Naslov ovog teksta nije u cijelosti moja umotvorina, već se većim dijelom naslanja na slični naslov američkog medija Newsweek, formuliran odmah nakon objavljenih rezultata nedjeljnih turskih predsjedničkih izbora (o tom tekstu nešto više riječi kasnije).
Putin i Erdogan
A oni su, ne bez razloga, još prije nekoliko mjeseci od strane američkih analitičara proglašeni najvažnijim izborima godine u svijetu.

Jasno je i zašto: Turska posljednja dva desetljeća, a poglavito nakon neuspjelog pokušaja vojnog svrgavanja aktualnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u srpnju 2016. godine, vodi samostalnu vanjsku politiku. Rekli bismo, vodi je po prvi put nakon razdoblja Kemala Ataturka, oca moderne turske države i turskog nacionalizma nastalog nakon propasti Osmanskog carstva pred kraj Prvog svjetskog rata.

Kad već spominjem Ataturka, zgodno je ukazati na manje poznatu činjenicu da je on prvi priznao SSSR kao državu, kao i na njegove riječi da turski narod ima puno više dodirnih točaka i zajedničkih vrijednosti s ruskim nego s narodima Zapada.

Naizgled čudno, jer to, međutim, nije smetalo Erdoganovog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlu da uoči drugog kruga izbora upravo ispod Ataturkove slike izjavi kako Tursku neće prepustiti lažnom vođi Recepu Tayyipu Erdoganu koji tu zemlju približava Rusiji.

Erdoganov autonomni smjer

Erdogan je "stao na prste" mnogim ključnim Zapadnim zemljama, nenaviklim da ih itko sa strane, a najmanje netko iz "njihovog lagera" - ometa u provedbi njihovih nacionalnih interesa: od Sirije i Iraka, preko Libije pa sve do Južnog Kavkaza i Nagorno Karabaha. Redom tradicionalnim zonama snažnog, prije svega francuskog, britanskog a onda i američkog interesa. Štoviše, Erdogan im je kao nitko do sada "pljunuo u lice" kroz tursku suradnju s njihovom glavnom geopolitičkom i vojnom suparnicom - Rusijom.

Samostalna vanjska politika, ono je što Washington ne dozvoljava svojim saveznicima u sadašnja, krajnje složena globalna geopolitička vremena, kada se u doslovnom smislu te riječi kroji sudbina odnosno izgled budućeg svijeta. Washington o tome, naravno, javno ne govori, ali to svi itekako dobro znaju.

Znaju to, naravno, i u Ankari, ali znaju i nešto drugo: Turska je prevelika, prevažna i preozbiljna da ne bi znala i mogla (pokušati) iskoristiti svoje komparativne prednosti na način na koji to uporno i radi proteklih 20-ak godina koliko je pod vodstvom R.T. Erdogana.

Zapad često igrao na kartu panturkizma

Nakon Drugog svjetskog rata Turska je primljena u NATO savez kao jedna od njegovih najvažnijih članica, koja je štitila južno krilo NATO-a od velikog i moćnog Sovjetskog saveza koji je, osim u smjeru zapada tj. Europe, uvijek aktivno provodio i politiku projekcije svoje moći i interesa na prostore bliskoistočne regije. Pri tom je Zapad više nego dobro znao igrati na kartu ne toliko turskog nacionalizma koliko turskog panturkizma koji nije skrivao antipatije prema sovjetskom komunističkom režimu koji je, kako su smatrali, zatirao i vjerska i nacionalna prava svojih muslimanskih (i turkofonskih) naroda u Zakavkazju i Srednjoj Aziji. Naravno, logično - jer Zapad je težio destabilizaciji SSSR-a.

Zapad, sada, umjesto islamističkih, želi demokratske snage na čelu Turske

Međutim vremena se mijenjaju. Tako sada Zapad (prije svega kroz svoje medije, jer političari u ovakvim situacijama moraju biti nužno oprezni da "ne izlete pred rudo") u turskoj predizbornoj kampanji nije skrivao svoje simpatije i želju za pobjedom oporbenog kandidata. Erdoganov "panturkizam" i islamizam pokazao mu se previše autonoman i neupravljiv te je postalo jasno kako se opet mora "igrati na demokraciju" i pitanje ljudska prava. A to više nije lako.

