U nastalom kaosu prividnih potpunih sloboda (a zapravo nam se svima "steže omča oko vrata" a da toga mnogi nisu svjesni), prije svega stradavaju obitelji koje se raspadaju sve većom brzinom uslijed nesmiljenog udara potpuno ideologiziranog modernizma na kojeg, na žalost - mnogi ne ostaju imuni.
Raspad obitelji, kao temeljne jezgre društva, u konačnici dovodi do raspada društva kao takvog uz sve vidljivija popratna destruktivna obilježja rasta nasilja, ovisnosti o opojnim drogama, alkoholu i drugim nastranostima, rasta svih oblika kriminaliteta i td. Smanjuje se demografski potencijal, dolazi do sve izraženijeg deficita radne snage što pak za sobom vuče ekonomske i socijalne posljedice.
Moralna kriza u europskim kraljevskim obiteljima
Da stanje postaje krajnje ozbiljno i da kriza morala nije "privilegij" samo običnih ili siromašnih obitelji, najbolje svjedoči i danas objavljeni tekst u mediju Politico, autora Seba Starčevića, koji govori o sve većim moralnim problemima u europskim kraljevskim obiteljima.
Autor najprije podsjeća na riječi norveškog premijera Jonasa Gahra Størea od prošloga tjedna, kada je upitan o skandalu koji je izazvao sin norveške prijestolonasljednice, Marius Borg Høiby, koji je priznao da je napao svoju djevojku tijekom opijanja kokainom - kazao kako sve obitelji imaju problema, a da kraljevske obitelji nisu iznimka. "Ona [norveška kraljevska obitelj] je obitelj s nekim jasnim izazovima, što se odnosi na dosta drugih obitelji u Norveškoj", rekao je premijer.
Međutim, autor teksta u Politicu pravilno konstatira kako ipak nemaju sve obitelji ustavom utvrđenu ulogu i ne žive sve u raskošnim palačama koje se financiraju iz javnog novca te nastavlja dalje u svom zanimljivom komentaru onoga što se u tom smislu događa na tlu Europe.
Dok je većina europskih monarhija ukinuta nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, postoji 12 koje su uspjele zadržati svoje krune i žezla, iako su bile prisiljene odreći se većine svoje političke moći. To su Danska, Norveška, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska, Nizozemska i Belgija, kao i kneževine Andora, Lihtenštajn i Monako, veliko vojvodstvo Luksemburg i Vatikan.
Zatim, tu su i one kraljevske dinastije koje su izgubile svoja prijestolja, ali su zadržale polulegitimnu ceremonijalnu ulogu, poput onih u Rumunjskoj i Crnoj Gori, ili barem određenu mjeru fascinacije javnosti, kao u Grčkoj.
Rezultat toga je da je čak i danas kontinent prepun kraljevskih obitelji koje često posjeduju golem utjecaj i slavu - i čije nestašluke, kad ne dovedu do koristi, uzrokuju beskrajnu žalost njihovih vlada.
"Monarhija je uvijek bila opterećena skandalima", rekao je Robert Aldrich, profesor emeritus europske povijesti na Sveučilištu u Sydneyu. "Skandali uistinu mogu oslabiti, pa čak i ugroziti monarhije."
To se pokazalo točnim u slučaju španjolskog kralja Juana Carlosa I., koji je abdicirao 2014. i otišao u egzil nakon niza grešaka, uključujući zloglasni lov u safariju sa svojom ljubavnicom u Bocvani, na kojem je ponosno pozirao za fotografiju držeći pušku na mrtvom slonu, kao i optužbe za koruptivne financijske poslove.
Autor dalje podsjeća kako je ponašanje bivšeg monarha izazvalo političku buru u Španjolskoj, a da su prosvjednici izašli na ulice tražeći ustavnu reformu i ukidanje krune. Godine 2020. premijer Pedro Sánchez stao je na stranu kraljevih kritičara, navodeći kako su optužbe protiv kralja "uznemirujuće" i "zabrinjavajuće".
To nije i posljednji skandal unutar španjolske monarhije. Kraljeva najmlađa kći, princeza Cristina, kasnije je procesuirana za utaju poreza zajedno sa svojim suprugom i oduzeta joj je titula. Kada su optužbe prvi put objavljene, tadašnji premijer Mariano Rajoy branio je princezu, izjavljujući da je nevina. Oslobođena je 2017. godine.
Britanska kraljevska obitelj kao "carstvo skandala"
Naravno da španjolska kraljevska obitelj nije jedina sklona skandalima. Definitivno ju u tom smislu, ali i u percepciji široke europske i svjetske javnosti nadmašuje ona britanska. Tako navedeni autor u mediju Politico dalje kaže kako je "u Ujedinjenom Kraljevstvu oblak sramote oko jedne zloglasne kraljevske obitelji opsjedao više premijera".
Kada se princ Andrew 2011. godine prvi put suočio s istragom zbog svog prijateljstva s osuđenim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom, radio je kao trgovinski izaslanik za britansku vladu. Tadašnji premijer David Cameron bio je prisiljen stati u njegovu obranu zbog poziva na njegovu smjenu - iako je nakon pritiska javnosti princ Andrew ipak odstupio.
Kako je više informacija o prinčevom odnosu s Epsteinom izašlo na vidjelo godinama kasnije, uključujući tvrdnje (koje je princ Andrew dugo poricao) da je imao seksualni odnos s tinejdžericom koja je tvrdila da su njome trgovali Epstein i njegov krug, tadašnji premijer Boris Johnson bio je prisiljen odmjeriti snage.
