Zašto je Putinov govor u Münchenu značajan i nakon 16 godina

RT Balkan
Sub, 18 Vel 2023 17:22 UTC

Putin u Münchenu 2007.

Posljednjih je dana pozornost svjetske javnosti zaokupila sigurnosna konferencija koja se već šezdeset godina tradicionalno održava u Münchenu. Poput samita u Davosu ili zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, to je jedna od platformi na kojoj se svjetski čelnici mogu sastati, razmijeniti mišljenja i čuti mišljenja svojih kolega koji su u glavni grad Bavarske došli iz najudaljenijih krajeva. svijeta.

Da slušanje i razumijevanje tuđih poruka, ipak, nije svima jača strana, pokazali su Zapadni čelnici koji su toj konferenciji prisustvovali 2007., kada se na njoj prvi put obratio ruski predsjednik Vladimir Putin,

Ruski je čelnik u svom sada već povijesnom govoru istaknuo kako je ukazao na brojne sigurnosne probleme s kojima se susreću i Rusija i cijeli svijet, s naglaskom na agresivnu i imperijalističku politiku koju vode SAD i njegovi saveznici u posthladnoratovskom naslijeđu.

Ruski je predsjednik tom prilikom istaknuo kako širenje NATO-a predstavlja prijetnju europskoj sigurnosti.

"Širenje NATO-a nema nikakve veze s modernizacijom samog Saveza, niti s jačanjem europske sigurnosti. Situacija je potpuno suprotna, budući da se radi o ozbiljnoj provokaciji koja negativno utječe na međusobno povjerenje", rekao je tom prilikom Putin, aludirajući na to da je od 1999. do 2004. tom savezu pristupilo čak 10 zemalja srednje i istočne Europe.

Širenje NATO-a nastavilo se i sljedećih godina, pa su tako Hrvatska i Albanija pristupile savezu 2009., Crna Gora 2017., a Sjeverna Makedonija 2020. Za Rusiju je još značajnije bilo obećanje koje je NATO 2008. dao Gruziji i Ukrajini, dvjema bivšim sovjetskim republikama, da će jednog dana moći postati članice Sjevernoatlantskog saveza.

Težnje SAD-a i njegovih saveznika da uvedu Ukrajinu u NATO značajno su utjecale na događaje u toj zemlji početkom 2014. godine. Kako je tom prilikom rekao Putin, Rusija nije samo branila građane Krima od ukrajinskih ekstremista i radikalnih nacionalista, već i od želje zemalja NATO-a da stacioniraju svoje trupe na Krimu i u Sevastopolju, tradicionalnom domu ruske crnomorske flote.

Komentar: Retrospektiva: Kako je Rusija razbila američke planove na Krimu

Putin je tijekom svog govora u Münchenu istaknuo i kako (zlo)uporaba ljudskih prava ne doprinosi svjetskoj sigurnosti.

"Zaštita ljudskih prava je izuzetno važna i mi je podržavamo. Ali to ne znači miješanje u unutarnje stvari drugih zemalja, a pogotovo ne nametanje režima koji određuju kako se te zemlje trebaju razvijati. Očito je da takvo miješanje ne potiče razvoj demokracije, čini ih ovisnima i ekonomski i politički nestabilnima", rekao je ruski predsjednik.

Primjeri takvog uplitanja u godinama nakon Putinova govora postali su, nažalost, česta pojava, prvenstveno u zemljama Bliskog istoka poput Libije, Sirije, Jemena, Tunisa i Egipta. Kada je riječ o zemljama koje su prošle kroz "pseudodemokratizaciju", dobro bi bilo spomenuti Ukrajinu koja je 2014. bila žrtva puča podržanog od Zapada. Jasno je da u takvim uvjetima demokracija nije mogla i ne može cvjetati.

Govor je također raspravljao o problemima razoružanja koji su mučili svjetske čelnike tada, kao i sada.

"Nitko ne osjeća da će ga, kao kameni zid, međunarodno pravo zaštititi. Naravno, takva politika potiče utrku u naoružanju (...) Potencijalna opasnost od destabilizacije međunarodnih odnosa povezana je sa stagnacijom u problemu razoružanja."

Pritisnuta uza zid, u godinama nakon minhenskog govora, Rusija je ipak bila prisiljena nastaviti razvijati vlastito nuklearno oružje, uključujući rakete Sarmat i Cirkon, kao i podmornice Avangard.

