijadu - Rijad, Teheran, Ankara - blisko povezanu s Rusijom, Indijom, Kinom (stvarna jezgra BRICS-a), i na kraju u SCO, gdje je Iran još jedina zapadnoazijska nacija koja je uvrštena kao punopravna član.
Strateški udar na Imperij bit će izvan očekivanja. Diskusije koje vode ka BRICS+ usredotočene su na izazovan put prema globalnoj valuti koja je podržana robom i koja je sposobna zaobići primat američkog dolara.
Nekoliko međusobno povezanih koraka ukazuje na povećanje simbioze između BRICS+ i SCO. Države članice potonjeg već su se dogovorile o planu puta za postupno povećanje trgovine u nacionalnim valutama u međusobnim nagodbama.
Državna banka Indije - najveći zajmodavac u zemlji - otvara posebne račune u rupijama za trgovinu vezanu za Rusiju.
Ruski prirodni plin za Tursku plaćat će se 25 posto u rubljama i turskim lirama, zajedno s popustom od 25 posto koji je Erdogan osobno tražio od Putina.
Ruska banka VTB pokrenula je prijenos novca u Kinu u juanima, zaobilazeći SWIFT, dok je Sberbank počela posuđivati novac u juanima. Ruski energetski gigant Gazprom dogovorio se s Kinom da bi se plaćanja opskrbe plinom trebala prebaciti na rublje i juane, ravnomjerno podijeljene.
Iran i Rusija ujedinjuju svoje bankarske sustave za trgovinu u rubljama/rialima.
Egipatska središnja banka namjerava uspostaviti indeks za egipatsku funtu - kroz grupu valuta plus zlato - kako bi nacionalnu valutu udaljila od američkog dolara.
A tu je i saga o Turskom toku.
Taj poklon plinskog čvorišta
Ankara se godinama pokušava pozicionirati kao povlašteno plinsko čvorište Istok-Zapad. Nakon sabotaže Sjevernog toka, Putin joj je omogućio da to lako dobije ponudivši Turskoj mogućnost povećanja opskrbe ruskim plinom u EU preko takvog čvorišta. Tursko ministarstvo energetike izjavilo je da su Ankara i Moskva već postigle načelni dogovor.
To će u praksi značiti da Turska kontrolira protok plina u Europu ne samo iz Rusije, već i iz Azerbajdžana i velikog dijela zapadne Azije, možda čak uključujući i Iran, kao i Libiju u sjeveroistočnoj Africi. LNG terminali u Egiptu, Grčkoj i samoj Turskoj mogli bi da dovrše mrežu.
Ruski plin putuje plinovodima Turski tok i Plavi tok. Ukupni kapacitet ruskih plinovoda je 39 milijardi kubičnih metara godišnje.
Turski tok je u početku projektiran kao plinovod s četiri kraka, s nominalnim kapacitetom od 63 milijuna kubičnih metara godišnje. Kako sada stoji, izgrađena su samo dva kraka - ukupnog kapaciteta 31,5 milijardi kubičnih metara.
Dakle, proširenje je u teoriji više nego izvedivo - sa svom opremom proizvedenom u Rusiji. Problem je opet polaganje cijevi. Potrebna plovila pripadaju švicarskoj grupi Allseas - a Švicarska je dio pomame za sankcijama. U Baltičkom moru, ruski brodovi korišteni su za dovršetak izgradnje Sjevernog toka 2. Ali za produljenje Turskog toka, morali bi raditi mnogo dublje u oceanu.
Turski tok ne bi mogao u potpunosti zamijeniti Sjeverni tok; nosi puno manje kapaciteta. Prednost za Rusiju nije poništena s tržišta EU-a. Očito bi se Gazprom uhvatio u koštac sa značajnim ulaganjem u proširenje samo ako postoje čvrsta jamstva o njegovoj sigurnosti. A tu je i dodatni nedostatak što bi proširenje također prenosilo plin od ruskih konkurenata.
Što god se dogodilo, ostaje činjenica da američko-britanska kombinacija još uvijek ima velik utjecaj u Turskoj - a BP, Exxon Mobil i Shell, na primjer, sudjeluju u gotovo svakom projektu vađenja nafte diljem zapadne Azije. Dakle, sigurno bi se miješali u način funkcioniranja turskog plinskog čvorišta, kao i u određivanje cijene plina. Moskva mora odvagnuti sve te varijable prije nego što se posveti takvom projektu.
NATO će, naravno, biti bijesan. Ali nikad ne podcjenjujte Sultana Erdogana, stručnjaka za klađenje na zaštitu od rizika. Njegova ljubavna priča i s BRICS-om i s SCO-om tek počinje.



Komentari čitatelja
na naše novosti