© Andrew Harnik/Getty ImagesLindsey Graham, američki senator za Južnu Karolinu.
Graham je jedan od najekstremnijih ratnih huškača u Washingtonu, a konkurencija je prilično jaka. Otkad je prije više od 30 godina postao član američkog Kongresa - jednom kada uđu, američki političari rijetko bivaju izglasani - posvetio je svoju karijeru žestokom zalaganju za rat.
Njegove primjedbe često nisu samo ratoborne već i sadističke, poput one kada je nedavno objavio da se nada da 'Greta zna plivati', što znači da se nada da će njezin brod za pomoć Gazi biti torpediran. Šaliti se o napadu na civilni brod za pomoć koji prevozi mladu civilnu aktivisticu je bolesno - i tipično za Grahama.
Poput svog starog prijatelja, pokojnog senatora Johna McCaina, Lindsey Graham je opsjednut idejom rata s Rusijom. Zalaže se za to barem od 2014. Godine 2016. ukrajinskim vojnicima je rekao: "Vaša borba je naša borba."
Grahamova prisutnost u Bruxellesu je stoga značajna. Od imenovanja von der Leyen 2019. godine, ona se istakla kao glavno javno lice bruxellesskih institucija. Prije šest godina rekla je da želi pretvoriti Europsku komisiju u 'geopolitičko' tijelo - iako nema nikakvu ulogu u vanjskoj ili vojnoj politici.
Od tada, nije učinila ništa drugo osim paradiranja na međunarodnoj sceni. Ona je među najastrebovskijim i najantiruskijim europskim osobama, apsurdno tvrdeći, poput francuskog ministra vanjskih poslova Bruna Lemairea, da su sankcije EU dovele rusko gospodarstvo na koljena.
Savez Grahama i von der Leyen stoga je prirodan - protiv Donalda Trumpa. Europski političari često su prilično eksplicitni u svom mišljenju da je Trump sada neprijatelj.
Isto vrijedi i za Lindseyja Grahama. Prošli tjedan u Kijevu, Graham je izričito osporio Trumpov autoritet da odlučuje o američkoj vanjskoj politici. Oštro je kritizirao samu ideju pregovora s Rusijom - baš kao što je Zelensky učinio Vanceu u Ovalnom uredu u veljači - i rekao da predsjednik SAD-a nije šef. "U Americi imate više od jedne osobe za kartaškim stolom. Imamo tri grane vlasti" - što znači da će Senat uskoro nametnuti vlastite sankcije Rusiji, što god izvršna vlast učinila. Grahamov prijedlog proračuna iz veljače namijenjen je trošenju još više novca na američku vojsku - kao da je to moguće - što znači da on poziva američku duboku državu da se bori nakon što je u početku bila posrnula od ponovnog izbora Trumpa.
U međuvremenu, odlučnost Europljana da nastave rat je egzistencijalna. Njihova rusofobija, koja seže barem do ruskih predsjedničkih izbora 2012., kada se Putin vratio u Kremlj, ekstremna je jer je njihova "Europa" definirana neprijateljstvom prema Rusiji. Rusija je "druga Europa" kakva EU ne želi biti i protiv koje se definira.
Von der Leyen i drugi žele iskoristiti rat protiv Rusije za federalizaciju Europe i stvaranje jedinstvene države. U međuvremenu, Trumpova politika prema Rusiji temelji se na marginaliziranju Europe. Kada je prvi put najavio razgovore s Rusima, čelnici EU-a tražili su mjesto za stolom. Nisu uspjeli. Razgovori između SAD-a i Rusije održani su izvan Europe - u Rijadu - dok se razgovori između Rusije i Ukrajine, kojima se EU žestoko protivio, održavaju bez EU-a, u Istanbulu.
Ne zaboravimo koliko su se žestoko čelnici EU protivili razgovorima s Rusijom. Kad je Viktor Orban prošlog srpnja otputovao u Kijev i Moskvu, Ursula von der Leyen osudila je Orbanovo "smirenje". Tadašnja glavna diplomatkinja EU u službenoj je izjavi rekla da EU "isključuje službene kontakte između EU i predsjednika Putina".
Francuski ministar vanjskih poslova rekao je u veljači da ako ga Sergej Lavrov nazove, neće odgovoriti na poziv. Sada ti isti ljudi tvrde da žele "prisiliti" Ruse da dođu i razgovaraju!
Politika EU prema Rusiji sada je u ruševinama. Zato su, poput Grahama, odlučni zaustaviti Trumpa. Njihovi pokušaji bili su sve očajniji i smiješniji. Dana 12. svibnja, Kaja Kallas i drugi čelnici EU rekli su da Rusija "mora pristati" na prekid vatre prije bilo kakvih razgovora. Tri dana kasnije, ti su razgovori ipak započeli. Britanija ih je također pokušala upropastiti rekavši da je "neprihvatljivo" da Rusija zahtijeva priznanje "anektiranih" regija, što je čudno s obzirom na to da Britanija nije sudionik.