Naime, nakon neuspjelog vojnog puča protiv Erdogana u srpnju 2016. godine turski sigurnosni aparat imao je dovoljno vremena analizirati greške i propuste koji su tada Erdogana umalo koštali glave. Pouke iz tih "demokratskih igara" (koje su nedvojbeno bile u pozadini) nesumnjivo su izvučene, a nužni potezi povučeni.


Komentar: Za više o pokušaju vojnog puča protiv Erdogana pogledajte:

Drugim riječima turska "duboka država" postala je preozbiljna da bi bilo čemu ili kome, potencijalno destruktivnom, omogućila preuzimanje vlasti i krojenje budućnost zemlje i naroda. Zato i nije bilo moguće izvesti bilo kakvu postizbornu "obojanu revoluciju" (za svaki slučaj glavne ulice i trgove još i prije objave konačnih rezultata zauzeli su Erdoganovi simpatizeri u stotinama tisuća, slaveći Erdoganovu pobjedu).

Dakle, kako je "igra na demokraciju" završila porazom Kemala Kılıçdaroğlu postaje jasno da će Zapad morati korigirati strategije i tražiti nova rješenja u odnosima s Turskom, jer bi oni, u suprotnom, lako mogli postati još neugodniji. Turska ne skriva namjeru o svom, sada prije svega ekonomskom zaokretu na Istok (ne prekidajući pritom, naravno, ni unosne veze sa Zapadom), računajući prije svega na Kinu, Rusiju, Indiju, Srednju Aziju. Navodno bi željela ući i u sastav skupine BRICS, kako tvrde dužnosnici Južnoafričke Republike koja ove godine predsjeda tim formatom.

Američki medij: Putin je profitirao

Stoga i nije čudo da je već drugog dana nakon Erdoganove pobjede američki medij Newsweek objavio kako je "na nedjeljnim rezultatima predsjedničkih izbora u Turskoj pobjedu osigurao ruski predsjednik Vladimir Putin".

Medij konstatira da je Erdogan pobijedio "s otprilike 5 postotnih bodova", ali navodi i kako su ovi izbori "doveli do pitanja pravednosti turskog izbornog sustava".
"Erdoğanova pobjeda smatra se dobrom viješću za Putina, čiji su se odnosi s mnogim svjetskim čelnicima zaoštrili nakon što je prošle veljače pokrenuo invaziju na Ukrajinu. ... Turska je, međutim, preuzela važnu ulogu u sukobu, često služeći kao posrednik između Kijeva i Moskve. Sam Erdoğan hodao je tankom linijom između podrške Ukrajini i istovremeno održavao bliske diplomatske odnose s Rusijom. Obje zemlje leže uz Crno more, tako da je održavanje jakih gospodarskih veza ostalo prioritet za obje vlade. Erdoğanova pobjeda vjerojatno jamči nastavak statusa quo.

Ipak, Erdoğan je osudio rusku invaziju na Ukrajinu kao "neprihvatljivu" dok je također izrazio kritike protiv odgovora Zapada na rat. Opirao se ići tako daleko kao druge europske zemlje u pogledu ekonomskih sankcija protiv Rusije, ali turska vlada također je opskrbila ukrajinsku vojsku bespilotnim letjelicama" - navodi američki medij.
Također naglašava kako je "primjetno da su akcije Turske u NATO savezu usklađene s interesima Rusije" i da je Turska prethodno blokirala kandidature Švedske i Finske za pridruživanje NATO-u...

S druge strane Newsweek navodi kako je
"... Kilicdaroglu izjavio da planira uspostaviti jače odnose sa Zapadom i izrazio potporu kandidaturi Švedske za NATO i "pozvao Rusiju da svoje ruke drži dalje od Turske nakon 15. svibnja".
Američki medij pritom podsjeća da je Erdoğan hvalio svoj odnos s Putinom i tijekom svoje kandidature za ponovni izbor.
"Nismo na točki u kojoj bismo nametnuli sankcije Rusiji kao što je to učinio Zapad. Nismo vezani sankcijama Zapada", rekao je ranije ovog mjeseca za CNN. Mi smo jaka država i imamo pozitivan odnos s Rusijom."
Turska želi samostalno donositi odluke

Strah i Erdogan jednostavno ne idu zajedno, poglavito sada - kada je njegova vanjska politika postigla brojne uspjehe, neviđene od propasti Osmanlijskog carstva, i pozicionirala Tursku u de facto globalnog igrača, i uz Saudijsku Arabiju glavnog predvodnika muslimanskog svijeta. Ne bez razloga i državni vrh u Rijadu odmah je čestitao Erdoganu na izbornoj pobjedi.

