© REUTERS/Nacho Doce
Ne onog sankcijskog ili političko-diplomatskog s ciljem potpune izolacije Moskve na međunarodnoj pozornici, već klasičnog vojnog fronta koji bi rastegnuo ionako prenapregnute ruske vojne snage fokusirane primarno na ukrajinske bojišnice i tamošnji sukob od kojeg Rusiji ovisi ne samo budućnost već i gola egzistencija.
S ovim posljednjim malo se tko u svijetu ne slaže. Naime, Zapad, prije svega Washington, posve otvoreno govori kako je krajnji cilj ukrajinskog rata nanošenje Rusiji strateškog poraza od kojeg se ona dugo neće oporaviti.
Naravno, nitko na Zapadu ne želi otvaranje novog fronta s Rusijom uvlačenjem u neposredni sukob bilo koje članice NATO saveza s obzirom na čuveni članak 5 statuta Sjevernoatlantske organizacije. Tu su potrebna druga rješenja.
Jedna od po Zapad najpovoljnijih točaka za otvaranje drugog fronta s Rusijom prije svega je Kavkaz - regija prepuna dubioza, međunacionalnih i međudržavnih konflikata od kojih neki traju godinama pa i desetljećima - ali i dovoljno daleka od granica s EU i NATO savezom da bi ih to neposredno ugrožavalo ili uvlačilo u probleme.
Kavkaz, kao Zapadni "skriveni as u rukavu"
"Skriveni as u rukavu" Zapada u toj je regiji bila Gruzija. Zemlja dovoljno neprijateljski raspoložena prema Rusiji još i prije početka kratkog rusko-gruzijskog rata u kolovozu 2008., a poglavito nakon njega, kada je za dugo vremena izgubila svoje odmetnute regije Južnu Osetiju i Abhaziju koje su nakon rata odmah proglasile neovisnost koju je, naravno, odmah priznala i Rusija.
Međutim, nešto nije pošlo prema planu, pa službeni Tbilisi sve više "živcira" svoje zapadne partnere u Bruxellesu i Washingtonu, ali i vladu u Kijevu, s obzirom da, kako to izrijekom navodi sama gruzijska vlada, Gruzija ne želi upasti u zamku novog rata s Rusijom i protiv nje "otvoriti drugi front" zbog Ukrajine nakon što je Rusija "zapela" u svojoj invaziji.
Što je "pošlo po zlu"?
Naime, u glavama većine Gruzijaca još su uvijek svježa gorka iskustva rata s Rusijom koji je zemlju skupo koštao i u koji tadašnji zapadni čelnici (američki predsjednik George Bush Jr.) nisu htjeli vojno intervenirati u korist Gruzije, a čemu se tadašnji predsjednik Mihail Saakashvili otvoreno nadao, da bi, potom, pred televizijskim kamerama u doslovnom smislu riječi panično žvakao vlastitu kravatu svjestan činjenice da je zemlju doveo u stanje da je s Rusijom ostala u ratu "jedan na jedan" - tj. u stanje vojnog poraza.
Pritisci na sadašnju vladu u Tbilisiju su itekako jaki. Tako su prije cca tri mjeseca izbili veliki protuvladini prosvjedi pred gruzijskim parlamentom predvođeni nevladinim organizacijama, kojima se zahtijevalo sprječavanje izglasavanja navodno spornog vladinog prijedloga zakona o stranim agentima, kojeg je tamošnja oporba, kao i Bruxelles i Washington, predstavljala kao "proruski" iako je vlada u Tbilisiju to kategorički odbijala (općenito, kako ne bi bilo nikakve zabune, i ova je gruzijska vlada nedvojbeno proturuska ali u svemu primarno polazi od gruzijskih nacionalnih interesa što se ne sviđa njezinim zapadnim partnerima koji od malih i slabih redovito najprije traže provedbu zajedničkih politika, a onih nacionalnih tek nakon toga (ako nešto ot toga uopće i ostane).
