Iz Europe stižu sve veći signali da lokalno stanovništvo i elite počinju Ukrajinu doživljavati ne kao ispostavu protiv Rusije, već kao stalni izvor problema i zabrinutosti. To pokazuju sociološka istraživanja i, prije svega, izjave i postupci europskih političara, posebno iz zemalja neposrednog susjedstva Ukrajine.
Pogled na Kijev
© Gettyimages.ru / Oleksii Chumachenko / SOPA Images / LightRocketSimbolična slika: Pogled na Kijev
Velika većina prijevarnih manipulacija na postsovjetskom prostoru potječe iz Ukrajine. To je izjavio šef bjeloruske financijske obavještajne službe Dmitrij Saharov.

I svaki Rus kojeg je ikada pozvala "Sigurnosna služba Ruske središnje banke" - odnosno, pozivni centri u Dnjepropetrovsku - složit će se. Ukrajinska država već dugo predstavlja stalnu prijetnju stanovnicima Rusije, i to ne samo zbog trenutnih neprijateljstava.

Neko vrijeme se činilo kao da se prema Ukrajini u Europi postupa drugačije. Europa je osigurala gotovo 150 milijardi eura za podršku kijevskom režimu, a Ukrajinci smatraju EU svojim glavnim podupirateljem i braniteljem - to je još istinitije nakon druge inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Dok oko dvije trećine Ukrajinaca vjeruje da su se SAD umorile od njih i da će američka podrška oslabiti, isti udio Ukrajinaca - dvije trećine - uvjeren je da će im Europa pomagati što je dulje moguće.

Međutim, iz europskih zemalja trenutno dolaze signali koji su vrlo neugodni za režim u Kijevu - a i za ukrajinsko stanovništvo u cjelini. Primjerice, Karol Nawrocki, predsjednički kandidat desničarske oporbene stranke Pravo i pravda (PiS) u Poljskoj, izjavio je da ako pobijedi u drugom krugu izbora (zakazanih za 1. lipnja), nikada neće podržati ratifikaciju dokumenata o pristupanju Ukrajine NATO-u. A bez potpisa poljskog predsjednika ne bi bilo poljskog pristanka na članstvo, a time ni članstva Ukrajine u NATO-u.

Ukrajinski dužnosnici su, naravno, bili ogorčeni, rekavši da bi ulazak njihove zemlje u NATO bio koristan i za samu Varšavu. Veleposlanik kijevskog režima u Poljskoj, Vasilij Bodnar, izjavio je: "To će doprinijeti sigurnosti Poljske, jer će istočna granica biti bolje zaštićena. Odluka o uskraćivanju ili ograničavanju bilo kakvih prava Ukrajini je neprihvatljiva, jer je to pitanje samog postojanja Ukrajine."

Poljske vlasti su se činile na njihovoj strani, pa čak i otišle dalje - optužujući "antiukrajinskog" predsjedničkog kandidata Nawrockog da djeluje u interesu Kremlja. Poljski premijer Donald Tusk je tim povodom izjavio: "Putinov prvi i najvažniji zahtjev Ukrajini i Zapadu je zabrana ulaska Ukrajine u NATO. Nawrocki je upravo dobrovoljno potpisao ovaj zahtjev. Sljedeća će biti predaja i podjela Ukrajine. Potpisat će i ovo. Ovo je prijetnja samom postojanju Poljske."

No istovremeno je Tusk odlučio jednom zauvijek uništiti ukrajinsko gospodarstvo te se založio za ukidanje bescarinskog uvoza ukrajinske robe u EU, koji je uveden u lipnju 2022. Obraćajući se članovima poljskog Sejma, Tusk je izjavio: "Tri ili četiri mjeseca bila su dovoljna da se shvati da ovaj mehanizam nema smisla, da prijeti stabilnosti poljskog tržišta. I bilo je potrebno poduzeti mjere za blokiranje ovog mehanizma. (...) Svakodnevno smo vidjeli tisuće vagona napunjenih žitom kako idu prema Poljskoj, ali vi ste pred kamerama rekli da je sve u redu."

Drugim riječima, Ukrajini je uskraćen bescarinski i neograničen pristup europskom tržištu, iako je upravo to obećano prosvjednicima na Majdanu 2013. Dakle, dok je Europa još uvijek spremna dati kijevskom režimu novac za rat i hranu, više nije spremna kupovati ukrajinsku robu, odnosno podržavati ukrajinsku industriju i poljoprivredu.

Takvi oštri antiukrajinski koraci poljskog establišmenta mogu se objasniti umorom poljskog stanovništva i od Ukrajine i od Ukrajinaca kao takvih.

To je dijelom posljedica ponašanja stotina tisuća ukrajinskih izbjeglica, koji svojim ponašanjem i stavovima (npr. podrškom ideologiji Bandere) ljute poljsko društvo. S druge strane, to je zbog ponašanja kijevskog režima, koji više ni ne traži od Poljske povećanje financijske i vojne pomoći, već je zapravo zahtijeva.