"Tada nas nitko nije htio slušati. Pa poslušajte nas sada", rekao je Putin 2018., 11 godina nakon svog povijesnog govora u Münchenu.

I Putin je 2007. govorio o opasnosti unipolarnog svijeta.

"Smatram da je unipolarni model ne samo neprihvatljiv, nego i nemoguć u današnjem svijetu. Sam model je manjkav jer u njegovoj osnovi nema i ne može biti moralnih temelja moderne civilizacije. Nema razloga za sumnju da će gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno biti pretvoren u politički utjecaj i da će on ojačati multipolarnost", rekao je ruski predsjednik.

Posljednjih 16 godina karakterizira uspon novih centara moći, koji se gotovo u pravilu više ne nalaze na Zapadu. Kina, Indija, Indonezija, Brazil, Saudijska Arabija i Turska samo su neke od zemalja čiji globalni utjecaj raste i tako će biti iu budućnosti.

Ruski predsjednik je tom prilikom izrazio nadu da će Rusija i SAD uspjeti pronaći zajednički jezik i uspostaviti prijateljske odnose.

"On (američki predsjednik George Bush mlađi) kaže: 'Pretpostavljam da SAD i Rusija nikada više neće biti neprijatelji' i slažem se s njim", rekao je tom prilikom Putin. Te su se želje, međutim, pokazale naivnima, jer je Bush, kao i njegovi nasljednici, pokazao da nikada nije bio zainteresiran za istinski dijalog i suradnju s Rusijom.

Povijest je pokazala da su mnogi strahovi koje je ruski predsjednik iznio u Münchenu prije 16 godina bili opravdani, ali i da očito nitko na Zapadu nije mogao (ili htio) prepoznati značaj njegovih riječi. Bilo da se radi o gruzijskom pokušaju zauzimanja Južne Osetije 2008., državnom udaru u Kijevu 2014. ili posljednjim ukrajinskim provokacijama koje su dovele do Specijalne vojne operacije u veljači 2022., jasno je da donositelji odluka na Zapadu, a prije svega u Washingtonu, ni na trenutak nisu zastali i pokušali razmisliti o potencijalno razornim posljedicama vlastitih postupaka.

Komentar: Ovo su riječi Vladimira Putina od prije 16 godina, a aktualne su onda kao i danas, zbog čega je i naglasio da je unipolarni svijet propao projekt i da je sve više naroda koji neće pristati na diktat jednog centra, svidjelo se to nekome ili ne.

München 10. veljače 2007. / Vladimir Putin:

Hvala vam puno poštovana savezna kancelarko, g. Teltschik, dame i gospodo!

Uistinu sam Vam zahvalan što sam pozvan na ovako reprezentativnu konferenciju koja okuplja političare, vojne dužnosnike, poduzetnike i stručnjake iz više od 40 zemalja.

Struktura ove konferencije mi omogućava da izbjegnem prekomjernu pristojnost i potrebu da govorim u zatvorenim, ugodnim, ali praznim diplomatskim uvjetima. Format ove konferencije će mi omogućiti da kažem ono što stvarno mislim o međunarodnim sigurnosnim problemima. A ako se moji komentari učine pretjerano polemičnima, molio bih Vas da se ne ljutite na mene. Uostalom, ovo je samo konferencija i ja se nadam da nakon prve dvije ili tri minute mog govora g. Teltschik tamo neće upaliti crveno svjetlo.

Dakle. Poznato je da međunarodna sigurnost obuhvaća puno više pitanja od onih koja se odnose na vojnu i političku stabilnost. Ona uključuje stabilnost svjetskog gospodarstva, prevladavanje siromaštva, ekonomsku sigurnost i razvijanje dijaloga između civilizacija.

Nedjeljiv karakter sigurnosti se može izraziti kroz temeljno načelo da je "sigurnost jednog ujedno i sigurnost za sve". Kao što je Franklin D. Roosevelt rekao tijekom prvih nekoliko dana Drugog svjetskog rata: "Kada se prekrši mir negdje u svijetu, onda su sve zemlje u opasnosti."

Ove riječi su aktualne i danas. Usput, tema naše konferencije je globalna kriza, što traži i globalnu odgovornost.

Prije samo dva desetljeća je svijet bio podijeljen, ideološki i ekonomski, a veliki strateški potencijal dviju supersila je osiguravao globalnu sigurnost.

