turkey

Sviđalo vam se ili ne, ovako izgleda demokracija.
Dakle, jeste li primijetili što se događa? Jeste li opazili stanje 'ivice' na kojoj svi sada stojimo? Srpanj 2016. je bio mjesec apsolutnog kaosa širom svijeta - s brutalnim i krvavim terorističkim napadima koji se događaju gotovo posvuda - većina njih je nesumnjivo unaprijed isplanirana i organizirana, a nešto od njih je 'spontano' ludilo koje rezultira iz prvog. Međutim, glavni događaj je bez sumnje bio pokušaj vojnog udara u Turskoj, koji je praktički bio čin rata NATO-ve najveće države članice protiv druge najveće članice.

Ono što se dogodilo u Turskoj 15. srpnja je očigledno bio pokušaj puča kojeg je sponzorirao/podržao SAD, a kojeg je u zadnji tren vjerojatno spriječila Rusija u obliku obavještajnih podataka i savjeta Erdoganu i društvu. Očekujemo li da će svjetska 'izuzetna' supersila prihvatiti ovakvu drskost? Teško. Ako postoji jedna stvar koju su glavni globalni ratohuškači naučili tijekom zadnjih 70 godina, to je da oni vladaju svijetom, a bilo koja nacija koja ima odvažnosti stati im na put bit će strogo kažnjena.

Dok Erdogan i prijatelji idu kroz proces iskorjenjivanja NATO-vih petokolonaša u Turskoj (3 od 5 pukovnija turske vojske koje su sudjelovale u vojnom udaru su dio NATO-vog Korpusa za brzo razmještanje), neimenovani britanski 'obrambeni izvori' već spominju mogućnost još jednog pokušaja puča: "Ako se dogodi još jedan pokušaj puča uslijedit će građanski rat. Ako se to dogodi nastat će velika međunarodna kriza", rekao je izvor za britanski tabloid Daily Star u nedjelju.

"Građanski rat" i "velika međunarodna kriza", to jest, baš onakav scenarij koji pogoduje američkim i britanskim političkim psihopatima, koji imaju već mnogo iskustva u provođenju takvih scenarija. Ako Erdogan ima imalo razuma, ako je naučio išta o pravoj prirodi Zapadnih sila tokom ovih zadnjih 9 mjeseci (i desetljeća kojeg je proveo na vlasti kao premijer prije nego je 2014. postao predsjednik), neće imati nimalo sumnje oko toga što mora učiniti sljedeće, i što očekuje Tursku ako to ne učini.

Može jednostavno pogledati u susjedstvo Turske, u Siriju, i što se dogodilo tamo u zadnjih 5 godina. Džihadističke plaćenićke vojske razaraju širom zemlje, 300 000 mrtvih, ogromni dijelovi države uništeni, milijuni raseljenih, 'izbjeglička kriza' koja nadmašuje prethodne strahote, a sve to kao željeni proizvod Zapadne tvornice "građanskih ratova".

S pozitivne strane, postoje znakovi da se Erdogan napokon budi i uviđa neke grube geopolitičke stvarnosti. Njegova je, naposlijetku, bila odluka da se okrene prema Rusiji i prilagodi svoj ratoborni stav oko Sirije, odluka koja je pokrenula potez anglo-američke osovine 'kreativne destrukcije' da ga zbace s vlasti. Ovo je bio čin iz očaja sila Zapada, ali je također zamalo bio uspješan. Dok pišem ovo, 'plan B' se nesumnjivo kuha u Washingtonu i Londonu. Državni udari su izravni i neprikriveni pokušaji promjene režima. Kada propadnu, isprobani i testirani prikriveni načini se obično primijene.

Dakle, što može Erdogan očekivati ako se ne suoči s egzistencijalnom prijetnjom koju predstavljaju Zapadni ratohuškači njegovoj donekle neovisnoj Turskoj? Niz velikih auto-bombi i drugi teroristički napadi u većim turskim gradovima, kurdske grupe odjednom postaju mnogo agresivnije u svojoj kampanji za kurdskom domovinom isječenom iz turskog teritorija, 'ISIS' odjednom odlučuje da se njihovo ratovanje treba što prije proširiti na teritorij Turske, ekonomski napad u obliku financijskog terorizma, te gotovo potpuno međunarodno osuđivanje Erdogana kao novog "koljača svojih ljudi".

