© AP Photo / Evan Vucci / Guliver image
Oba događaja uvelike će odrediti dinamiku i smjer kretanja pokrenutih geopolitičkih procesa i u 2024. godini, a time i najviše utjecati na sliku budućega svijeta koji će u slijedećoj godini definitivno biti još više multipolarniji nego je to sada. Tu su, naravno, još i izbori u mnogim ključnim državama koji će itekako utjecati ne samo na ukupna kretanja unutar njihovih društava, već i na zbivanja i procese na globalnoj razini. O nečemu od ovoga bit će riječi u ovoj analizi.
BRICS - generator multipolarnosti
Jedan od pokretača daljnjeg jačanja multipolarnosti - i to onaj ponajvažniji, u idućoj će godini definitivno biti format BRICS čiji su članovi Kina, Rusija, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika (JAR). On čini oko polovice svjetskog stanovništva i njegov je BDP za 20% veći od BDP-a kluba G7 industrijski najrazvijenijih država svijeta (neke od njih to već odavno nisu, jer što su primjerice jedna Kanada, Italija, Velika Britanija ili pak Njemačka koja se upravo ubrzano deindustrijalizira u odnosu na globalnu gospodarsku velesilu Kinu, ili pak azijsku industrijsku velesilu Južnu Koreju sa svojom snažnom brodogradnjom, elektroničkom i telekomunikacijskom industrijom, industrijom automobila, snažnom vojnom industrijom i td.?).
BRICS-u se od Nove godine priključuje još pet država - Saudijska Arabija, UAE, Iran, Egipat i Etiopija. Trebala bi i Argentina, ali to je malo vjerojatno nakon nedavnih predsjedničkih izbora i dolaska na vlast Javiera Mileia, zagovornika "tvrdog" kapitalizma i potpunog vanjskopolitičkog i gospodarskog zaokreta Argentine prema SAD-u. Ali s politički nestabilnom Argentinom - zemljom s tradicionalno jakom ljevicom - nikad se ne zna. Nepredvidljivost je ono što ju najbolje karakterizira i što je već nebrojeno puta dokazala njena turbulentna povijest.
Kako 28. prosinca piše ugledni britanski The Economist, stvarna moć BRICS-a ovisit će o tome hoće li njegovi članovi pronaći zajednički jezik.
"Moguće je da će se uloga BRICS-a svesti na klub u kojem se ljudi sastaju radi druženja. Ali ono što je zajedničko budućim članicama koje će se pridružiti sljedeće godine je njihov napet odnos sa Zapadom i financijskim poretkom pod njegovom vlašću. ... A možda najznamenitija stvar u BRICS-u je izazov svjetskom poretku pod okriljem Amerike. Glavna karakteristika BRICS-a je da Amerika tamo nikada nije pozvana. Istodobno, zemlje BRICS-a koriste američki financijski sustav, ali pokušavaju iz njega izvući korist za sebe. Zemlje BRICS-a stvorile su alternativu Svjetskoj banci i pokrenule devizne linije u suprotnosti s Međunarodnim monetarnim fondom i njegovom omiljenom valutom, dolarom. Istodobno, uspon srednjih sila prijeti ne samo gospodarskoj moći Sjedinjenih Država. Svijet se mijenja, a utjecaj SAD-a opada. Amerika je također jamac sigurnosti i vojno nadmoćnija od drugih sila. Ali postoji skupina manjih bogatih zemalja koje sve više preuzimaju ulogu svjetskog diplomata i pregovarača." - navodi se u tekstu britanskog medija.
Mjesecima najavljivana kao prijelomna i ona koja će Moskvu prinuditi na sklapanje mira prema uvjetima Kijeva (čitaj Zapada) - ukrajinska ljetna protuofenziva doživjela je potpuni krah. Pojedini, od ionako spomena malo vrijednih teritorijalnih dobitaka ukrajinske vojske u više od pet mjeseci teških i krvavih borbi, posljednjih dana ponovo prelaze u ruke ruskih snaga.
Protuofenziva, za koju je združeni Zapad na čelu sa SAD-om Ukrajini dodijelio uistinu impresivne količine vojne tehnike i naoružanja (takve količine joj više neće dodjeljivati nikada, čak i u slučaju deblokade pomoći od strane američkog Kongresa (do čega će sigurno jednom doći) - i oko toga su danas suglasni gotovo svi američki analitičari), trebala je za glavni cilj imati presijecanje kopnene veze poluotoka Krima s matičnim ruskim teritorijem nakon čega bi Rusija bila primorana na pregovore koji u takvim okolnostima ne bi značili ništa drugo doli njen vojni poraz.