Godine 2020. Johnson je zanijekao da su se njegovoj vladi obratili američki tužitelji koji istražuju princa i inzistirao je da su optužbe protiv princa Andrewa u konačnici stvar kraljevske obitelji, a ne njegove vlade. A 2022. njegova je riznica uskratila da su javna sredstva korištena u nagodbi između princa Andrewa i navodne žrtve trgovine ljudima u svrhu seksa.
Do tada je princ uglavnom nestao iz javnog života. "Kraljevske obitelji imaju taktiku za minimiziranje skandala - oni koji su stvorili skandal bivaju izbačeni iz središta pozornosti", rekao je Aldrich.
Skandalozna presuda protiv rumunjskih interesa
Rumunjska vlada provela je godine u potrazi za svojim odbjeglim princem diljem Europe. Princa Pavla od Rumunjske, unuka pretposljednjeg kralja te zemlje Carola II., rumunjske su vlasti osudile 2020. godine zbog sudjelovanja u zavjeri za nezakonito potraživanje starih kraljevskih posjeda koji su pripadali njegovom pretku.
Prošlog su mjeseca rumunjske vlasti poslale izaslanstvo dužnosnika na Maltu, gdje je princ uhićen, kako bi zagovarali njegovo izručenje Rumunjskoj. No prošli tjedan malteški ga je sud odbio izručiti, navodeći kao razlog nehumane uvjete u rumunjskim kaznionicama. Rumunjska ministrica pravosuđa Alina-Ștefania Gorghiu nazvala je presudu "nečuvenom".
U Nizozemskoj je "relativno malo" skandala potreslo kraljevsku obitelj u posljednjih 50 godina, rekao je Paul Bovend'Eert, profesor ustavnog prava na Sveučilištu Radboud. Značajna iznimka bio je sastanak na summitu G20 u Japanu 2019. između kraljice Máxime i prijestolonasljednika Saudijske Arabije Mohammeda bin Salmana, koji je bio suočen s međunarodnim negodovanjem zbog ubojstva novinara Jamala Khashoggija od strane saudijskih pristalica.
"Njen sastanak doveo je do brojnih kritika u donjem domu parlamenta", rekao je Bovend'Eert. Izvjestitelj Ujedinjenih naroda također je kritizirao kraljicu jer nije spomenula Khashoggijevo ubojstvo tijekom sastanka.
Tadašnji nizozemski premijer Mark Rutte (budući tajnik NATO saveza) požurio je braniti kraljicu, rekavši da je Nizozemska već drugim kanalima signalizirala Saudijskoj Arabiji svoje gnušanje zbog Khashoggijevog ubojstva.
"Ljudi za odnose s javnošću, odvjetnici i financijeri kraljevskih obitelji mogu se boriti protiv skandala", rekao je Aldrich. "Dakle, dugoročno gledano... - dinastije mogu biti izuzetno otporne", zaključio je australski profesor emeritus europske povijesti, a time je završen i spomenuti tekst u mediju Politico.
Zaključak
Za kraj bih se poslužio drevnom poslovicom iz antičkoga Rima: što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu (quod lịcet Iovi, non lịcet bovi). Dakle, što je dozvoljeno moćniku, nije običnom čovjeku.
Europske kraljevske obitelji koncentriraju svu moć u svojim rukama. Njihovo golemo bogatstvo kreira i službene državne politike i političare koji su samo potrošna roba. Potonji primarno služe njihovim interesima, a kada to više nisu u stanju bilo zbog zamora i nepopularnosti koju izazivaju u javnosti, ili pak osobnih grešaka i skandala u koje se itekako znaju uplesti tijekom svojih mandata opijeni vlašću - bivaju jednostavno zamijenjeni drugima. Pritom su puno rjeđe kazneno gonjeni i procesuirani (jer elite ipak ne daju tako lako svoje ako su im vjerno služili).
Ukoliko se sudski postupci protiv bivših premijera i pokrenu, oni se u pravilu vode u tajnosti, izvan dosega javnosti, odugovlače se u nedogled dok se na njih potpuno ne zaboravi. Najbolji primjer je bivši britanski premijer Tony Blaire, nakon golemog pritiska javnosti uslijed kazneno procesuiran zbog umiješanosti u lažne tvrdnje o iračkom posjedovanju kemijskog oružja zbog kojeg je Velika Britanija zajedno sa SAD-om krenula u rat i svrgavanje iračkog predsjednika Sadama Huseina u kojem su poginule stotine tisuća (po pojedinim izvorima i više od milijun) iračkih civila.
Usprkos sudskom procesu Tonyju Blaireu još uvijek nije "pala niti dlaka s glave". Jer tamošnje se pravosuđe i državni aparat uvijek pobrinu, da se, kada su u pitanju njihovi bivši visokopozicionirani političari (sada isluženi, ali koji su u svoje vrijeme odradili sve što je establishment od njih tražio), sav njihov "prljavi veš" dobro prikrije kroz procese zaogrnute institutom "državne tajne" jer bi, u protivnom, pale i neke puno važnije glave.
Zato se ti procesi, pokrenuti radi fingiranja jednakosti vladavine prava za sve građane, u pravilu i odvijaju daleko od očiju javnosti, a što onda, najčešće, od te iste javnosti brzo padne u zaborav. Pa koga je danas u Britaniji ili svijetu (osim možda devastiranog Iraka i njegovog naroda) uopće briga za jednog Blaira, koji i dalje živi udobno i pruža privatne savjetničke usluge diljem tog istog svijeta?
Tako funkcioniraju društva koja su ustrojena po mjeri moćnih europskih kraljevskih i plemenitaških elita, pa je spomenuti australski profesor u potpunosti u pravu kada govori o "dugoročnoj izuzetnoj otpornosti" kraljevskih dinastija na skandale koji ih povremeno (a sada je to sve češće u skladu s uvodnim dijelom ovoga teksta) potresaju.
Komentari čitatelja
na naše novosti