Nije to lijepa slika. No može se izbjeći ako se Erdogan odluči pridružiti Rusiji, Iranu, Siriji i Iraku. Zajedno mogu poslati vrlo jasnu poruku Zapadnim silama i njihovim posrednicima u regiji da neće dopustiti da se dalje šire kaos i masovna smrt koja je posijana u Siriji.

Ovaj vojni udar u Turskoj postavio je u oštar fokus ono što je izgleda Erdogan uvidio prije pokušaja puča - da okretanje glave od terorizma u Siriji (terorizma svih sudionika, ne samo onog za kojeg je dosad okrivljavao sirijske Kurde) ostavlja Tursku širom otvorenih vrata za veliki ulazak tog istog terorizma u Tursku.

S desecima tisuća ljudi koji se otpuštaju ili privode diljem svih turskih institucija, brzina i razmjer Erdoganovog 'čišćenja' ukazuje da su liste bile ispisane prije vojnog udara. Dok ignorantni zapadnjački komentatori samodopadno i licemjerno osuđuju ovo čišćenje turskog političkog, vojnog i javnog sektora, ne uspijevaju shvatiti da su takve mjere potrebne kako bi se spriječila 'sirijizacija' Turske. Koliko god "užasnim" i "nedemokratskim" Zapadni mediji prikazuju Erdoganovo 'čišćenje kuće', uzmite u obzir da je alternativa ovome vjerojatno deseci ili stotine tisuća običnih turskih muškaraca, žena i djece raznesenih u komadiće u "građanskom ratu".

Dok su od CIA-e podržani pučisti gazili Turke na ulicama Istanbula i Ankare, sljedećeg dana su pokrenuti i napadi protiv policijskih postaja u glavnim gradovima Armenije i Kazahstana. Primijetite da su oružani napadi 'prosvjednika-pobunjenika' na policijske postaje ono što je pokrenulo "građanski rat" (tj. američke destabilizacijske kampanje) u Libiji i Siriji. Suočeno s projektima Euroazijske integracije koji mogu (i vjerojatno hoće) zaobići Amerikom predvođenu globalnu reketarsku mafiju, 'Carstvo kaosa' je u svojim smrtnim mukama, koje se izvana manifestiraju kao namjerno izazvani kaos posvuda (uključujući i terorističke napade u Europi i policijske pucnjave u SAD-u).

Za Tursku i Erdogana više ne smije biti sjedenja na dvije stolice. Ne mogu biti na redu čekanja i za članstvo u EU i za Šangajsku organizaciju za suradnju. Erdogan više ne smije samo sjesti i pustiti turske obavještajce da diktiraju vanjsku politiku Turske, uključujući prosljeđivanje oružja i novca teroristima u Siriji i manipuliranje izbjegličkim tokovima kako bi se destabilizirala Europa, te pored svega toga očekivati da može imati i dobre odnose s Rusijom.

Dakle, hoće li Turska napustiti NATO? I više nego simboličan potez u tom smjeru je ogroman i delikatan pothvat koji zahtijeva vađenje raka iz srca svojih institucija. Možda iz razloga domaće političke praktičnosti turska vlada prikazuje pročišćavanje od 'izdajica' (od kojih mnogi zasigurno i jesu) kao uklanjanje mreže 'Gulenovih terorista', no sigurno zna kako su pristaše puča bili pod utjecajem nečeg višeg od relativno nedavnih ambicija samotnog, ostarjelog, u SAD-u baziranog političkog suparnika Erdogana.

Budući da je Turska dugogodišnja članica NATO-a, Zapadni utjecaj unutar turske vojne i političke infrastrukture jedan je neizbježan rezultat. Ali ide i puno dalje od toga. Dugotrajna izloženost američkom utjecaju znači da se danas, samo tkanje turskog društva - a zasigurno među intelektualcima - oblikovalo prema slici svojih kreatora - 'kreatora stvarnosti' iz Washingtona i s Wall Streeta. Erdogan sada zna da može računati na podršku većine građana, ali put od podložnosti NATO-u do Euroazijske integracije će biti sve samo ne lagan, a gotovo sigurno će se na tom putu moći vidjeti kako Carstvo koristi svaki prljavi trik iz knjige kako bi Erdogana i turski narod bacio na koljena. Jedina prilika koju Turci imaju da prebrode takvu oluju je da potraže sigurnu luku u naručju Majke Rusije i prijatelja.