Neuspjeh protuofenzive Zapad je, početno oklijevajući, već ranije priznao, a to je nedavno učinio i Kijev. Najprije su krenule međusobne optužbe na relaciji Washington-Kijev gdje je prvi tvrdio kako ukrajinski politički i vojni vrh nije slušao savjete zapadnih stratega i vojnih savjetnika niti po pitanju početka ofenzive (Pentagon je mjesecima inzistirao da ona treba početi na proljeće dok se ruske snage još nisu potpuno utvrdile), niti po pitanju njezine provedbe (službenici Pentagona tvrdili su kako su dugo uvjeravali Kijev u nužnost zaustavljanja njegovih operacija i krvavih i bezuspješnih borbi za oslobađanje Bahmuta koje su pokrenute gotovo odmah nakon ruskog osvajanja tog grada od strane Wagnerovih snaga tj. početkom svibnja ove godine, i gdje su uništene mnoge elitne postrojbe ukrajinske vojske koje je Pentagon želio rasporediti na južno bojište u sklopu spomenute protuofenzive prema Azovskom moru).
S druge strane Kijev je "uzvraćao paljbu" i podsjećao kako je već ranije upozoravao zapadne političare i Pentagon da mu dodijeljena vojna pomoć nije dovoljna i da je zato tražio dodatnu - što je i bio razlog kasnijeg pokretanja protuofenzive (tek početkom lipnja, čime se umjesto proljetne ona prometnula u ljetnu).
Washington i Kijev su ubrzo shvatili kako međusobne optužbe i traženje krivaca u kontekstu širih geopolitičkih interesa ne mogu polučiti ništa dobro, pa je stvoren kompromis prema kojem je za neuspjeh protuofenzive kriva čvrsto postavljena obrambena crta ruskih snaga, a ponajviše njihovo miniranje terena koje je spriječilo značajniji prodor ukrajinskog oklopa i pješačkih snaga.
I dok su po tom pitanju SAD i Ukrajina izgladili stvar, na ukrajinskom unutarnjem polju stanje se sve više zakuhavalo. Krivac za neuspjeh protuofenzive tražio se bilo u vojnom zapovjedništvu (tome je težio politički vrh na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim), bilo u političkoj vlasti (na što je aludirao vojni vrh na čelu sa zapovjednikom OS generalom Valerijem Zalužnim).
Kobno podcjenjivanje
Kako god bilo, nitko od gore navedenih aktera u svemu ovom ne spominje jedan vrlo bitan element, a to je potpuno - podcjenjivanje ruske vojske: njezinog golemog potencijala i, možda najvažnije - njezine sposobnosti da uči iz vlastitih grešaka, što je važna karakteristika svih ozbiljnih vojski, u svim dosadašnjim ratovima - jer niti u jednom gotovo nikada sve ne ide prema početno zacrtanim planovima i željama. Zato je često potrebno ne samo improvizirati, već u hodu mijenjati i čitave strategije. A to mogu samo ozbiljne vojske. I to je ono što je ruska vojska uspjela postići, i to u neočekivano kratkom vremenu.
Rusija je uspjela brzo pokrenuti intenzivnu ratnu proizvodnju i višestruko nadmašiti ukupni zapad (zajedno gledano) u količini proizvedenog kritički važnog streljiva i topničkih granata, tenkova i td. dok su se istovremeno vojna skladišta zapadnih zemalja kritički praznila pa je pomoć Kijevu morala stizati i zahvaljujući američkim akrobacijama sa streljivom i tenkovima Južne Koreje (koje je slano u SAD da bi ovaj mogao slati svoje rezervno naoružanje u Ukrajinu) ili pak onim američkim streljivom koje je bilo čuvano u Izraelu (prije Hamasovog napada 7. listopada).
I što je još važnije, Moskva je uspjela promijeniti strategiju vojnog djelovanja, poboljšati koordinaciju po hijerarhijskoj vertikali i horizontali između postrojbi i različitih rodova vojske u uvjetima realnog vremena vojnog djelovanja. Time je uspjela smanjiti vojne žrtve, pri čemu je uz sofisticirano informativno-propagandno djelovanje unutar ruskog društva uspjela postići do sada neviđenu homogenizaciju.