Štoviše, ponavljala je kako je isti prijedlog zakona gotovo prepisan iz američkog zakonodavstva, a da su kazne za prekršitelje (najčešće se radi o nevladinim udrugama vezanim uz inozemstvo) čak i puno blaže od onih koje propisuje američki zakonodavac.
Komentar:
- Scott Bennett: Cilj SAD-a je izazvati građanski rat u Gruziji i pretvoriti je u neprijatelja Rusije
- Priča o Gruziji koja je nalik na najbolji politički triler s puno krvi i nasilja u režiji Zapada
- Masovni prosvjedi zbog zakona o stranim agentima u Gruziji gdje se licemjerno upozorava protiv 'zakona pod diktatom Moskve'
- Lukjanov: Nasilni prosvjedi u Gruziji, je li na vidiku državni udar u ukrajinskom stilu?
Obnovljene zračne linije Moskva-Tbilisi
Koliko je stanje u odnosima Gruzije sa Zapadom nakon pokretanja ukrajinskog rata postalo složeno svjedoči i činjenica da je ona prije nekoliko tjedana (na samom vrhuncu krize Zapada i Rusije!) odobrila i obnovu civilnih zrakoplovnih letova na relaciji Tbilisi-Moskva i obratno - od strane ruskih zračnih kompanija na prijedlog ruske vlade. To je bilo motivirano interesima velikog broja Gruzijaca koji žive i rade u Rusiji. Ta je odluka također izazvala oštre kritike gruzijske oporbe i zapadnih partnera, koji su, podsjećam, uveli zabrane direktnih letova ruskih civilnih zrakoplova u EU i preko zračnog prostora Europske unije.
Tijekom Prigožinove pobune gruzijski radikali htjeli tenkovima ući u Južnu Osetiju i Soči
Prošli je tjedan predsjednik vladajuće gruzijske stranke Gruzijski san i premijer te zemlje (od 2021. godine) Irakli Kobakhidze, optužio gruzijsku oporbu da je tijekom vojne pobune, koju je u Rusiji organizirao vlasnik privatne vojne organizacije Wagner Jevgenij Prigožin - ona s tenkovima i oružjem htjela ući u Abhaziju, Južnu Osetiju, pa čak i u ruski crnomorski grad Soči.
Iza takvih planova navodno je stajao oporbeni Nacionalni pokret bivšeg predsjednika Mihaila Saakashvilija, koji je htio iskoristiti trenutak i prisiliti Moskvu na povratak spomenutih odmetnutih gruzijskih regija otvaranjem druge fronte - smatra premijer Kobakhidze.
Pritom je optužio oporbu i upozorio kako će se u tom slučaju morati boriti s Osetima i Abhazima i da će zemlju gurnuti u kaos.
"Sjećamo se kako je Nacionalni pokret navijao za Prigožina, kako su mu posvećivali parole i pjesme, kako su planirali, kao što je i Prigožin uspio, ući na tenkovima ne samo u Abhaziju i Tshinvali (administrativno središte Južne Osetije, op.Z.M.), nego i zauzeti Soči", kazao je Kobakhidze.
Naglasio je kako su potezi gruzijske vlade tada bili suzdržani i kako vjeruje da će Gruzija "biti ujedinjena", i da će joj u tome pomoći "pragmatična, racionalna i miroljubiva politika vladajuće stranke".
Zanimljivo je ukazati da je gruzijska predsjednica Salome Zourabichvili, koja inače živi u SAD-u i od tamo obnaša dužnost na kojoj je od 2016. godine, u permanentnom sukobu s vladom i premijerom i protivi se svim njegovim odlukama - kako onim o stranim agentima, tako i otvaranju zrakoplovnih veza s Moskvom.
OESS traži povlačenje ruskih mirovnih snaga iz Pridnjestrovlja
S Gruzijom po Zapad za sada očito ne ide prema planu, ali mu se zato "posrećilo" s Moldavijom. Tamošnja predsjednica Maia Sandu otvoreno podupire prije svega SAD, dok je prema Rusiji od početka svog mandata 2020. g. zauzela krajnje negativnu politiku i ubrzo odnose Kišinjeva i Moskve dovela gotovo do kraha. Odmah je pokrenula i pitanje povratka odmetnute Pridnjestrovske regije (samoproglašene neovisne republike) matici zemlji i time usložnila ionako vruće stanje u regiji u kontekstu ukrajinskog rata.