Ovaj globalni sukob je najoštrije gospodarske i socijalne probleme gurnuo na margine međunarodne zajednice i svjetskog dnevnog reda. I, baš kao i svaki rat, Hladni rat nas je ostavio s bojevom municijom, figurativno govoreći. Mislim na ideološke stereotipe, dvostruke standarde i druge tipične aspekte hladnoratovskog razmišljanja.

Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao.

Povijest čovječanstva je sigurno prošla kroz unipolarna razdoblja i vidjela težnje za prevlast u svijetu.

Međutim, što je unipolarni svijet? Moglo bi se uljepšati ovaj pojam, pa na kraju reći da se to odnosi na jednu vrstu situacije, odnosno jedan centar vlasti, jedan centar moći i jedan centar odlučivanja.

To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra.

To sigurno nema ništa zajedničko s demokracijom. Jer, kao što znate, demokracija je vlast većine koja štiti interese i mišljenja manjine.

Usput, Rusiju stalno uče o demokraciji. No, iz nekog razloga oni koji uče nas ne žele i sami nešto naučiti.

Smatram da je unipolarni model ne samo neprihvatljiv, nego i nemoguć u današnjem svijetu. I to ne samo zato što s pojedinačnim vodstvom u današnjem svijetu vojni, politički i ekonomski resursi ne bi bili dovoljni, nego, što je još važnije, sam taj model je manjkav, jer u ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.

Osim toga, uz ono što se događa u današnjem svijetu je neprimjereno predstaviti upravo ovaj koncept u međunarodnim poslovima - koncept unipolarnog svijeta.

Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, oni su uzrokovali nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. G. Teltschik je to spomenuo vrlo pristojno, ali zato u tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Danas smo svjedoci gotovo nezadržive prekomjerne uporabe sile - vojne sile - u međunarodnim odnosima, silu koja je svijet gurnula u ponor stalnih sukoba. Rezultat svega je da nemamo dovoljno snage da pronađemo sveobuhvatno rješenje za bilo koji od tih sukoba. Pronalaženje političkog rješenja također postaje nemoguće.

Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, naravno, prije svega SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa, tko to voli? Tko je sretan zbog toga?

U međunarodnim odnosima smo vidjeli želju za rješavanjem određenog broja pitanja u skladu s takozvanim pitanjima političke svrsishodnosti i na temelju trenutne političke klime.

Naravno, to je vrlo opasno i rezultira time da se nitko ne osjeća sigurno. Želim naglasiti ovo - nitko se ne osjeća sigurno! Jer nitko više ne može osjetiti da je međunarodno pravo poput kamenog zida koji će ih štititi. Naravno, takva politika potiče utrku u naoružanju.

Dominacija sile neizbježno potiče niz zemalja da steknu oružje za masovno uništenje. Štoviše, nove prijetnje - također poznate od prije - pojavile su se i danas, kao prijetnje poput terorizma i one imaju globalni karakter.

Uvjeren sam da smo došli do odlučujućeg trenutka kada treba ozbiljno razmišljati o arhitekturi globalne sigurnosti.

Moramo nastaviti potragu za razumnom ravnotežom između interesa svih sudionika u međunarodnom dijalogu. Pogotovo jer je međunarodni krajolik toliko raznolik i mijenja se tako brzo u cijelom nizu zemalja i regija.

Gospođa savezna kancelarka je već to spomenula. Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC - Brazil, Rusija, Indija i Kina - te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati.

Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost.

U vezi s tim se uloga multilateralne diplomacije značajno povećava. Potreba za načelima poput otvorenosti, transparentnosti i predvidljivosti u politici je neosporna, a uporaba sile mora biti stvarno izuzetna mjera, koja se može usporediti s korištenjem smrtne kazne u pravosudnim sustavima pojedinih država.

Međutim, danas smo svjedoci suprotnih trendova. Naime, imamo situaciju u kojoj zemlje koje zabranjuju smrtnu kaznu, čak za ubojice i druge opasne kriminalce, ležerno sudjeluju u vojnim operacijama koje je teško nazvati legitimnima. I kao što obično biva, u tim sukobima ginu ljudi - stotine i tisuće civila!

No, u isto vrijeme se postavlja pitanje da li smo trebali ostati ravnodušni na razne unutarnje sukobe drugih zemalja, postojanje autoritarnih režima, tirana i proliferaciju oružja za masovno uništenje? Zapravo, to je središnji dio pitanja kojeg je naš dragi kolega gospodin Lieberman uputio saveznoj kancelarki. Ako sam dobro razumio Vaše pitanje gospodine Lieberman, onda je ono ozbiljno! Možemo li biti ravnodušni promatrači onoga što se događa? Pokušat ću odgovoriti na vaše pitanje.