Ona se najbolje ogleda u činjenici da nakon mobilizacije 2022.g.u razdoblju ljeto-zima kada je mobilizirano oko 300 000 osoba, Rusija tijekom 2023. godine uopće nije provodila novu mobilizaciju. To je pak posljedica velikog priljeva dragovoljaca i osoba koji su s ruskim ministarstvom obrane sklopili profesionalne ugovore i čiji je broj sada preko 300 000 i nastavlja rasti visokom dinamikom od oko 1500 osoba dnevno - kako je nedavno kazao ruski ministar obrane Sergej Šojgu. Tako ruske snage, kako je to nedavno izjavio predsjednik Vladimir Putin, na ukrajinskim bojišnicama sada broje preko 600 tisuća vojnika.
Propaganda požderala samu sebe
Cjelokupna priča, pokrenuta na Zapadu mjesecima prije početka navedene ukrajinske protuofenzive, bila je prožeta neviđenom medijskom propagandom koju su dodatno podgrijavale samouvjerene izjave brojnih političkih i vojnih dužnosnika. Jednostavno se nije ostavljalo mjesta sumnji u konačni uspjeh. Bilo je tu i razno-raznih analitičara i "švicarskih vojno-analitičkih znanstvenika" koji su javno govorili (ne mareći pritom previše za svoj profesionalnu ugled) kako će ruska vojska u ovoj protuofenzivi biti potpuno poražena još u listopadu i td., i td.
S druge strane, svatko tko bi pokušao izraziti barem neki oprezniji stav često nije nailazio na "otvorena vrata" medija ili bi pak bio izložen opasnosti da ga se zbog toga proglasi defetistom, agentom Kremlja i td.
Takvom propagandom operacijom željela su se postići tri primarna cilja:
- dodatno ojačati ionako dostatno visok moral ukrajinskih vojnika nakon njihovih neočekivanih pobjeda u ranu jesen 2022. g. u Harkivskoj regiji i na desnoj obali južnog Dnjepra, u Hersonskoj regiji;
- izazvati strah unutar ruskog državnog vrha i poljuljati vjeru u konačni uspjeh Putinove politike, a time i potaknuti ozbiljnije podjele u ruskom društvu (kao jedna od njih može se promatrati i oružana pobuna Wagnerovih snaga na čelu sa sad već pok. Jevgenijem Prigožinom i kada su zapadni mediji redom slavili njegov podvig nakon što su ga prethodno svrstavali među najveće krvnike i ubojice tijekom borbi za Bahmut);
- i konačno (i ne manje važno), izazvati paniku kod ruskih vojnika u rovovima stvaranjem mita o nepobjedivosti ukrajinskog vojnika.
Tako je nakon izostanka očekivanog vojnog uspjeha došlo do početne zbunjenosti a onda i do sve većih proturječja unutar EU-a i SAD-a po pitanju njihove daljnje ukrajinske politike što traje do danas. To se najbolje ogleda u teškim političkim borbama između Bijele Kuće i Kongresa odnosno predsjednika Joea Bidena i republikanske većine u Zastupničkom domu oko dodjele 61,4 milijarde dolara proračunske pomoći za Ukrajinu, ili pak na nedavno održanom summitu EU-a gdje je Mađarska blokirala dodjelu 50 milijardi eura proračunskih sredstava Kijevu do 2027. godine. A Ukrajini zapadni novac treba žurno. Ona bez njega jednostavno ne može preživjeti ni ekonomski ni vojno - dakle, ni kao država.
Teške posljedice
Još je gore posljedice nego po Zapad navedena propaganda ostavila na Ukrajinu. Izmoreno i iscrpljeno društvo ratom koji će za dva mjeseca ući u svoju treću godinu, teško proživljava navedeni vojni neuspjeh u kontekstu pretjeranih obećanja. Štoviše! Na horizontu nema nikakvih naznaka koje bi ukazivale na pokretanje pregovora o završetku rata, što se kao zahtjev, iako još uvijek u manjini - sve češće čuje unutar Ukrajine . Upravo suprotno: službeni Kijev najavljuje borbu do kraja, a u tome ima punu političku potporu Bidenove administracije, a onda, razumije se - i EU-a i NATO saveza.