Zapravo, tko god jednom u Turskoj došao na vlast poslije Erdogana, njegovih se dostignuća po pitanju turskih nacionalnih interesa neće moći odreći. "Duh turskog nacionalizma i islamizma pušten je iz boce" i povratka na staro više nema. Za pokretanje radikalnih protu-turskih metoda Zapad nema niti snage niti volje. Rizici za tako nešto bili bi pregolemi.

Strateške greške Zapada prema Turskoj

Zapad je, prije svega SAD, u vječitom osjećaju svoje svemoći, u politici prema Turskoj učinio previše pogrešnih poteza - zapravo strateških greški, koje je sada nemoguće ispraviti tj. vratiti stvar na početak i od Turske ponovo napraviti sebi poslušnu državu koja će činiti sve ono što joj se kaže.

Istodobno ne dvojim kako će Zapad nastaviti vršiti medijske i političko-diplomatske pritiske na Ankaru s ciljem omekšavanja njenih tvrdih stavova, prije svega u odnosu na Rusiju. U tom bi smislu mogao imati određenih uspjeha, ali samo uz preduvjet da se gospodarsko stanje u zemlji počne ozbiljno pogoršavati i da Erdogan bude primoran zatražiti veliku pomoć financijskih institucija pod kontrolom Zapada.

Turski veliki "gambit"

Do tada će Erdogan sigurno nastaviti svoj tankoćutni ples po žici, vješto, kao majstor geopolitičke taktike balansirajući između Istoka i Zapada - pri čemu ni jednima ni drugima s njim neće biti nimalo lako.

Ono na što Putin računa je da se je Rusiji lakše dogovarati sa zemljama koje vode samostalnu politiku i da je Erdogan već ranije dokazao kako se po završetku brojnih složenih pregovora i postizanja sporazuma s Moskvom, on njih nakon toga i pridržava.

U tom smislu podsjećam na tekst turskog medija Hurriyet od 29. prosinca 2020. g.

U njemu se navode Putinove riječi o Erdoganu:
"S predsjednikom Erdoganom imamo različita gledišta o određenim pitanjima, ponekad čak i suprotne stavove. Ali on je čovjek koji drži riječ. Ako misli da je to korisno za njegovu zemlju, ide do kraja. Ovo je element predvidljivosti, vrlo je važno razumjeti s kim imate posla."
Isti medij odmah navodi i slijedeće: "Prošli petak, 25. prosinca, kada su novinari podsjetili predsjednika Erdogana na ovu Putinovu izjavu o "držanju riječi", turski čelnik odgovorio je:
"Kad sam upoznao Putina, upoznao sam ga na ovaj način. On je uistinu izravan, pošten čovjek koji drži do svoje riječi ... Ovo je rijetka zemlja (Rusija) s kojom smo uspjeli uspostaviti tako jake odnose kao s gotovo nijednom drugom državom ..."
Zaključio bih kako Zapad takav komoditet nema s obzirom da polazi od Rusiji suprotne premise: Erdogan najprije mora voditi računa o zajedničkoj politici saveznika (unutar NATO-a). Tj. Zapadu je strana bilo čija samostalna vanjska politika osim one američke, koju sada više-manje bespogovorno slijedi - dok je Erdoganu ona primarna.

Zbog svega ovog moj odgovor na naslovno pitanje ovog teksta je negativan. Erdogan igra veliki turski "gambit" (možemo to nazvati i "sjedenjem na dvije stolice") i zato ćemo ga s interesom nastaviti pratiti i pokušati utvrditi koji su mu limiti (ako uopće i postoje). Jer Turska još nije ni blizu toga da bude samodostatna.

Ali samodostatan u svijetu više nije nitko - pa niti oni najveći.