Moramo li imati sredstva da suzbijemo te prijetnje? Svakako. Dovoljno je da pogledate noviju povijest. Nije li naša zemlja imala miran prijelaz na demokraciju? Doista, svjedočili smo mirnoj transformaciji sovjetskog režima - mirnoj preobrazbi! A što je režim, i trebamo li početi bombardirati i pucati svaki put kad nam se ukaže prilika? Zar bez opasnosti od međusobnog uništenja ne može biti dovoljno političke kulture, poštivanja demokratskih vrijednosti i zakona?

Uvjeren sam da je jedini mehanizam koji može donijeti odluke o korištenju vojne sile, i to kao posljednji, Povelja Ujedinjenih naroda. I u vezi s tim, ako sam razumio našeg kolegu, talijanskog ministra obrane, on je rekao nešto što nije točno. U svakom slučaju, shvatio sam da upotreba sile može biti legitimna samo kad tu odluku donesu NATO, EU ili UN. Ako doista tako mislite, onda imamo različite stavove. Ili nisam dobro čuo. Uporaba sile može se smatrati legitimnim samo ako je to odluka koju je usvojio UN. I ne trebamo UN zamijeniti NATO savezom ili Europskom unijom

Kad UN doista ujedini snage kao međunarodna zajednica, onda može reagirati na događaje u raznim zemljama, i samo ako napustimo ovaj prezir kojeg imamo prema međunarodnom pravu, onda će se situacija moći promijeniti. Inače će nas situacija jednostavno dovesti u slijepu ulicu i broj ozbiljnih pogrešaka će se multiplicirati. Uz to, potrebno je osigurati da međunarodno pravo ima univerzalni karakter, kako u konceptu, tako i u primjeni njegovih normi.

Ne treba zaboraviti da demokratske političke akcije nužno moraju ići zajedno s raspravom i mukotrpnim procesom odlučivanja.

Poštovani dame i gospodo!

Potencijalna opasnost od destabilizacije međunarodnih odnosa je povezana s očitom stagnacijom po pitanju razoružanja. Rusija podržava obnovu dijaloga o ovom važnom pitanju.

Važno je sačuvati međunarodni pravni okvir koji se odnosi na uništavanje oružja i tako osigurati kontinuitet procesa smanjenja nuklearnog oružja.

Zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama smo se dogovorili da ćemo smanjiti naše nuklearne raketne strateške sposobnosti na 1700 - 2000 nuklearnih bojevih glava od 31. prosinca 2012. Rusija namjerava strogo ispuniti obveze koje je preuzela. Nadamo se da će naši partneri također djelovati na transparentan način i da se neće suzdržati od odlaganja uklanjanja nekoliko stotina suvišnih nuklearnih bojevih glava zbog kišnih dana. Ako danas novi američki ministar obrane izjavi da Sjedinjene Države neće sakriti suvišno oružje u skladišta ili, kako bi se reklo, pod jastuk ili ispod pokrivača, onda predlažem da svi mi ustanemo i pozdravimo njegovu izjavu. To će biti vrlo važna izjava.

Rusija se strogo pridržava i dalje se namjerava pridržavati Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, kao i režima multilateralnog nadzora raketnih tehnologija. Načela u ovim dokumentima su univerzalna za sve.

U vezi s tim želio bih podsjetiti da su 1980. SSSR i SAD potpisali sporazum o uništavanju čitavog niza raketa malog i srednjeg dometa, ali ovi dokumenti nemaju univerzalni karakter.

Danas mnoge druge zemlje imaju takve rakete, uključujući i Demokratsku Narodnu Republiku Koreju, Republiku Koreju, Indiju, Iran, Pakistan i Izrael. Mnoge zemlje rade na tim sustavima i planiraju ih ugraditi u dio svojih arsenala. Samo Sjedinjene Države i Rusija snose odgovornost da se ne stvori sustav takvog oružja.

Očito je da je u tim uvjetima moramo razmišljati o osiguravanju vlastite sigurnosti.

