erdogan
© Leon Neal/Pool putem REUTERS-a
NUSA DUA, INDONEZIJA - 15. STUDENOGA: Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan stiže uoči radnog ručka na samitu G20 15. studenog 2022. u Nusa Dui, Indonezija
Kuda ide Turska, pitanje je koje već dugo intrigira zapadne stručne i medijske krugove.

U više smo navrata na ovom portalu ukazivali na jasni turski strateški smjer vođenja "turkocentrične" politike, politike okrenute sebi i svojim geopolitičkim interesima - najbolje vidljivim kroz pokušaj formiranja tzv. turskog svijeta, s Turskom kao gravitacijskim sjedištem (pogledaj poveznicu ovdje), ali i jasnim distanciranjem od zapadne sankcijske politike prema Rusiji nakon njene invazije na Ukrajinu 24. veljače ove godine.

Štoviše, nakon nje intenzivirali su se kontakti između Ankare i Moskve, kao i oni između dvaju predsjednika: Recepa Tayyipa Erdogana i Vladimira Putina, u više smjerova (od jačanja energetske suradnje i namjere stvaranja turskog plinskog huba (čvorišta) za prodaju ruskog plina nakon nedavnog "torpediranja" plinovoda Sjeverni tok, preko sporazuma o izvozu ukrajinskog žita kao i ruskog žita i umjetnih gnojiva, do intenzivirane kupnje ruske nafte i njezine daljnje preprodaje, te posredničkih usluga turskih tvrtki za plasman proizvoda zapadnih tvrtki na rusko tržište, a koje su se s njega privremeno ili trajno povukle nakon spomenutih sankcija).

Pri svemu tome Ankara i dalje vodi i proaktivnu politiku suradnje sa Zapadom, poglavito u sferi visoke tehnologije, kao i unutar NATO saveza čiji je ponajvažniji član. Ali upravo u kontekstu ovog posljednjeg najbolje je i vidljiva kriza turskih odnosa sa Zapadom, jer si Ankara ostavlja za pravo blokadu prijama dviju novih članica - Finske i Švedske, usprkos činjenici da su sve ostale članice, uključno i onu najvažniju - SAD, za to u potpunosti spremne i odlučne. Naravno, formalno-pravno gledano, svaka članica NATO saveza samostalno odlučuje o prijamu novih država u savez, ali svi dobro znaju kako to u praksi funkcionira, poglavito u sadašnjim - krajnje složenim geopolitičkim okolnostima. Jer jednaku težinu, složit će se svatko, ipak nema glas SAD-a i jedne Litve.

Koliko su loši američko-turski odnosi možda najbolje ukazuju i optužbe pojedinih visokopozicioniranih turskih dužnosnika o , kako kažu, ključnoj američkoj ulozi oko terorističkih akcija koje pokreću različiti militanti, poput nedavnog terorističkog napada u središtu Istanbula, i za koji je turski ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu čak odbio prihvatiti sućut američke strane zbog poginulih osoba.

Međutim, jedan tekst turskog medija ovih dana itekako plijeni pozornost. Pa iako je riječ o mediju, odnosno autorskom tekstu a ne službeno izrečenom stavu Ankare, jasno je kako ovakvi tekstovi u turskom medijskom prostoru - pri tamošnjem poimanju demokracije i slobode govora - ne bi mogli prolaziti ukoliko bi bili u suprotnosti s interesima vlade te zemlje. Zato ga i vrijedi prikazati, jer je ključno prenositi što misle vladajuće strukture, koje i kreiraju službene politike, a ne različite, više ili manje neutjecajne oporbene organizacije ili pojedinci - ma koliko njihove riječi nečijem uhu bile mile i drage. Evo o čemu je riječ.