"Ulje u vatru" 30. lipnja dolio je i OESS koji je u rezoluciji usvojenoj na zasjedanju u kanadskom Vancuveru pozvao "sve uključene strane na početak političke rasprave kako bi trenutnu (rusku, op.a.) mirovnu operaciju u transnistrijskoj regiji transformirali u multilateralnu civilnu misiju s odgovarajućim međunarodnim mandatom..."
Za sada ipak nema naznaka da će se moldavska vlada odlučiti na bilo kakve radikalne metode i "otvaranje drugog fronta" s Rusijom kroz pokušaj vojne uspostave ustavno-pravnog poretka nad odmetnutom regijom. Ne samo zato što bi to po nju i zemlju bilo prerizično u kontekstu spomenutog gruzijskog iskustva, već i zbog činjenice da Moldavija ipak graniči s NATO savezom (Rumunjska) čime sigurnosni rizik prelazi same moldavske okvire.
Ukrajina: posustala protuofenziva i prve optužbe Kijeva za neuspjeh
Brojni su analitičari predviđali brzi krah ruske obrane pred naletom motiviranih ukrajinskih vojnika obučenih u zapadnim vojnim kampovima po NATO standardima i opskrbljenih zapadnim oružjem koje je na bojišnicama već u mnogomu zamijenilo ono sovjetsko kojim je ukrajinska vojska najvećim dijelom raspolagala do početka ruske invazije.
Zapravo, kada se sada pogleda, nakon proteka više od mjesec dana od početka ukrajinske ofenzive 4. lipnja - jasno je kako je dugo najavljivani ukrajinski blitzkrieg više nade polagao na strah i paniku među ruskim vojnicima na prvim crtama bojišnice (koji sigurno još uvijek pamte neslavne trenutke ruskih poraza na harkovskim bojišnicama u kasno ljeto prošle godine), nego na moć zapadnog oružja i motiviranost svojih vojnika.
Komentar: Neki analitičari smatraju da je povlačenje iz Harkova bilo dio šireg plana koji će kulminirati referendumima u oblastima Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson koji počinju ovog petka.
Međutim straha kod Rusa (kojeg je ranije nedvojbeno bilo, a osim toga Moskva već dugo govori da u Ukrajini ratuje s čitavim NATO savezom) je nestalo, ili je barem sveden na razinu koja omogućuje "normalno" ratovanje.
Dodatna motivacija i potvrda novopridošlim ruskim borcima da ukrajinska vojska nije nepobjediva nedvojbeno je bilo rusko osvajanje Bahmuta od strane Wagnerovih boraca, kao i njegovo zadržavanje nakon povlačenja Wagnerovih snaga i predaje grada regularnim ruskim postrojbama.
Podsjećam da je ukrajinska protuofenziva s ciljem oslobađanja Bahmuta pokrenuta još 10 svibnja i da nije bila vezana uz spomenutu masovnu protuofenzivu pokrenutu cca mjesec dana kasnije. Međutim do sada ukrajinska vojska usprkos golemim naporima nije uspjela osloboditi niti jedno jedino naselje na sjevernim i južnim bokovima (krilima) Bahmuta, a što bi joj onda omogućilo i početak novih borbi na zapadnim rubovima grada.
Političke igre s "fazama" ukrajinske protuofenzive
Dakle, više-manje je svima jasno kako je "prva faza" ukrajinske protuofenzive u trajanju više od mjesec dana bila neuspješna, bez značajnijih pomaka na bojišnicama i uz nepredviđeno velike gubitke s ukrajinske strane u živoj sili i tehnici, o čemu otvoreno pišu i američki srednjostrujaški mediji. Što se onda može očekivati u drugoj ili glavnoj fazi?