Što je još gore, na bojnom polju stvari se po Kijev sve više kompliciraju. Umjesto ukrajinske pobjede ruske snage sada su preuzele inicijativu na gotovo čitavoj bojišnici. Na Zapadu se sve češće piše o novoj ruskoj ofenzivi iako ju je takvom još uvijek teško nazvati. Riječ je o lokalnim ofenzivnim operacijama ruskih snaga u kojima se, međutim, sve češće postižu ne samo taktički već i operativni uspjesi poput zauzimanja strateški važnog grada Mariinke na Božić (10 000 stanovnika prije rata) - smještenog 20-ak kilometara od milijunskog grada Donjecka, iz kojeg su ukrajinske snage dugo gađale spomenuto administrativno regionalno središte.
Prošli je tjedan, nakon početnog opovrgavanja Kijeva, gubitak Mariinke konačno priznao i ukrajinski vodeći general Zalužnij. Štoviše, istom je prigodom otvorenom ostavio i mogućnost da Rusi osvoje još jedan strateški važan i veći grad nešto sjevernije - Avdiivku - i to, kako je kazao - u iduća dva do tri mjeseca.
Istodobno su u zoni Bahmuta ukrajinski napadi potpuno posustali te su ruske postrojbe krenule u protuofenzivu i došle do svega dva kilometra istočno od slijedećeg grada velike strateške važnosti, Časiv-Jara, važnog prometnog i logističkog središta čijim bi se osvajanjem Rusima pružila mogućnost prodora prema ključnom središtu ukupne ukrajinske obrane u regiji Donjeck - gradu Kramatorsku (cca 160 000 stanovnika) i čitavoj njegovoj aglomeraciji s nedalekim Slovjanskom (oko 110 000 stanovnika).
U Kramatorsku je smješteno glavno zapovjedništvo ukrajinskih snaga za čitavu istočnu bojišnicu i najveće je tamošnje logističko središte. Osvajanjem te aglomeracije čitava regija Donjeck prešla bi pod nadzor ruskih snaga (rusi je službeno zovu DNR i anektirana je u sastav RF početkom listopada prošle godine), kao što je to već skoro u potpunosti susjedna regija Luhansk, uz iznimku manjih dijelova uz susjednu regiju Harkiv koje je preuzela ukrajinska vojska u ranojesenskoj ofenzivi 2022. g.
Zato ukrajinska vojska sada pod svaku cijenu želi zadržati nadzor nad Časiv-Jarom, smještenim zapadno od Bahmuta, koji pak, čini se, postaje definitivno izgubljen za Kijev.
Ukrajinski novi zakon o mobilizaciji prijeti kaosom
Na Božić, koji se odlukom vlade u Kijevu od 2023. godine u Ukrajini po prvi put u povijesti službeno slavi 25. prosinca, na službenoj je stranici ukrajinskog parlamenta objavljen prijedlog zakona o planu mobilizacije čak 500 000 građana za potrebe ukrajinske vojske. Njime se planira sniziti dob za regrutaciju na 25 godina, ali i provesti registracija Ukrajinaca koji žive u inozemstvu.
Ovom objavom je, najvjerojatnije, vladina intencija bila osluhnuti bilo građana prije njegovog konačnog usvajanja. Međutim, reakcija javnosti i oporbenih političara iznenadila je svih i bila je (i još je uvijek) krajnje negativna: uslijedile su brojne primjedbe da se tim zakonom krši ustav, poznata oporbena političarka Julija Timošenko javno je kazala kako njena stranka nikada neće glasati za takav zakon, dok su ulice gradova naglo opustjele u strahu od prisilne mobilizacije nakon ionako sve učestalijih objava na društvenim mrežama dramatičnih scena hvatanja ljudi od strane vojne policije na ulicama, trgovačkim centrima, fitnes-centrima, koncertima - i njihovog nasilnog regrutiranja u vojne snage.
Prijedlog zakona uistinu je drastičan i uključuje čak i odredbe kojima se u slučaju nezakonitog izbjegavanja mobilizacije takvim osobama oduzima imovina, zabranjuju isplate plaća ili prodaja nekretnina u čijem su vlasništvu tj. onemogućuje im se normalan život.
Posebno su u strahu Ukrajinci izbjegli u europske zemlje s obzirom da se u prijedlogu zakona navodi kako više neće moći produživati svoje putovnice u konzulatima bez svježe vojne potvrde, koju, međutim, mogu dobiti samo na tlu Ukrajine. To je odmah izazvalo neviđene redove ispred ukrajinskih konzularnih centara u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama koje su primile veliki broj ukrajinskih izbjeglica nakon početka rata.