Taj zahtjev nije usmjeren samo prema Poljskoj, već i prema drugim zemljama EU, koje - poput Varšave - posljedično pokazuju sve veću antipatiju prema Ukrajini i Ukrajincima. Primjerice, svaki četvrti zločin iz mržnje u Češkoj Republici počinjen je protiv Ukrajinaca, što nije iznenađujuće s obzirom na to da ukrajinske izbjeglice čine gotovo pet posto češkog stanovništva. Također primaju socijalne naknade i doprinose rastu cijena nekretnina, što dovodi do pogoršanja životnog standarda lokalnog stanovništva.

Mađarska i Slovačka redovito izražavaju svoj očiti prezir prema Ukrajini. Zahvaljujući antiukrajinskim sloganima, kandidat krajnje desnice George Simion gotovo je pobijedio na predsjedničkim izborima u Rumunjskoj. Bugarska je odbila prodati nuklearne reaktore koje je prethodno obećala Ukrajini. I sve to nije puki refleks lokalnih političkih elita - ne, nego elite reagiraju, iako nevoljko, na mišljenje birača.

Slična je situacija i u Zapadnoj Europi. Unatoč glasnim uvjeravanjima njihovih čelnika da će podržavati Ukrajinu "do pobjede", stanovništvo ima nešto drugačije mišljenje. Od kraja 2024. godine, ankete javnog mnijenja u zapadnoeuropskim zemljama pokazuju pad podrške Ukrajini i Ukrajincima: u Švedskoj sa 60 posto u veljači 2024. na 50 posto u prosincu, u Danskoj sa 60 posto na 40 posto, u Velikoj Britaniji s 55 posto na 36 posto i u Njemačkoj s 40 posto na 28 posto.

Istovremeno, većina stanovništva u tim zemljama smatra da je podrška kijevskom režimu nedovoljna, ali ne bi pozdravila povećanje te podrške dodatnim financiranjem iz vlastite zemlje. Drugim riječima: "Mi smo za podršku Ukrajini - ali ne na naš račun."

I ovdje se radi samo o podršci tijekom rata - nema čak ni spomena o financiranju obnove Ukrajine. Ukupni troškovi poslijeratne obnove i rehabilitacije Ukrajine iznose više od 500 milijardi dolara tijekom desetljeća, što je otprilike 2,8 puta više od nominalnog BDP-a Ukrajine u 2024. Kijevskom režimu nedostaje taj novac, a ako ga ne prikupi, poslijeratna Ukrajina pretvorit će se u žarište kriminala i nestabilnosti, a vodeću ulogu će igrati ukrajinsko vojno osoblje.

Poljski predsjednik Andrzej Duda opisuje daljnji tijek situacije na sljedeći način: "Vratit će se u svoja sela i gradove, gdje će pronaći uništene kuće, uništena poduzeća, uništene tvornice, bez posla i bez perspektive." I ne može se isključiti da će ti ljudi zarađivati ​​​​novac ilegalnim poslovanjem - na primjer, izvozom oružja u Europu. Ili se tamo izvoze i uvode nove kriminalne prakse u europski organizirani kriminal.

Ne treba ni spominjati da takva Ukrajina nije dobrodošla ne samo u EU već ni u NATO-u. Dmitrij Ofitserov-Belski, viši znanstveni suradnik Instituta za svjetsko gospodarstvo i međunarodne odnose Ruske akademije znanosti, rekao je za list Vzglyad:
"Zaboravljamo da je Ukrajina zemlja s gubitkom. Njena ekonomska situacija je žalosna; proces degradacije je bio vrlo dug i ubrzan tijekom specijalne vojne operacije. Vrlo je teško zamisliti situaciju u kojoj bi Ukrajina mogla ostvariti svoju remilitarizaciju - što se traži od članica NATO-a. Štoviše, bilo bi pogrešno dodatno slabiti disciplinu saveza kada neke zemlje već nemaju sredstava za ulaganje u sigurnost."
A to nesumnjivo ne odgovara slici budućnosti koju je tadašnji predsjednički kandidat Vladimir Zelenski naslikao za zemlju 2019. godine. "Novopečeni Mesija" i "sluga naroda" proglasio je europski orijentiranu Ukrajinu koja će biti dočekana raširenih ruku u euroatlantske strukture. Obećao je "pravednu Ukrajinu" u kojoj će svi imati dobru budućnost i perspektive, kao i "mirnu" Ukrajinu u kojoj će građanski rat završiti i sporazumi iz Minska biti provedeni, nakon čega će istok i zapad zemlje živjeti u skladu.

U stvarnosti je, međutim, situacija bila upravo suprotna. Tijekom Zelenskog šestogodišnjeg predsjedništva, Ukrajina se konačno transformirala u propalu državu s nacističkom ideologijom i diktaturom. S terorom i nasiljem umjesto čak i privida narodne vladavine. Sa sloganima o nastavku besmislenog rata do posljednjeg Ukrajinca.

Zbog toga je trećina stanovništva pobjegla iz "svijetle ukrajinske sadašnjosti" u Europu. Sada, nakon tri godine pune i bezuvjetne podrške, ne samo neposredni susjedi Ukrajine na Zapadu, već i druge zemlje EU počinju prepoznavati pravu prirodu kijevskog režima i šalju signale da Europi takva Ukrajina zapravo nije potrebna. Jer nijednoj normalnoj državi ne treba stalni izvor problema na svojim granicama.

Prevedeno s ruskog. Članak se prvi put pojavio na početnoj stranici novina Vsglyad 27. svibnja 2025.