"SAD u procesu 'hegemonijske smrti' više ne može držati pod kontrolom sve što učini. "U kratkom roku propao je i novi hladnoratovski projekt pokrenut protiv Rusije i Kine nakon rata protiv terorizma. Amerika je morala odustati od svih svojih zahtjeva, kao što se vidjelo na summitu G20 na indonezijskom otoku Bali. Konsenzus se nije mogao postići niti na sastancima na vrhu niti u završnoj deklaraciji samita. Suparništvo između globalnog sjevera predvođenog SAD-om i globalnog juga predvođenog Rusijom, Kinom i Turskom obilježilo je summit," - navodi se u tekstu turskog medija Sabah od 17. studenog.

Osim Italije, EU komisije te Kanade, Australije, Japana i Južne Koreje, nitko nije podržao američki rat protiv Rusije zbog Ukrajine. Zemlje globalnog juga (autor očito dijeli svijet po staroj razdjelnici sjever-jug, u kojoj sjever označava razvijene zemlje, a jug zemlje u razvoju, op.ZM.) poput Argentine, Brazila, Kine, Indonezije, Južne Afrike, Indije, Meksika, Saudijske Arabije i Turske odbile su sve zahtjeve koje je nametnuo globalni sjever pod vodstvom Anglosaksonaca. Naglasak "Današnje doba ne bi trebalo biti doba rata" došao je u prvi plan u deklaraciji od 52 točke dvodnevnog summita. U deklaraciji je uvažen sporazum o žitnom koridoru koji je okončao globalnu prehrambenu krizu.

***
"Stoga SAD, čiji je projekt okruživanja i izolacije Rusije propao, doživljava tragediju nesposobnosti u potpunosti privući svoje saveznike u Europi, a kamoli Kinu, Indiju i Tursku, na svoju stranu protiv Rusije. SAD i njegovi saveznici sada traže načine za pomirenje s Rusijom preko Turske i Kine. Poznata po svojoj ulozi u sporazumu o žitnom koridoru, Turska je i prva adresa za mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije. Kao najvažniji i najpouzdaniji akter-posrednik ne samo između Rusije i Ukrajine, već i između SAD-a i Rusije," - navodi se dalje u tekstu.

"Najočitiji pokazatelj da je Turska jedna od ključnih zemalja kako u aktualnoj globalnoj politici tako i u novom svjetskom sustavu, je kada su se šefovi obavještajnih službi SAD-a i Rusije susreli u Ankari i razgovarali o najvažnijim temama međunarodnih odnosa prethodnih dana. Osim toga, činjenica da će se u Ankari vršiti isporuka i planiranje cijena ruskog plina koji će se distribuirati u svijet, našu će zemlju u idućem razdoblju i u svjetskim bilancama podići na važno mjesto", navodi turski medij.

***
"Jedan od najutjecajnijih aktera na Baliju bila je Kina. Zapravo, tri i pol-satni sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i njegovog kineskog kolege Xi Jinpinga može se tumačiti kao bacanje ručnika Anglosaksonaca protiv rusko-kineskog bloka. Jer i obavještajni summit u Ankari i maraton razgovora između Bidena i Xija pokazuju da je nova hladnoratovska strategija propala kao i američki projekt udaljavanja Kine od Rusije. Ne zaboravimo da je prije summita na Baliju Peking naglasio da su njegovi odnosi s Rusijom 'čvrsti kao stijena'.
Bio je to odgovor na tvrdnju da "odnosi Kine i Rusije nisu na razini savezništva", navodi dalje medij Sabah.

Izjavljujući da Peking neće dovoditi u pitanje "Jednu Kinu" i druge crvene linije, poglavito Tajvan, Biden je također morao prihvatiti zahtjeve kineskog čelnika Xija da se "NATO, EU i SAD trebaju uključiti u sveobuhvatni dijalog s Rusijom". Kako sada stoji, to će se dogoditi Volodimiru Zelenskom, koji je ... zapalio svoju zemlju i narod. Čak i dešifriranje provokacije projektila protiv Poljske od strane Bidena i samog NATO-a - označava novu prekretnicu. To će ga sa svih strana primorati da sjedne za mirovni stol s Rusijom. A čini se da s tim neće imati puno problema,", zaključuje turski medij.


