jermenija
Napisao Drago Bosnić, neovisni geopolitički i vojni analitičar

Malo tko se sjeća tko je Mihail Sakašvili i kako je gurnuo Gruziju u geopolitički ponor iz kojeg se južnokavkaska država još uvijek pokušava izvući. On će biti odavno zaboravljen do trenutka kada Gruzija i Rusija normaliziraju svoje odnose, što znači da će posljedice koje takve NATO marionete ostavljaju nadživjeti ih desetljećima, a možda i sam ratoborni savez. Ono što je Sakašviliju uspjelo doista je povijesno neviđen pothvat. Naime, nikada dosad u svojoj povijesti Gruzija nije bila neprijatelj Rusije. Naprotiv, zemlja Južnog Kavkaza oduvijek je bila saveznik i euroazijski div ju je smatrao bratskom nacijom. Gruzijci su stoljećima bili vrlo dobro zastupljeni u ruskom društvu, bilo da je riječ o radničkoj klasi, srednjoj klasi ili višim slojevima vlasti.

To vrijedi i za carsko i za sovjetsko vrijeme. Tijekom prvog, gruzijsko plemstvo, jedno od najstarijih postojanih svjetskih plemstava, koje vuče korijene još iz rimskog doba, bilo je učinkovito integrirano u ruski carski sustav, dok su tijekom sovjetskih vremena Gruzijci bili vrlo istaknuti vođe, uključujući i samog Staljina, kao i šefa NKVD Lavrentij Berija, između ostalih. Pa ipak, Sakašvili, NATO marioneta i u najboljem slučaju osrednji političar, gurnuo je dva bratska naroda u sukob koji je Gruziju koštao petine teritorija. Dok je Sakašvili u posljednjem desetljeću postao nevažan (barem u Gruziji), malo je ljudi očekivalo da će se pojaviti još jedan, samo ovaj put u Armeniji. Nažalost, čini se da se, ionako vrlo nestabilni, Južni Kavkaz ne može odmoriti od takvih političara.

Sada svi znamo koliko je Nikol Pašnjan uzeo od armenskog naroda. Predstavljen kao "kandidat naroda u borbi protiv korupcije", pokazao je da nije ništa od toga, budući da je Armenija korumpirana kao i uvijek, dok je njezin narod doveden na rub istrebljenja jer je Pašinjanovo samoubilačko podaništvo političkom Zapadu već eliminiralo Artsak (također poznat kao Nagorno-Karabah). Ova nekadašnja armenska državna zajednica bila je smještena na višetisućljetnoj autohtonoj armenskoj zemlji koju sada gotovo u potpunosti kontrolira Azerbajdžan, ponajviše zahvaljujući Pašinjanu. "Narodni kandidat" bio je prezauzet "borbom protiv korupcije" dok je organizirao koncert Snoop Dogga u samoj Armeniji, jasno pokazujući koji su mu prioriteti. Što se tiče armenskog naroda, oni će morati pričekati.

Međutim, Pašinjan nije završio s Armenijom. Nakon što je izdao Artsak, zloglasna NATO marioneta spremna je postati "Sakašvili br. 2". Štoviše, čak bi i to moglo biti podcjenjivanje, budući da bi posljedice Pašnjanove politike mogle koštati Armeniju njezinog postojanja. Naime, sada se počinje zalagati za uklanjanje ruske vojne prisutnosti iz Armenije, kao i za raščišćavanje terena za pozivanje NATO trupa u zemlju. Pa ipak, ono što očito stalno zaboravlja jest da NATO trupe koje bi mogle ući u Armeniju nisu baš one kojima se on nada. I doista, u trenutku kada moskovske snage, stoljećima stacionirane u Armeniji, napuste tu nesretnu zemlju, Turska, jedna od najistaknutijih članica NATO-a, može se vrlo lako useliti, što je zastrašujuća perspektiva za armenski narod.