Svim profesionalnim vojnicima i vojnim analitičarima jasno je kako su za uspjeh bilo koje ofenzive ključni prvi dani, a nerijetko i sati. Ako se to ne dogodi prijeti joj transformacija u pozicijske borbe, što se upravo i događa na bojišnicama. Tamo je Kijev sada pokrenuo novu taktiku i više ne upotrebljava tešku tehniku i oklop za proboj jer je u njima imao velike gubitke, već koristi serije taktičkih pješačkih akcija (s manjim brojem mobilnih vojnika angažiranim na različitim dijelovima fronte s ciljem eventualnog pronalaska slabe točke ruske obrane gdje bi onda i brzo prebacio glavninu snaga).
Takve je akcije, međutim, teško smatrati klasičnom ofenzivom koja bi brzo omogućila provedbu prethodno postavljenih zadaća i ostvarenje željenih ciljeva vojne i političke prirode - konkretno, izbijanje na Azovsko more i presijecanje ruskih snaga na dva dijela, s mogućim "skokom" u sam Krim pa čak i u ruski grad Krasnodar (što se otvoreno govorilo od strane pojedinih ukrajinskih dužnosnika prije ofenzive).
Politički su ciljevi neposredno vezani uz vojne tj. o njima potpuno ovise - jer aktivna diplomacija počinje od onog trenutka kada vojska kaže svoju završnu riječ tj. kad završe borbena djelovanja (tj. od tamo gdje se konačno zaustavi vojnička čizma).
Drugim riječima sve se uvijek rješava na bojnom polju, a diplomacija daje samo konačni završni fini sloj koji formalno-pravno "cementira" ratom ostvarena dostignuća.
Zelenski "pere ruke"
Da stvari po Kijev ne izgledaju dobro svjedoče i riječi predsjednika Zelenskog iz prošlotjednog intervjua za CNN kada je rekao da ga se nije slušalo i da je on već ranije od Zapada tražio više oružja i brže pokretanje ofenzive kako bi se izbjeglo jačanje ruske obrane i njihovo miniranje velikih prostora oko obrambenih linija. Naravno, takve je kritike Zelenski istodobno ublažio tj. vješto zamaskirao novim zahvalama Washingtonu na postojanoj i svekolikoj potpori koju pruža Ukrajini od početka rata.
Te riječi jasno potvrđuju dvije stvari: neuspjeh "prve faze" ukrajinske protuofenzive; i prikrivenu "potragu za krivcem" tog neuspjeha kojeg Zelenski ne vidi u sebi, već na Zapadu koji ga nije htio slušati. Naravno, on izrijekom tako ne kaže te i dalje otvoreno i ponizno iskazuje zahvalnost, ali je kontekst njegovih riječi i više nego jasan.
NATO summit u Vilniusu
Krajnje mršavi vojni rezultati protuofenzive, ako ih se i takvima može nazvati,- stvorili su i neočekivanu nelagodu za Zapad uoči summita NATO saveza 11. i 12. srpnja u Vilniusu. Pokretanje ofenzive je i forsirano s ciljem očekivanih ukrajinskih vojnih uspjeha kako bi se upravo na ovom summitu mogla pohvaliti dosadašnja strategija sveobuhvatne potpore Kijevu i opravdati skupa ulaganja kroz isporuke oružja i novca za održavanje Ukrajine na životu.
Štoviše, uoči summita ukrajinske su vlasti zaoštrile retoriku sa zahtjevima za pridruživanje zemlje NATO savezu, a kako su svjesne da je to nemoguće u sadašnje vrijeme - reterirali su i sada traže jasna jamstva da će se to dogoditi nakon rata. Zelenski je kazao kako će u protivnom to dovesti do rezignacije ukrajinskih građana i demotivacije oružanih snaga, a čak je i zaprijetio svojim nedolaskom u Vilniusu ukoliko Kijevu ne budu dana konkretna jamstva o pridruživanju Savezu u razumnom roku. Naravno da će Zapad tako nešto Zelenskom omogućiti u smislu "članstvo da, ali samo nakon rata".
