Trenutni kurs se mora održati, a izbori to ne smiju promijeniti. Nigdje se ovo cinično shvaćanje demokracije ne provodi očitije nego u zemljama Zapadne Europe. Nema izgleda za trajni uspjeh. Vodi autokraciji.
Ursula von der Leyen
© www.globallookpress.com / IMAGO/Christoph HardtČinjenica da je Ursula von der Leyen dospjela na najvišu poziciju koju EU nudi izraz je strukturnog neuspjeha.
Poljski premijer Donald Tusk namjerava zatražiti glasovanje o povjerenju u svjetlu pobjede svog političkog protivnika Karola Nawrockog na predsjedničkim izborima. Geert Wilders ruši nizozemsku vladu jer nije u stanju provesti svoju antiimigracijsku politiku unutar sadašnje koalicije. To je još dvije zemlje EU gurnulo u turbulentne političke vode. Ideja o stabilnim uvjetima u Njemačkoj više je san nego stvarnost. Kancelar Friedrich Merz uživa jednako malo podrške među njemačkim stanovništvom kao Emmanuel Macron među Francuzima ili Keir Starmer među Britancima. Merz proglašava dobrobit drugih zemalja državnom stvari i obećava njihovom narodu bezuvjetnu solidarnost, dok Nijemcima obećava drastične rezove. S jedne strane, to ne ulijeva povjerenje, ali s druge strane, simptomatično je za stanje zapadnoeuropskih demokracija. Više se ne radi o zemlji i njezinom narodu, već o nečem sasvim drugom. Politika je izgubila kontakt sa samom sobom.

Države EU-a i sama EU provode politike kojima nedostaje narodna podrška, suprotno volji naroda izraženoj na izborima. Prije izbora smišljaju zakonodavne pakete koji imaju za cilj učvrstiti odabrani kurs za postizborno razdoblje. Krše izborna obećanja u velikim razmjerima. Ukratko, osnovnu ideju demokracije pretvaraju u njezinu suprotnost, svodeći je tako na apsurd. Ta osnovna ideja je da volja naroda ima odlučujući utjecaj na politiku. U ključnim zemljama zapadne Europe to očito postaje sve manje i manje slučaj. Vlade, da se izrazim bez uvijanja, ne mare za volju i dobrobit vlastitog naroda.

Izbori se održavaju isključivo kao ritual. Volja birača doživljava se kao poremećaj i treba je držati izvan političkog procesa. Činjenica da sve više ljudi osjeća da Njemačka i EU tonu u neku vrstu diktature jednostavno je zato što je tako.

Građani nisu sasvim sami u svojim osjećajima. Predstavnici političkog establišmenta posebno su kritizirali liderske sposobnosti predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Časopis Politico objavio je 4. lipnja intervju s bivšim francuskim premijerom Michelom Barnierom, koji je upozorio na klizanje EU u autoritarizam. Bivši povjerenik EU-a Thierry Breton već je prošle jeseni dao ostavku nakon svađe s von der Leyen. Optužio je predsjednicu Komisije za "upitno upravljanje". Međutim, Francuz je zapravo bio u pravu. Uvelike je odgovorna za represivno digitalno zakonodavstvo EU-a, koje je utrlo put cenzuri interneta.

Sve veći broj političara u državama članicama EU upozorava na kretanje EU prema autoritarizmu, uključujući Viktora Orbána i Roberta Fica, kao i oporbu u Rumunjskoj i Poljskoj. Općenito se predstavljaju kao desničarski i nacionalistički jer se EU predstavlja kao lijevo-liberalni mirovni projekt. Samo to pokazuje koliko je iskrivljena samopercepcija EU.

Von der Leyen, kao osoba, predstavlja sustav institucionaliziranog kronizma i korupcije u Zapadnoj Europi. Neuspjesi na vlasti se ne ignoriraju, gdje ne mogu uzrokovati daljnju štetu, već se promoviraju. Von der Leyen je glavni primjer neuspjeha na vlasti. Nema nikakav dosadašnji rad, njezina politička karijera je prožeta skandalima - i nakon svakog skandala pala je nekoliko stepenica niz ljestvicu karijere. Unatoč nedostatku ikakvih kvalifikacija, stigla je do najviše pozicije koju EU nudi. Kriva je u sustavu.

Von der Leyenina politička strategija je svim silama se držati odabranog kursa. Bez promišljanja, bez analize, bez korekcije. Ona je jednako nesposobna za političku viziju kao i za adekvatno vaganje posljedica svojih politika za EU i njezine građane.

Von der Leyen se izolirala i okružila ulizicama i poslušnicima. Profesionalna kvaliteta gotovo da nije igrala nikakvu ulogu u sastavu sadašnje Komisije. Najbolji primjer je šefica vanjske politike EU-a Kaja Kallas. Njezina je obilježje potpuni nedostatak talenta za diplomaciju. Pa ipak, dobila je poziciju šefice europske diplomacije. Dobila ju je upravo zato što je potpuno neprikladna za to. Laje na Rusiju, govoreći da ne može više ništa učiniti i da ne bi trebala biti u mogućnosti učiniti više. Naravno, s takvim osobljem ne možete oblikovati budućnost.

Ovaj sustav izolacije, nedostatka kompetencija i neznanja čini EU nestabilnom jer sprječava adekvatne odgovore. Kad je von der Leyen, odjevena u nacionalne boje Ukrajine, objavila da je Rusija u problemima zbog sankcija i da mora ukloniti poluvodiče iz perilica rublja i hladnjaka kako bi popravila vojnu opremu, to je bilo komično s vrlo tragičnim prizvukom, jer i sama von der Leyen vjeruje u gluposti koje iznosi.


Vjerojatno i danas vjeruje u to. Budući da nedostaje sposobnost analize i ispravljanja pogrešaka, sada se izrađuje 18. paket sankcija. Budući da ograničenje cijene nafte nije funkcioniralo, sada se snižava; budući da se rusko tržište nije urušilo, sada se sankcionira čak i najmanji detalj. Postupci EU-a više se ne mogu objasniti racionalnošću i razumom. To je ludost u patološkom smislu. 18. paket sankcija namijenjen je postizanju onoga što prethodnih 17 paketa nije uspjelo: ekonomski uništiti Rusiju. Kojoj je svrsi onda služilo prethodnih 17 paketa?

Ono što vrijedi za Bruxelles, naravno, vrijedi i za Berlin. I tamo se drže kursa koji su odabrali, protiv svakog razuma i protiv volje birača, te ponavljaju sve pogreške koje su povijesno činili: militarizaciju i ponovno naoružavanje za rat protiv Rusije. I u ovom ludilu postoji metoda.

Ali, i to je dobra vijest, za razliku od 1914. i 1939., raspoloženje u njemačkom društvu danas je drugačije. Dok se vlade u zapadnoeuropskim prijestolnicama, u Berlinu, Parizu, Londonu i Bruxellesu, pripremaju za veliki rat, ovaj put nemaju podršku unutar vlastitih društava. Morat će ići u rat bez svog naroda. Jer dok političke elite očito nisu ništa naučile iz događaja 20. stoljeća i stoga su spremne ponavljati pogreške kao u nekoj deluzionalnoj prisili, zapadnoeuropska društva su očito shvatila lekcije 20. stoljeća. Sada su potrebne samo vlade koje su u skladu s tom spoznajom. Zapadnoeuropska društva moraju na tome raditi.