Nemali je broj onih analitičara i u samoj Ukrajini koji upozoravaju na svu eksplozivnost nastale situacije u društvu ukoliko bi se ovaj zakon u parlamentu usvojio.
Hoće li ili neće teško je prognozirati. Ukrajini sve više nedostaje vojnika na prvim crtama bojišta, a moguća ruska protuofenziva ne daje mogućnost za olako pristupanje ovom problemu. Tim više što na dodatnu mobilizaciju sve češće pozivaju i zapadni političari - prije svega oni iz Bidenove administracije kojima eventualni poraz ukrajinskih snaga u izbornoj godini nikako ne bi išao u prilog. Inzistiranje na nastavku pomoći Kijevu jedino je što u ovom trenutku Biden može.
Stoga sam siguran kako SAD neće potpuno ostaviti Ukrajinu na cjedilu, iako su joj perspektive sve mračnije i po pitanju vojnog stanja na terenu i u kontekstu rastuće bliskoistočne krize gdje su Amerikanci primorani ne samo na sve veću vojnu pomoć Izraelu, već su i sami sve dublje vojno uključeni u tamošnje procese - prije svega u zoni Crvenog i Arapskog mora te Perzijskog zaljeva.
Tiha promjena Bidenove strategije
Zato nimalo ne čudi da se u zapadnim medijima sve češće pojavljuju tekstovi u kojima se govori o "tihoj promjeni" Bidenove strategije prema Ukrajini, gdje, osim spoznaje o nemogućnosti nanošenja vojnog poraza Rusiji itekako veliku ulogu ima i spomenuto jačanje sigurnosne krize u bliskoistočnoj regiji, ali i neizvjesnost razvoja stanja na Dalekom istoku - u Indopacifičkoj regiji, prije svega u kontekstu izbora na Tajvanu koji se održavaju za dva tjedna i gdje se itekako "zvecka oružjem" od strane Kine.
Upravo o "tihoj promjeni" strategije Bidenove administracije prema Ukrajini prošli tjedan piše POLITICO u velikom autorskom tekstu Michalea Hirsha. Izdvajam najzanimljivije dijelove:
"Budući da je sada američka i europska pomoć Ukrajini ozbiljno ugrožena, Bidenova administracija i europski dužnosnici tiho prebacuju fokus s potpore ukrajinskom cilju potpune pobjede nad Rusijom na poboljšanje njezine pozicije u eventualnim pregovorima o okončanju rata... Takvi bi pregovori vjerojatno značili prepuštanje dijelova Ukrajine Rusiji. Bijela kuća i Pentagon javno inzistiraju na tome da nema službene promjene u politici administracije - da i dalje podržavaju cilj Ukrajine da potpuno istjera rusku vojsku iz zemlje. Ali zajedno sa samim Ukrajincima, američki i europski dužnosnici sada raspravljaju o preraspodjeli kijevskih snaga dalje od uglavnom neuspjele protuofenzive ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u jaču obrambenu poziciju protiv ruskih snaga na istoku..."
U tekstu se dalje navodi:
"Dužnosnik administracije rekao je za medij POLITICO ovaj tjedan da veći dio ovog strateškog zaokreta prema obrani ima za cilj poduprijeti poziciju Ukrajine u svim budućim pregovorima. "To je bila naša teorija o ovom slučaju cijelo vrijeme - jedini način na koji će ovaj rat konačno završiti je kroz pregovore", rekao je dužnosnik Bijele kuće koji je ostao anoniman. "Želimo da Ukrajina ima najjaču moguću poziciju kada se to dogodi." Međutim, naglasio je da nikakvi razgovori još nisu planirani, te da su ukrajinske snage još uvijek u ofenzivi lokalno i nastavljaju ubijati i ranjavati tisuće ruskih vojnika. ... Za Bidena, snalaženje u gotovo dvogodišnjem ratu usred teške predizborne kampanje - s bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom i drugim republikanskim kandidatima koji su otvoreno ismijavali njegove napore - pokazat će se u najboljem slučaju nezgodnim. Budući da pomaže Ukrajini da se prebaci na obrambeniju poziciju, može izgledati da Bidenova administracija daje prednost Putinu nakon što inzistirala otkako je rat počeo u veljači 2022. da u potpunosti stoji iza obećanja Zelenskog o pobjedi nad Moskvom."