Ali što će biti s Ukrajinom nakon rata glavno je pitanje na koje nitko niti ne pokušava dati odgovor, već se radije razbacuje riječima kao da je sve to svršena stvar. A u stvarnosti, daleko je to od toga.
Komentar: MoA sažima:
Dobro. Čini se da je mali komičar razočaran. Kao da cijela predstava nije bila očita od samog početka. Od 2008. Ukrajina je trebala biti korištena kao sredstvo za izazivanje Rusije. Inače je male vrijednosti. Završit će kao odbačena krpa dok će NATO na kraju opet priznati Rusku Federaciju kao supersilu kakva ona i jest. NATO će morati ponovno naučiti slušati je i pregovarati s njom.Ministar vanjskih poslova Ukrajine: Ne znamo što trebamo učiniti da bismo ušli u NATO
Predrevolucionarna Francuska i mogući građanski rat
Osim "tradicionalno" Ukrajine, još je jedna europska zemlja prošli tjedan bila u središtu svjetske medijske pozornosti. Riječ je o Francuskoj, koja je desetak dana intenzivno žela ono što je sijala već godinama pa i desetljećima. Potresle su je neviđene scene uličnog nasilja u velikim gradovima, po opsegu i visini materijalnih šteta veće i od onih čuvenih iz 2005. godine.
Neposredni povod za izbijanje nereda bilo je policijsko ubojstvo maloljetnika islamskog porijekla koji se opirao zapovjedi policijskog službenika zbog čega je "dobio metak".
Naravno da policajac tako nešto sigurno nije učinio iz hira, jer francuska je policija trenirana na toleranciju, ali to više i nije važno. "Vatra je zapaljena", a u njoj su u doslovnom smislu izgorjele na tisuće zgrada, domova, poslovnih prostora, ureda gradskih službi, policijskih postaja i automobila.
Za gušenje nereda angažirano je, neviđenih, čak 45 000 pripadnika snaga sigurnosti ali malo su toga uspijevali napraviti.
Ono što je sada primjetno je da se paralelno s prosvjednicima arapskog i islamskog etničkog odnosno vjerskog porijekla, pokrenula i lavina francuskih krajnje desnih ekstremista koji više ne žele trpjeti nemoć države da zaštiti imovinu i sigurnost građana.
Naime, Francuzi su već godinama nezadovoljni padom životnog standarda i svojim ukupnim socijalnim stanjem i na to su već navikli (da ne kažem otupili, jer su povremeni veliki socijalni prosvjedi i dalje aktivni, poput onih od strane "Žutih prsluka" prije nekoliko godina ili onih nedavnih zbog Macronove krajnje nepopularne mirovinske reforme i izigravanja demokratskih načela i zaobilaženja parlamenta pri njezinom usvajanju). Međutim, zauzvrat su od države tražili barem zaštitu osobne sigurnosti i svoje imovine. Ali kako i to sve više izostaje "vulkan" nezadovoljstva je "eruptirao" punom snagom.
Arapske i francuske bande počele su neposredne okršaje na ulicama. Arapski nasilnici zapalili su katoličku knjižnicu, a francuski desničari uz pjevanje Marseljeze i veličanje francuske trobojnice počeli su premlaćivati arapske sunarodnjake pa je sve skupa ubrzano počelo poprimati obrise međuetničkog i međuvjerskog sukoba.
Oružje za Ukrajinu završava kod mafije i bandi diljem Europe, ali i izvan nje
Sukoba, koji, ako se nešto žurno ne promijeni u francuskoj politici - može dovesti i do pravog građanskog rata. Naime sve strane u sukobu imaju i sasvim dovoljno vatrenog oružja na raspolaganju. Njega je u Europi, općenito, nikad više na ulicama u kontekstu golemih američkih isporuka oružja Ukrajini, koje, nerijetko, u cijelosti i ne završava ondje gdje mu je službeno odredište, već u rukama raznih kriminalnih organizacija i bandi diljem Europe, ali i izvan nje. Čak u Meksiku gdje su u rukama pojedinih pripadnika tamošnjih narkokartela uočeni i "svježi" primjerci američkih prijenosnih (ručnih) protutenkovskih sustava.
