Potpuno je zbunjujuće da milijuni ljudi ne prosvjeduju na ulicama svaki dan kako bi deeskalirali krizu između Rusije i Zapada i povukli čovječanstvo s ruba ponora.
slika
Svijet je u najopasnijem trenutku od Kubanske raketne krize 1962., kada je javnost bila obuzeta strahom od potpunog uništenja; danas se čini da je malo ljudi uopće svjesno te mogućnosti.

Lako je zamisliti da bi mogao izbiti nuklearni rat između Rusije (a možda i Kine) i Zapada, ali političari nastavljaju povećavati napetost, stavljaju stotine tisuća vojnika u stanje "visoke pripravnosti" i napadaju vojne ciljeve u Rusiji.

Situacija je bez presedana u povijesti.

Razmotrite sljedeće činjenice. Neprijateljski vojni savez, koji sada uključuje čak i Švedsku i Finsku, stoji na granicama Rusije. Kako bi ruski čelnici - čija je zemlja bila gotovo uništena zapadnom invazijom dva puta u 20. stoljeću - trebali odgovoriti? Kako bi Washington reagirao da su Meksiko ili Kanada dio ogromnog, ekspanzionističkog i vrlo ratobornog antiameričkog vojnog saveza?

Kao da širenje NATO-a na istočnu Europu nije bilo dovoljno provokativno, Washington je 2014. počeo slati milijarde dolara vojne pomoći Ukrajini kako bi "poboljšao interoperabilnost s NATO-om", prema riječima Ministarstva odbrane. Zašto ovo uplitanje Zapada u Ukrajinu, koja je, kao što je rekao Barack Obama dok je bio predsjednik, "temeljni interes Rusije, ali ne i američki interes"?

Jedan od razloga dao je senator Lindsey Graham (RS.C.) u nedavnom trenutku zapanjujuće iskrenosti na televiziji : Ukrajina "sjedi na 10 do 12 milijardi dolara u ključnim mineralima... Ne želim dati taj novac i imovinu Putinu da ih podijeli s Kinom. "

Kao što je Washington Post izvijestio: "Ukrajina je dom nekim od najvećih svjetskih rezervi titana i željezne rude, poljima neiskorištenog litija i ogromnim nalazištima ugljena. Zajedno vrijedi deset bilijuna dolara."

Ukrajina također ima kolosalne rezerve prirodnog plina i nafte, uz neon, nikal, berilij i druge kritične metale rijetke zemlje. Za vodstvo NATO-a Rusija, a posebno Kina ne mogu dobiti pristup tim resursima. Rat u Ukrajini bi se stoga trebao nastaviti u nedogled i ne bi trebalo biti pregovora s Rusijom.

U međuvremenu, kako je Ukrajina bila de facto integrirana u NATO u godinama koje su prethodile 2022., Sjedinjene Države su 2016. rasporedile bazu za protubalističke rakete u Rumunjskoj. Kao što Benjamin Abelow primjećuje u Kako je Zapad donio rat Ukrajini, lanseri projektila koji koriste ABM sustav mogu prihvatiti ofenzivno nuklearno oružje kao što je krstareća raketa Tomahawk. "Tomahawki", ističe on, "imaju domet od 1500 milja, mogu pogoditi Moskvu i druge ciljeve duboko unutar Rusije i mogu nositi bojeve glave hidrogenske bombe s odabranom snagom do 150 kilotona, oko deset puta više od atomske bombe koja je uništila Hirošima." Poljska sada ima sličnu ABM stanicu.

Američka uvjerenja da su te proturaketne baze obrambene prirode, kako bi se zaštitile od (nevjerojatno vjerojatnog) napada iz Irana, teško mogu umiriti Rusiju, s obzirom na sposobnost raketnih bacača da lansiraju ofenzivno oružje.

U još jednom ratobornom potezu, Trumpova administracija jednostrano se povukla iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa iz 1987. godine 2019. Rusija je odgovorila predloživši da SAD proglasi moratorij na raspoređivanje nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa u Europi i rekla da neće rasporediti takve projektile sve dok to ne učine članice NATO-a.

Washington je odbio te prijedloge, što je razljutio neke europske čelnike. "Je li nedostatak dijaloga s Rusijom," rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron, "učinio europski kontinent sigurnijim? Ja ne mislim tako."

Situacija je posebno opasna zbog onoga što stručnjaci nazivaju "dvosmislenost bojeve glave". Kao što su visoki ruski vojni časnici rekli, "Ne postoji način da se utvrdi je li nadolazeća balistička raketa opremljena nuklearnom ili konvencionalnom bojom glavom, pa će vojska to vidjeti kao nuklearni napad" koji opravdava nuklearni napad. Mogući nesporazum mogao bi stoga gurnuti svijet u nuklearni rat.

Sada smo više od dvije godine u posredničkom ratu s Rusijom koji je koštao stotine tisuća života i ostavio Ukrajinu još tješnje integriranom u strukturu NATO-a nego prije. A Zapad je sve bliže nuklearnom ponoru. Ukrajina je počela koristiti američke projektile za ciljanje ruskog teritorija, uključujući obrambene (ne samo ofenzivne) raketne sustave.

Ovog ljeta će Danska, Nizozemska, Norveška i Belgija početi slati borbene zrakoplove F-16 u Ukrajinu, a Danska i Nizozemska su rekle da neće biti ograničenja u korištenju ovih zrakoplova za napade na ciljeve u Rusiji. F-16 mogu isporučiti nuklearno oružje, a Rusija je rekla da će se zrakoplovi smatrati nuklearnom prijetnjom.

Kako bi svijet još više približio krajnjoj krizi, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg objavljuje da uskoro šalje vojne instruktore u Ukrajinu. U isto vrijeme NATO je u raspravama o uklanjanju više nuklearnog oružja iz skladišta i njegovom držanju u pripravnosti.

Nejasno je kamo sve ovo vodi, ali ono što je jasno jest da se zapadni čelnici ponašaju s bezobzirnim zanemarivanjem budućnosti čovječanstva. Klade se da ruski predsjednik Vladimir Putin nikada neće upotrijebiti nuklearno oružje, unatoč brojnim prijetnjama da će se učiniti i nedavnim ruskim vojnim vježbama za raspoređivanje taktičkog nuklearnog oružja.
Budući da bi ruska uporaba nuklearnih bojevih glava mogla izazvati nuklearni odgovor Zapada, sudbina čovječanstva ovisi o suzdržanosti i racionalnosti jednog čovjeka, Putina - figuru koju zapadni mediji i političari dosljedno prikazuju kao iracionalno, krvožedno čudovište.

Dakle, ljudska bi vrsta trebala svoje nade za preživljavanje polagati u nekoga za koga nam je rečeno da je luđak, koji vodi državu koja se osjeća opkoljenom od strane najmoćnije vojne koalicije u povijesti, očito posvećene njezinoj propasti..
Možda luđaci nisu u ruskoj vladi, nego u NATO vladama?

Potpuno je zbunjujuće da milijuni ljudi ne prosvjeduju na ulicama svaki dan kako bi deeskalirali krizu i povukli čovječanstvo s ruba ponora. Očito su masovni mediji uspješno izvršili svoju funkciju stvaranja suglasja. Ali ako se zapadna javnost ne probudi, sadašnja kriza možda neće završiti tako dobroćudno kao ona iz 1962.