Komentar: Xi je naglasio da su SAD izgubile zavjeru, kada je rekao Bidenu:
"Državnik bi trebao razmišljati i znati kamo voditi svoju zemlju. Također bi trebao razmišljati i znati kako se slagati s drugim državama i svijetom."(ovdje i ovdje)
Čini se da se Xi istaknuo dosta puta na G20 - ništa zabavnije nego kad je u ovoj razmjeni na marginama oštro kritizirao Trudeaua:



Priznat ćete: ne postoji medij na Zapadu ili tzv, ujedinjenom Zapadu koji obuhvaća i Australiju, Novi Zeland, kao i glavne američke saveznike u Aziji - Japan i Južnu Koreju, koji bi danas mogao objaviti sličan autorski tekst ovom turskom. To jasno ukazuje koliko se proteklih godina promijenila ne samo ta zemlja, a ta je promjena - logički - uvjetovana promjenom i čitavog svijeta. Jer da nije ovog drugog - i Ankara bi, posve sigurno - bila puno opreznija i umjerenija u svom vanjskopolitičkom nastupu.

Ali proces turskog geopolitičkog zaokreta samoj sebi i svojim interesima, za što joj je multipolarni svijet kudikamo povoljnije okružje od jednopolarnog, nije počeo sada, već davno prije - dolaskom na vlast Recepa Tayyipa Erdogana. Ruska invazija na Ukrajinu samo ga je dodatno dinamizirala, kao, uostalom - i čitav proces globalnog preobražaja s unilateralizma na policentričnost, koji je prije toga bio samo "stidljivo" najavljivan kao dugoročni proces.

Zbog toga i nije došlo do očekivane međunarodne izolacije Rusije izvan samog Zapada, a što je očekivao Washington nakon pokretanja invazije od strane Moskve. Razlog je jasan - i nikako ne leži u nekakvoj simpatiji "ostatka svijeta" prema Rusiji, a još manje njenim vojnim potezima u odnosu na svog zapadnog susjeda - čega nema! Stvar je jednostavna: svi su oni (globalni Istok i Jug) rusku invaziju doživjeli kao mogućnost za pokušaj onoga što su dugo željeli a nisu se usuđivali provesti: smanjiti svoju financijsku, gospodarsku, sigurnosnu i svaku drugo ovisnost o Zapadu, i na neki je način diverzificirati prema načelu "nismo protiv suradnje sa Zapadom ali pokazujemo kako bez njega možemo ako to zatreba".

I to je sukus čitave ove priče. Multipolarnost je, nedavno, i službeno priznao sam Washington objavom svoje nove nacionalne sigurnosne strategije, pri čemu sada traži najpovoljnije modalitete (ako takvih uopće ima) kojima bi se u novonastalim uvjetima mogao dugoročno suprotstaviti državama koje je determinirao kao svoje najveće globalne geopolitičke suparnike - Kini i Rusiji.

To neće biti ni malo lak zadatak, a puno prije je i krajnje neizvjestan, o čemu 18. studenog otvoreno piše i utjecajni američki medij Foreign Affairs kada kaže da se Washington odlučio natjecati istovremeno s Rusijom i Kinom, jer obje države smatra svojom neposrednom prijetnjom.

Turska vanjska politika, koja upravo sada najviše i plijeni pozornost s obzirom kako je svijet ovih dana i "službeno" postao drukčiji - nije nikakav Erdoganov hir, već strateška odluka Ankare. Nju, zato, neće značajnije promijeniti niti eventualna politička smjena na vrhu te zemlje nakon idućih izbora. A ukoliko bi to eventualno i mogao biti slučaj, teško je onda da će do takve promjene uopće i doći.