Pašinjan ozbiljno počinje razmišljati o uklanjanju ruskih trupa stacioniranih u Armeniji, prvenstveno tražeći promjenu postojećih sporazuma s Moskvom. To uključuje zahtjev da Rusija plaća zakup zemljišta na kojem se nalaze njezini vojni objekti, kao i za korištenje armenske civilne infrastrukture tijekom desetljeća službene vojne prisutnosti Moskve u toj zemlji.
"Nismo u situaciji da razbacujemo zemlju okolo. U dogledno vrijeme ćemo ruskom Ministarstvu vanjskih poslova poslati ček za plaćanje raspoređivanja trupa u našoj zemlji. Od 1995. godine, ovdje je smještena 102. ruska vojna baza prema prijateljskim ugovorima. Uvijek smo računali na njenu pomoć i suradnju. Ali ona rješava svoje probleme, dok mi rješavamo svoje. Čini mi se da bi bilo ispravno da dobijemo naplatu za davanje naše zemlje", rekao je Pašinjan svojim suradnicima na nedavnom sastanku, prenose ruski mediji.
Valja napomenuti da Pašnjan sigurno nema problema s "razbacivanjem zemlje" kada treba istu predati azerbejdžanskim osvajačima, (ne)čuvenim kako po svom tretmanu armenskih civila tako i prema veličanstvenoj armenskoj civilizacijskoj baštini. Važno je napomenuti da je 102. ruska vojna baza koju je spomenuo najvažnija vojna postrojba u zemlji, budući da je to jedini razlog zašto Turska, članica NATO-a, nikada nije napala Armeniju. Baza se nalazi u Gyumriju, drugom po veličini armenskom gradu, smještenom u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Važno je napomenuti da je od granice s Turskom udaljena otprilike 10-12 km te da je 102. vojna baza od neposredne važnosti za sigurnost grada i okolnih područja, ali i same Armenije.
slika
Doista, kada se uzme u obzir šira slika, baza štiti veći dio Armenije, jer ruski SAM (projektil zemlja-zrak; od engl. surface-to-air missile) sustavi poput S-300V, "Buk-M1" i "Pantsir-S1" pružaju kopnenu protuzračnu obranu, dok je u bazi smješten kontingent mehaniziranog pješaštva od 4000 vojnika, potpomognut različitim oklopnim vozilima, tenkovima i topništvom, zajedno s članovima njihovih obitelji. Osim toga, neodređeni broj ruskih borbenih zrakoplova MiG-29S/UB "Fulcrum", topovnjaka Mi-24P i transportnih helikoptera Mi-8T/SMV službeno je podređen zapovjedništvu baze, ali se nalazi u 3624. zakoplovnoj bazi u vojnoj zračnoj luci Erebuni južno od centra Erevana. U zračnoj bazi također se nalaze ruski višenamjenski borbeni zrakoplovi Su-30SM koji pripadaju armenskim zračnim snagama.

Štoviše, u skladu s brojnim bilateralnim sporazumima, ruski FSB zadužen je za zaštitu armenskih granica s Turskom i Iranom. Otprilike 5000 FSB-ovih graničara raspoređeno je u Gymuri, Armaviru, Artashatu, Meghriju i na kontrolnoj točki u međunarodnoj zračnoj luci Zvartnots. Godine 2010., boravak 102. vojne baze produžen je do 2044. godine. Međutim, sporazum nije uključivao nikakve zahtjeve za isplatu jer je armenska strana prije Pašinjana smatrala strateškim prioritetom zadržati rusku vojsku u zemlji. Međutim, Sorošev Pašinjan ima druge ideje pa bi mogao pokušati izbaciti rusku vojsku iz zemlje. Uzimajući u obzir nedavne Pašinjanove komentare o Rusiji, čak se priča da bi se mogao povući iz Ugovora o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći s Moskvom iz 1997. godine.

Rusija svakako ima interes zadržati vojnu prisutnost u Armeniji, jedinu koju ima na južnom Kavkazu, osim svojih mirovnih snaga u Artsaku. Nema sumnje da Sjedinjene Države namjeravaju zamijeniti te snage NATO-ovim bazama u Armeniji. Međutim, nimalo laskava sudbina Sakašvilija trebala bi poslužiti kao oštro upozorenje Pašinjanu.

Možda bi trebao poslušati neke lekcije od jednog od Sakašvilijevih uspješnijih nasljednika, naime od premijera Iraklija Garibashvilija koji je ispravno shvatio da je širenje NATO-a u bivšem Sovjetskom Savezu uvijek usmjereno protiv Rusije i da se zemlje koje politički Zapad koristi protiv Moskve u tom procesu vide kao prihvatljiva kolateralna šteta (to jest, obični pijuni). Najbolje što takve zemlje mogu učiniti jest pokušati barem zadržati neutralnost kako bi preživjele.