U isto vrijeme, nemoguće je sankcionirati pojavu novog, destabilizirajućeg visokotehnološkog oružja. Nepotrebno je reći da se to odnosi na mjere za sprečavanje novih područja sukoba, posebno u svemiru. "Star Wars" više nije fantazija - to je stvarnost. Sredinom '80-ih su naši američki partneri već mogli presresti naš satelit.

Po ruskom mišljenju, militarizacija svemira može imati nepredvidive posljedice za međunarodnu zajednicu i izazvati ništa manje problema od početka nuklearne ere. Mi smo više puta predložili inicijative kojima je cilj spriječiti korištenje oružja u svemiru.

Danas bih vam rekao da smo pripremili projekt za postizanje sporazuma o prevenciji razmještanje oružja u svemiru. I u skoroj budućnosti će biti poslan našim partnerima kao službeni prijedlog. Idemo raditi na tome zajedno.

Planiraju se proširiti određeni elementi proturaketnog obrambenog sustava u Europi, što nas ometa. Kome treba sljedeći korak što je, u ovom slučaju, neizbježna utrka u naoružanju? Duboko sumnjam da su Europljani sami to učinili.

Projektili raspona od pet do osam tisuća kilometara, koji predstavljaju prijetnju Europi, zapravo ne postoje u bilo kojoj od takozvanih "problematičnih zemalja". U bliskoj budućnosti se to također neće dogoditi. Hipotetsko lansiranje, na primjer, sjevernokorejske rakete na američki teritorij preko zapadne Europe očito proturječi zakonima balistike.

Ovdje u Njemačkoj ne mogu ne spomenuti jadno stanje Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Europi.

Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi je potpisan 1999. i uzeo je u obzir novu geopolitičku realnost, odnosno ukidanje Varšavskog bloka. Sedam godina je prošlo, a samo četiri države su ratificirale taj dokument, uključujući Rusku Federaciju.

NATO zemlje otvoreno izjavljuju da neće ratificirati ovaj ugovor, uključujući odredbe o ograničenjima uvođenja određenog broja oružanih snaga u pogranične zemlje, dok je Rusija uklonila svoje vojne baze iz Gruzije i Moldavije. Naša vojska napušta Gruziju, čak i prema ubrzanom rasporedu. Riješili smo probleme koje smo imali s našim gruzijskih kolegama, kao što svi znaju. Ima još 1 500 vojnika u Moldaviji koji obavljaju mirovne operacije i štite skladišta streljiva preostalog iz sovjetskih vremena. Mi stalno o tom problemu razgovaramo s gospodinom Solanom i on zna naš stav. Mi smo spremni i dalje raditi u tom smjeru.

No, što se događa u isto vrijeme? Istovremeno se podižu tzv. fleksibilne pogranične američke baze s do pet tisuća ljudi u svakoj. Ispada da je NATO postavio svoje vojnike na našim granicama, a mi i dalje strogo ispunjavamo ugovorne obaveze i ne reagiramo na sve ove akcije.

Mislim da je očito da širenje NATO saveza nema veze s modernizacijom samog saveza ili s osiguravanjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I mi imamo pravo pitati: protiv koga je namijenjena ova ekspanzija? A što se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera koja su nam dali nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te izjave danas? Nitko ih ne pamti. Ali ja ću dopustiti sebi da podsjetim ovu publiku što je rečeno.

Želio bih citirati govor glavnog tajnika NATO saveza, gospodina Manfreda Wörnera, iz Bruxellesa 17. svibnja 1990. On je tada rekao "kako je činjenica da smo spremni ne raspoređivati vojsku NATO saveza izvan njemačkog teritorija i dao je Sovjetskom Savezu sigurnosna jamstva". Gdje su ta jamstva?

Kamenje i betonski blokovi Berlinskog zida su odavno postali suveniri. No, ne treba zaboraviti da je pad Berlinskog zida bio moguć zahvaljujući povijesnom izboru koji je također napravljen od strane naših ljudi, naroda Rusije, izbor u korist demokracije, slobode, otvorenosti i iskrenoj suradnji sa svim članovima velike europske obitelji.

I sada oni pokušavaju iscrtati nove granice podjele i podići zidove između nas. Ovi zidovi mogu biti virtualni, ali ipak nas dijele i sijeku naš kontinent. I je li moguće da ćemo opet trebati mnogo godina i desetljeća, kao i nekoliko generacija političara, da maknemo i srušimo te nove zidove?

Poštovani dame i gospodo!