Dakle, francuska izvršna vlast je na potezu! Macron je zbog nereda bio odustao od pojedinih ranije najavljivanih službenih putovanja u inozemstvo, a politička scena u zemlji ubrzano se zagrijava.
Prema pojedinim domaćim anketama, da se sada održavaju izbori čelnica glavne oporbene stranke i bivša Macronova protukandidatkinja na prošlim izborima Marine Le Pen glatko bi ga pobijedila, vjerojatno još u prvom krugu. Nedavno je održala vrlo oštar govor u parlamentu i vladajuće upitala kako to oni vode Francusku i što su napravili od zemlje kojoj se nekada divio i koju je uvažavao čitav svijet? Prije svega se obrušila na neuspjeh višedesetljetne migracijske i asimilacijske politike koja je uništila javnu sigurnost zemlje, a kao jedini lijek za kojim vladajući sada moraju posegnuti navela je vraćanje nacionalnom.
Nacionalizam ili fašizam
Drugim riječima, u Francuskoj vjerojatno predstoji jačanje francuskog nacionalizma, a hoće li država na njega reagirati represivno - što bi vodilo u svojevrsni totalitarizam, ili će ga pak prešutno tolerirati u želji da ostane na vlasti pod prividom demokratskih procesa koje je eto ona omogućila ostaje za vidjeti (skloniji sam mišljenju da će biti ono prvo).
Ako se pak dogodi ovo drugo društvu prijeti podizanje iz pepela francuskog fašizma, koji je, to možda kod nas ne zna veliki broj ljudi, povijesno bio vrlo jak, pa čak bio i preteča onom talijanskom s obzirom da se pojavio još pred kraj 19. stoljeća. Također mnogi neće znati da su upravo francuski radikalni desničari bili najbrojnija snaga od svih europskih radikala u sklopu Wermactovih vojnih pohoda na SSSR u Drugom svjetskom ratu. Nisu to bili ni Danci, ni Šveđani, kako bi netko možda na prvi pogled pomislio - već upravo Francuzi.
Nije bez razloga nakon francuskog poraza od Hitlera na jugu zemlje osnovana kvislinška Višijevska (Višijska) Francuska na čelu s generalom Petainom, izvan njemačke okupacijske zone.
Parlament izglasao "totalnu špijunažu" nad sumnjivim građanima
Ali čini se kako Macron ima "lijek za sve"! Francuski je parlament u noći sa srijede na četvrtak izglasao kontroverzni zakon koji omogućuje policiji i nadležnim službama geolokacijska praćenja, snimanje telefonskih razgovora, praćenje aktivnosti na društvenim mrežama i niz drugih mjera prema svim francuskim građanima za koje se sumnja da djeluju s ekstremističkih pozicija. Nešto slično što su učinile Sjedinjene Države nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. kroz čuveni Zakon o domovinskoj sigurnosti odnosno ustroj istoimenog ministarstva.
Pretpostavljam kako neće trebati dugo da se nešto slično proširi i na druge zemlje EU-e, prije svih na one koje imaju problema s migrantima ali i sa sve jačom desnicom (koju se redovito etiketira radikalnom i ekstremističkom ako nije desnica tipa one demokršćanske (sada taj "politički nekorektni" izraz sve više blijedi i prelazi u "narodnjačke" ili "pučanske") koja je često na vlasti ukoliko to nisu socijalisti. Onom desnicom koja vladajućim elitama može stvarati glavobolje i ugroziti njihove interese i zadana "pravila".
Prije svega tu mislim na Njemačku i naglo jačanje popularnosti krajnje desne (kako je službeno zovu) stranke Alternative za Njemačku (AfD) koja je prema anketama postala druga stranka po popularnosti, pretekavši i vladajući SPD - odmah iza koalicije CDU-CSU. Štoviše, upravo je pobijedila na lokalnim izborima u pojedinim regijama na istoku zemlje usprkos zajedničkoj mobilizaciji svih ostalih stranaka tzv, lijevog i desnog spektra protiv njihovih kandidata.