"Te rasprave [o mirovnim pregovorima] počinju, ali [administracija] se ne može javno povući zbog političkog rizika" po Bidena, kazao je dužnosnik Kongresa koji je upoznat s razmišljanjima administracije..." - navodi Michal Hirsh.
"Tijekom protekle godine — dok američka vojna potpora brzo opada na Capitol Hillu i Zelenskyjeva nekoć hvaljena protuofenziva nije uspjela otkad je pokrenuta u lipnju — Biden je prešao s obećanja da će SAD podržavati Ukrajinu "koliko god bude potrebno", na tvrdnju da SAD će pružati podršku "sve dok budemo mogli" i tvrdeći da je Ukrajina već izvojevala "ogromnu pobjedu" i da "Putin nije uspio." Neki analitičari vjeruju da je to šifra za: Pripremite se proglasiti djelomičnu pobjedu i pronaći način barem za primirje ili prekid vatre s Moskvom, koji bi ostavio Ukrajinu djelomično podijeljenu." - navodi se, između ostalog, u tekstu medija POLITICO.
U Washingtonu se nešto kuha
Da se u Washingtonu "nešto kuha" svjedoči i prošlotjedna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova nakon sastanka s indijskim šefom diplomacije Subrahmanyamom Jaishankarom u Moskvi.
"Što se tiče curenja informacija o namjerama Zapada da zamrzne sukob u Ukrajini i predstavi je kao državu pobjednicu, znamo za sposobnost Zapada, prije svega SAD-a, da proglašava "pobjede", znamo kako su "pobijedili" i u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku. Nigdje se nije popravilo u zemljama koje su SAD koristile za promicanje svojih interesa daleko od svojih obala. Općenito, ovo nije prvi put da su Amerikanci proglasili "pobjedu". Mislim da će oni to nekako formulirati," - rekao je Lavrov.
Zaključak
Hoće li Putin pristati na eventualni zaokret Bidenove administracije i zamrzavanje rata i to još u izbornoj godini kada bi Bidenu navedeni scenarij sigurno bio od pomoći teško je vjerovati.
Za razliku od njega, Putin će svoje izborne "probleme" riješiti već početkom ožujka i imat će puno slobodnije ruke za daljnje poteze (čak i one radikalnije bilo po pitanju eskalacije bilo po pitanju dogovora, a ovi potonji mogu biti nepopularni u Rusiji gdje se govori isključivo o vojnoj pobjedi, slično kao i u Kijevu). Bidena izbori očekuju tek u studenom, a sada po prvi put prema anketama ozbiljno zaostaje za Donaldom Trumpom u omjeru 43:47 posto.
Pritom se Putin sigurno neće odreći traženih sigurnosnih jamstava za Rusiju koji se tiču budućeg izvanblokovskog statusa Ukrajine zbog kojih je i pokrenuo rat, a koje mu, opet, Biden ne može dati sve i da hoće jer zbog njih nije ni želio spriječiti rusku invaziju na Ukrajinu kojom je Putin prethodno prijetio - pa bi to za njega značilo potpuni poraz.
Zato puno izglednijim od zaustavljanja rata smatram njegov nastavak tijekom čitave 2024. godine, a dalje će o tome 2025. razgovarati Putin i tada već nova američka administracija tko god joj na čelu bio (možda opet i Biden).
Kijev će se o svemu tome malo pitati iako se upravo njemu radi o glavi. I vlasti u Kijevu i Ukrajina kao država u obliku kakvom je sada u potpunosti ovise o Sjedinjenim Državama. Kijev će definitivno morati ozbiljno revidirati svoje prijedloge tj. uvjete za pokretanje pregovora s Moskvom - tj. odustati od tzv. formule mira Zelenskog, koju su, po zamisli Washingtona trebale podržati sve demokratske zemlje svijeta i one koje takvima teže postati. Ta "formula" zapravo i nije bila nikakva platforma za pokretanje pregovora, već dokument o kapitulaciji Rusije. To su, naravno, svi dobro znali, ali njeni inicijatori pritom su nadu polagali u uspjeh ukrajinske protuofenzive.
Sada smo opet na početku, ili preciznije - nastavku kvadriranja ukrajinskog kruga - kao najsloženijeg geopolitičkog problema današnjice, o kojem će uvelike ovisiti i naša sutrašnjica. Ako je bude.
Komentari čitatelja
na naše novosti