Mi smo nedvosmisleno u korist jačanja režima neširenja nuklearnog oružja. Međunarodni pravni principi nam omogućuju da razvijamo tehnologiju za proizvodnju nuklearnog goriva u miroljubive svrhe. I mnoge druge zemlje, sa svim dobrim razlozima, želite stvoriti vlastitu nuklearnu energiju kao osnovu za njihovu energetsku neovisnost. Ali, mi također shvaćamo da se te tehnologije vrlo brzo mogu pretvoriti u nuklearno oružje.

To stvara ozbiljne međunarodne napetosti. Situacija oko iranskog nuklearnog programa služi kao jasan primjer. Ako međunarodna zajednica ne nađe razumno rješenje za rješavanje ovog sukoba interesa, svijet će i dalje trpjeti slične, destabilizirajuće krize, jer postoji više zemalja koje žele prijeći taj prag od Irana. Svi to znamo. Mi ćemo se stalno boriti protiv prijetnje širenja oružja za masovno uništenje.

Prošle godine je Rusija iznijela inicijativu za uspostavu Međunarodnog centra za obogaćivanje urana. Mi smo otvoreni za mogućnost da takvi centri ne budu samo u Rusiji, nego i u drugim zemljama gdje postoji opravdana osnova za korištenje nuklearne energije u civilne svrhe. Zemljama koje žele razvijati svoju nuklearnu energiju možemo jamčiti da će dobiti gorivo izravnim sudjelovanjem u tim centrima. A centri bi, naravno, djelovali pod strogim nadzorom IAEA-e.

Najnoviju inicijativu je iznio američki predsjednik George W. Bush u skladu s ruskim prijedlozima. Smatram da su Rusija i SAD jednako zainteresirani za jačanje režima neširenja oružja za masovno uništenje i njegovu implementacije. Upravo naše zemlje, koje su vodeće u nuklearnoj i raketnoj sposobnosti, moraju djelovati kao lideri u razvoju novih, strožih mjera neširenja. Rusija je spremna za takav rad. Mi smo sudjelovali u konzultacijama s našim američkim prijateljima.

Općenito, trebali bismo govoriti o uspostavi cijelog sustava političkih i ekonomskih poticaja, pri čemu u interesu zemalja članica ne bi bilo da uspostave vlastite sposobnosti u ciklusu proizvodnje nuklearnog goriva, jer bi i dalje imale priliku da razvijaju nuklearnu energiju i ojačaju svoje energetske sposobnosti.

U vezi s tim ću govoriti o međunarodnoj energetskoj suradnji u više detalja. Gospođa savezna kancelarka je također o ovome kratko govorila. Ona je spomenula i dotakla se ove teme. U energetskom sektoru Rusija namjerava stvoriti jedinstvene tržišne principe i transparentne uvjete za sve. Očito je da cijene energije mora odrediti tržište, umjesto da budu predmet političke spekulacije, ekonomskog pritiska ili ucjena.

Mi smo otvoreni za suradnju. Strane tvrtke sudjeluju u svim našim većim energetskim projektima. Prema različitim procjenama, do 26 posto izvađene nafte u Rusiji - i molim, promislite o ovoj slici - do 26 posto vađenja nafte u Rusiji je učinjeno stranim kapitalom. Pokušajte mi pronaći sličan primjer u kojem Rusija u ključnim gospodarskim sektorima u zapadnim zemljama sudjeluju u tom omjeru. Takvi primjeri ne postoje! Nema takvih primjera.

Ja bi također podsjetio na paritet stranih ulaganja u Rusiji i onih koje Rusija čini u inozemstvu. Paritet je oko petnaest prema jedan. A ovdje imate očiti primjer otvorenosti i stabilnosti ruske ekonomije.

Ekonomska sigurnost je sektor u kojem se svi moraju pridržavati jedinstvenih načela. Mi smo se spremni natjecati pošteno.

Zbog toga se sve više i više mogućnosti pojavljuje u ruskom gospodarstvu. Stručnjaci i naši zapadni partneri objektivno ocjenjuju te promjene. OECD je poboljšao ruski suvereni kreditni rejting i Rusija je prešla iz četvrte u treću skupinu. I danas u Münchenu bih želio iskoristiti ovu prigodu da se zahvalim našim njemačkim kolegama na pomoći oko spomenute odluke.

Nadalje, kao što znate, proces pridruživanja Rusije u WTO je dosegao završnu fazu. Ja bih istaknuo da smo tijekom dugih i teških razgovora više od jednom čuli riječi o slobodi govora, slobodnoj trgovini i jednakim mogućnostima, ali se, iz nekog razloga, to isključivo odnosi na rusko tržište.