Desnica se sprema na preuzimanje vlasti i u Španjolskoj, u Italiji je već na vlasti krajnja desnica pod vodstvom premijerke Georgie Meloni, a sličan proces upravo se odvija i u Finskoj.
Hitleru nitko nije davao šanse
Očito je kako EU skreće udesno. Elite, poput onih u Francuskoj, žele zakonski spriječiti da uspon desnice iskoristi ekstremna desnica odnosno profašističke snage. Međutim povijesno iskustvo upozorava da je to krajnje rizično. Hitler je 1933. godine došao na vlast u Njemačkoj kada mu nitko nije davao šanse a dotadašnje elite mislile kako sve drže pod kontrolom pa tako i njega - čak i kad su mu omogućile vlast.
Ne želim vjerovati da su nova fašizacija Europe ili pak "demokratska diktatura" one opcije u koju se Europu izvana gura u kontekstu aktualnih globalnih geopolitičkih borbi. Jer diktature, bilo fašističke (i nacističke) bilo komunističke po Europu su već jednom završile kataklizmički. Ne treba gajiti iluzije da tako ne bi prošle i one eventualne "demokratske".
Vazali i barbari
Međutim sumnju u moju vjeru da se to ipak neće dogoditi pobuđuju mi svojedobne riječi poznatog američkog geostratega Zbignewa Brzezinskog o "imperijalnoj geostrategiji" iz svoje knjige o Velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, gdje govori o nužnosti američkog držanja "podjarmljenih zemalja mekanima", a "sprječavanju barbara u združivanju". Kao "vazale" on definira zemlje poput Njemačke, Japana i drugih saveznica iz NATO-a, dok pod pojmom "barbari" misli na Kinu i Rusiju i sve zemlje njihovog okružja. Naravno poanta je neizbježni sukob SAD-a i "vazala" s "barbarima" na Istoku. A kako vidimo, te se "proročke" riječi upravo ostvaruju u praksi.
Dakle, združeni Zapad sada kreće prema "demokratskoj diktaturi" i priprema se za konačni, "kozmički" obračun s Istokom. Stanovnike Zapada, o tome, žele li oni to ili ne nitko neće ništa pitati, kao, uostalom, i nikada u povijesti. Elite kolo vode, barem dok im se ne zavrti u glavi.
"Bijeli prah" u Bijeloj kući
A zavrtiti bi se itekako moglo, barem ako je suditi prema nedavnoj vijesti iz Washingtona koja samo pokazuje u kavom svijetu živimo. U Bijeloj kući, u njezinom zapadnom krilu gdje se nalazi i čuveni predsjednikov Ovalni ured i uredi službenika, pronađen je ni manje ni više nego "bijeli prah". Službe sigurnosti izvršile su žurnu evakuaciju osoblja u strahu od terorističkog napada nepoznatim sredstvom, ali se ubrzo utvrdilo kako se ipak radi o kokainu.
Percipirajući iz brojnih holivudskih uspješnica agente američkih tajnih službi kao nepogrešive i visokoprofesionalne, teško nam je zamisliti kako se netko s povećom vrećom kokaina mogao slobodno ušetati u Bijelu kuću a da oni to ne primijete? Prije svih Tajna služba, koja je i zadužena za sigurnost prvog čovjeka SAD-a i za ništa drugo!
Zapravo, čini se kako čitav svijet postaje jedno veliko "narkomansko leglo", u kojem sluđenim elitama više ništa nije sveto i gdje su za "malo bijelog praha" (sinonim za njihove interese) spremne degradirati i same sebe ali i uništiti čitavo čovječanstvo.
Hoće li se jednom moći isprati sva ova moralna ljaga i nataložena prljavština da bi svijet opet mogao normalno prodisati teško je reći. Međutim, iz sadašnje perspektive gledano - iz tjedna u tjedan, iz dana u dan - šanse za tako nešto izgledaju sve manje.
Kaos i sudbina antičkog Rima, na žalost, puno je izglednija opcija.
Komentari čitatelja
na naše novosti