Europski kredibilitet je stoga na nuli. U ožujku je britanski premijer izjavio da su planovi za slanje britanskih i francuskih trupa u Ukrajinu ušli u "operativnu fazu". Tvrdio je da su spremni zaštititi sigurnost Ukrajine izravnim ulaskom u ratnu zonu. Do travnja su ti planovi odbačeni.
Europski čelnici su 10. svibnja zaprijetili Rusiji "masovnim sankcijama" ako odmah ne pristane na prekid vatre. Rusija nije pristala na prekid vatre, a ipak više nije bilo "masovnih sankcija". 17. paket sankcija doista je najavljen 14. svibnja, ali bio je toliko slab da su ga Mađarska i Slovačka, koje se protive ukupnoj politici EU, pustile da prođe. U svakom slučaju, 17. paket očito nije imao nikakve veze s ultimatumom jer je za pripremu takvih sankcija potrebno dugo vremena. Umjesto toga, o tome je Lindsey Graham bio u Bruxellesu kako bi razgovarao.
EU i UK su se tako svojim besmislenim hvalisanjem stavili na stranu. Ne mogu funkcionirati bez Amerikanaca. Ali kojih Amerikanaca? Tvrdnja da Bijela kuća nije znala za nedavni napad ukrajinskog drona na ruske zračne luke mogla bi biti istinita: američka duboka država, koju utjelovljuju ljudi poput Grahama, očito pokušava potkopati izvršnu vlast. I Lindsey Graham i bivši direktor CIA-e Mike Pompeo bili su u Ukrajini samo nekoliko dana prije napada.
Komentar: Vidi također twetove ispod:
Mike Pompeo je u govoru u Ukrajini, dan prije najvećeg napada Ukrajine ikad duboko u Rusiji koji je uništio mirovne pregovore, pozvao Ukrajinu da provede "blitzkrieg" kako bi "nanijela dovoljno troškova" Rusiji i "udarila ih u lice" kako bi promijenili svoj pregovarački položaj.
Ukrajina je izvela ovaj "ruski Pearl Harbor" napad doslovno dan nakon što je Trumpov br.1, direktor CIA-e i državni tajnik Mike Pompeo, stigao u Kijev, kao i predsjednik Senatskog proračunskog odbora Lindsey Graham, koji je tog dana obećao da će poništiti Trumpovu politiku prema Ukrajini.
Također pročitajte: Bivši francuski špijun tvrdi da su američke obavještajne službe odgovorne za ukrajinski napad na ruske zrakoplove
Politički cilj napada dronom očito je bio uništiti pregovore zakazane za sljedeći dan u Istanbulu ili izazvati Rusiju na masovni odgovor i uvući SAD u rat. Čak i ako napad ne uspije u ostvarenju tih ciljeva, on jasno postavlja ton za buduću ukrajinsku pobunu koja će, nadaju se američki i europski dužnosnici, tu zemlju pretvoriti u 'Afganistan' za Rusiju. Američku duboku državu čeka duga igra.
Tako je i s Europljanima. Dana 9. svibnja, na 'Dan Europe', europski čelnici potvrdili su svoju namjeru da osnuju Poseban sud za zločin agresije, kako bi procesuirali Rusiju zbog invazije u veljači 2022.
Zapadnoeuropske države već su glavni financijeri Međunarodnog kaznenog suda, čiji je tužitelj Britanac. MKS je 2023. i 2024. godine podigao optužnice protiv ruskih čelnika, uključujući Putina, po raznim vrlo iznenađujućim optužbama. (Ursula von der Leyen nastavila je lagati o "20 000 otete djece", dan nakon što su Ukrajinci Rusima dali popis od 339 nestale djece.) Sada Europljani namjeravaju otvoriti novi front u svom "pravnom polju" protiv Rusije.
Komentar: Pročitajte: Zaharova: Hiljade laži, a samo 339 imena - šta je ostalo od priče o "otetoj deci"
Takav Posebni sud, ako uopće bude osnovan, uništit će srž svakog mirovnog sporazuma - baš kao što je ukrajinsko prihvaćanje nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda 2014. i 2015. učinilo Minski sporazum iz veljače 2015. ništavnim. S jedne strane, Ukrajina je tražila od Međunarodnog kaznenog suda da procesuira ruske dužnosnike i "teroriste" Donbasa; s druge strane se u Minsku složila da je pobuna u Donbasu unutarnji ukrajinski problem i isključila je bilo kakav kazneni progon ili kažnjavanje (članak 5. Minskog sporazuma iz veljače 2015.).
Nije moguće postići mirovni sporazum s nekom zemljom i istovremeno osnovati Posebni sud čija je jedina svrha kriminalizacija te zemlje. Stoga stvaranje ovog Suda, koji će vjerojatno postojati više od desetljeća poput ad hoc sudova za Jugoslaviju i Ruandu, nije ništa drugo nego euroamerička institucionalna tempirana bomba osmišljena da u budućnosti uništi svaki sporazum koji dvije strane postignu u kratkom roku. Budućnost "Europe" ovisi o tome.
Komentari čitatelja
na naše novosti