Ranije ovog tjedna ukrajinska Rada donijela je zakon o zabrani Ukrajinske pravoslavne crkve do sredine sljedeće godine ako ne prekine sve veze s Ruskom pravoslavnom crkvom (RPC). Kijev je optužio UPC da je pod utjecajem RPC, iako je početkom 2022. proglasila punu autonomiju od Ruske pravoslavne crkve. Vlasti planiraju zamijeniti UPC Pravoslavnom crkvom Ukrajine (PCU), koju je Ekumenska patrijaršija kontroverzno priznala kao autokefalnu 2019.
Čitatelji mogu saznati više o ovoj kompliciranoj temi u opširnom članku RT-a iz kolovoza prošle godine, pod naslovom: "O posljednjem križarskom ratu: kako je sukob između Rusije i Zapada potaknuo veliki raskol u pravoslavnoj kršćanskoj crkvi".
Sve što prosječni čitatelj treba znati jest da je Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU) dio ukrajinskih napora koje podržava Zapad da stvori antiruski nacionalni identitet nakon 2014., što uključuje ograničavanje prava na ruski jezik i samovoljni progon onih koji i dalje govore u javnosti.
Priroda ukrajinskog identiteta
Vrijedilo bi pročitati čuveni Putinov tekst iz ljeta 2021. "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca" ako želite shvatiti kako je nastao zasebni ukrajinski identitet, koji u početku nije bio radikalno antiruski. Ukratko, to je uvelike bilo rezultat nekadašnjeg raspada Kijevske Rusije, nakon čega je njezino središte, danas poznato kao Ukrajina, palo pod litavski, a zatim poljski utjecaj. Zatim su došli neki austrijski, carski njemački, nacistički, a sada i američki utjecaji.
Tijekom stoljeća razvile su se jezične razlike između "starosjedilačkih" stanovnika ovog dijela te bivše države-civilizacije i njezinih sjeveroistočnih krajeva, gdje je nastalo buduće Rusko Carstvo. Te su se jezične razlike kasnije uparile s različitim povijesnim iskustvima kako bi se formirao poseban ukrajinski identitet. Umjesto da slave svoju bliskost s Rusijom zbog zajedničkih korijena, ultranacionalisti su agresivno preuveličavali, pa čak i proizvodili razlike kako bi formirali "negativni nacionalizam".
To znači da je ukrajinski identitet, djelomično i "sam od sebe" djelovanjem domaćih demagoga, ali posebno kao rezultat spomenutih stranih utjecaja, postao definiran samo time koliko je navodno različit od ruskog. Taj je trend Ukrajinu i Ukrajince koji su prihvatili ovaj oblik identiteta pretvorio u geopolitičke "proksije" (predstavnike) stranih sila protiv Rusije, a taj se proces, povezan s neviđenom američkom potporom, ubrzao nakon "Euromajdana".
Da budemo jasni, Putin nije protiv zasebnog ukrajinskog identiteta kao takvog. To dokazuje i ono što je napisao u svom spomenutom tekstu na ovu temu:
"Stvari se mijenjaju: države i zajednice nisu iznimka." Naravno, neki dio naroda u procesu svog razvoja, pod utjecajem niza razloga i povijesnih okolnosti, može u određenom trenutku postati svjestan sebe kao zasebnog naroda. Kako bismo ga trebali tretirati? Odgovor je samo jedan: s poštovanjem!"On je, međutim, odmah dodao da se taj novonastali identitet ne smije naoružati protiv Rusije, iako se to nažalost dogodilo s Ukrajinom. Posljednja ilustracija toga je Zakon opisan na početku ove analize koji zabranjuje UPC do sredine sljedeće godine pod lažnom izlikom da djeluje kao opunomoćenik RPC-a u zemlji. Pravi razlog, koji čitatelj može bolje razumjeti nakon prethodnog paragrafa, je nesigurnost Ukrajine.
"Umjerena većina"
Njezini čelnici ne mogu prihvatiti da značajan dio stanovništva odbija poslušati "negativni nacionalizam" koji su im agresivno nametnuli od 2014. uz američku potporu te da ljudi i dalje pohađaju službe u crkvama UPC umjesto u PCU. Samim time sumnjaju da njihova ideološka misija nije bila ni približno uspješna kako su javno predstavljali te se boje da bi se sve što su radili proteklog desetljeća moglo pareokrenuti ako izgube vlast.
U biti, veliki dio Ukrajinaca ne želi se opsesivno baviti identitetskim razlikama u odnosu na Rusiju, što ne mora značiti da su ti ljudi politički "proruski" orijentirani, ali svakako nisu ni etnički rusofobi poput ljudi iz bataljona Azov. Možda ne odobravaju rusku specijalnu operaciju, ali ne vole ni ukrajinski režim koji je došao na vlast nakon 2014. godine. Ti takozvani "umjereni" građani ne žele se boriti za Ukrajinu protiv Rusije, ali također ne žele sudjelovati u sabotaži protiv vlasti u Kijevu.
Neki se možda potajno nadaju da će Rusija smijeniti Zelenskog, ali su se pomirili sa životom pod njim i njegovim nasljednicima ako se to ne dogodi. Njihova vlast ih smatra prijetnjom upravo zato što ne mrze Rusiju, za šta vlasti sumnjiče UPC (koja je navodno pod utjecajem RPC) da ih je indoktrinirala "propagandom Kremlja". Realnost je, ipak, da su ti ljudi samostalno došli do svojih stavova.
Bez obzira na sve, Kijev je agresivno spreman uništiti UPC kako bi potom prisilio one svoje građane koji idu u njene crkve da to čine u PCU, odakle bi bili izloženi antiruskoj propagandi u očekivanju da će na kraju zamrziti Rusiju.
Ako taj plan propadne, tada će Kijev ostati u svojevrsnoj paranoji da bi "umjereni" dio stanovništva jednog dana mogao dići pobunu, radikaliziranu politikom prisilnog novačenja, pogoršanjem ekonomskih uvjeta i "propagandom Kremlja".
Ono s čime se Zelenski i njegova klika ne mogu pomiriti je činjenica da "umjerenjaci" u ukrajinskom društvu prihvaćaju izvorni ukrajinski identitet, koji sebe smatra odvojenim od Rusije, ali i dalje prijateljski nastrojenim prema toj državi, dok kijevski režim podržava verziju identiteta koja je umjetno proizvedena pod demagoškim i stranim utjecajima.
Sama činjenica da je UPC i dalje najveća vjerska organizacija u zemlji, usprkos svemu što je Kijev napravio u proteklom desetljeću, dokazuje koliko je "umjerena" verzija zaista popularna u odnosu na onu radikalnu.
Izvor: korybko.substack.com
Prijevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Komentar: Povezano: Analiza o pravoslavnom raskolu istočnih Slavena koji nema veze s religijom već ima s geopolitikom