A tu je i dalje jedna važnija tema koja izravno utječe na globalnu sigurnost. Danas mnogi govore o borbi protiv siromaštva. Što se zapravo događa u tom području? S jedne strane, financijska sredstva su namijenjena za programe pomoći najsiromašnijim zemljama svijeta i riječ je o značajnim financijskim sredstvima. Ali, da budem iskren - a mnogi to ovdje to znaju - povezana su s razvojem društva zemalja donatora. S druge strane, razvijene zemlje istovremeno zadržavaju svoje poljoprivredne subvencije i ograničavaju pristup nekim zemljama visoko-tehnološkim proizvodima.

Spomenimo i stvari kao što su distribucija dobrotvorne pomoći, koja s druge strane ne samo održava gospodarsku zaostalost, nego i žanje dobit od iste. Povećanje socijalnih napetosti u depresivnih regijama neminovno rezultira rastom radikalizma, ekstremizma i terorizma, te hrani lokalne sukobe. I ako se sve to se događa u, recimo, regiji kao što je Bliski istok, gdje je sve više prisutan osjećaj da je svijet u cjelini nepravedan, onda postoji opasnost od globalne destabilizacije.

Očito je da je vodeće svjetske zemlje trebaju vidjeti ovu prijetnju. I da stoga treba graditi demokratski, pravedniji sustav globalnih ekonomskih odnosa, sustav koji će svima dati priliku i mogućnost da se razvijaju.

Poštovani dame i gospodo, govoreći na konferenciji o sigurnosnoj politici nemoguće je ne spomenuti aktivnosti Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Kao što je poznato, ova organizacija je stvorena da ispita sve - ja ću naglasiti ovo - sve aspekte sigurnosti: vojne, političke, gospodarske, humanitarne i, posebno, odnose između tih sfera.

Vidimo li što se danas događa? Vidimo li mi da je ova organizacija uništena? Ljudi pokušavaju transformirati OESS u vulgarni instrument za promicanje interesa vanjske politike jedne ili skupine zemalja. Također se postiglo da se OESS pretvorio u birokratski aparat koji apsolutno nije povezan s državama osnivačima ni na koji način. Postupkom donošenja odluka i uključenost takozvanih nevladinih organizacija su doveli da se ostvarila ta zadaća. Ove organizacije su formalno nezavisne, ali one se namjerno financiraju i stoga su pod kontrolom.

Prema osnivačkim dokumentima, u humanitarnoj sferi OESS je osmišljen kako bi se pomoglo zemljama članicama u promatranju međunarodnih normi o ljudskim pravima na njihov zahtjev. Ovo je važna zadaća. Podržavamo to. No, to ne znači miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja, a pogotovo ne nametati režim koji određuje kako te države trebaju živjeti i razvijati se.

Očito je da se takvim smetnjama uopće ne promiče razvoj demokratskih država. Naprotiv, to ih čini ovisnima i, kao posljedica toga, politički i ekonomski nestabilnima.

Očekujemo da će OESS biti vođen svojim osnovnim zadaćama i graditi odnose sa suverenim državama na temelju poštovanja, povjerenja i transparentnosti.

Poštovani dame i gospodo!

U zaključku bih želio napomenuti sljedeće. Mi često - kao i ja osobno - čujemo žalbe od strane naših partnera, uključujući i naše europske partnere, u smislu da bi Rusija trebala igrati aktivniju ulogu u svjetskim poslovima.

U vezi s tim, ja bih sebi dopustio jednu malu primjedbu. Jedva da je potrebno da nas potaknete da to učinimo. Rusija je zemlja s poviješću koja obuhvaća više od tisuću godina, a gotovo je uvijek imala privilegiju da vodi samostalnu vanjsku politiku.

Tu tradiciju nećemo mijenjati ni danas. U isto vrijeme, mi smo itekako svjesni kako se svijet promijenio i imamo realan osjećaj vlastitih mogućnosti i potencijala. I naravno, želimo komunicirati s odgovornim i nezavisnih partnerima s kojima bismo mogli raditi zajedno u izgradnji fer i demokratskog poretka u svijetu, koji bi osigurao sigurnost i prosperitet ne samo za nekolicinu odabranih, nego za sve.

Hvala vam na pozornosti.