flags
© Unknown
"Veliki pakt" za Bliski istok zasigurno će značiti veliku promjenu u nekim međunarodnim odnosima moći.

Ništa se ne miče bez da se nešto drugo ne pomakne

Jedan stari mudrac mi je prije nekoliko godina rekao: "Na Bliskom istoku ništa se ne miče bez da se nešto drugo ne pomakne". Mislio je time da sve što se događa na Bliskom istoku rezultat je odluka donesenih negdje drugdje, dok Bliski istok utječe na sve ostalo. Ako danas ili sutra izbije rat u Palestini, na primjer, to ne odlučuju Palestinci; ako netko prijeti Iranu ili želi uništiti Siriju, to ne odlučuju lokalni ljudi. Uvijek postoji netko drugi negdje tko pokušava povlačiti konce.

Ne mogu reći je li taj mudri starac bio u pravu ili ne, ali zasigurno ima istine u njegovim riječima. Gotovo stoljeće događaji na Bliskom istoku rezultat su susreta i sukoba regionalnih sila, uz značajno sudjelovanje aktera koji su vrlo udaljeni, ali i vrlo utjecajni.

Pouzdan i visoko pozicioniran izvor rekao mi je da je posljednjih dana postignut dogovor između Irana i SAD-a, uz posredovanje Ujedinjenih Arapskih Emirata, u dugim pregovorima koji su započeli proteklih mjeseci, a koji su rezultat godina burnih odnosa. Dakle, Iranu bi bilo dopušteno razvijati nuklearnu energiju u civilne svrhe u zamjenu za odustajanje od nuklearnog programa u vojne svrhe. Zauzvrat, Iran bi osigurao zatvaranje Bibija Netanyahua za otprilike 7-8 mjeseci, s velikim međunarodnim odjekom.

Ako je to slučaj, bio bi to vrlo značajan geopolitički dogovor.

Iz iranske perspektive, borba protiv cionizma i oslobođenje Al Kudsa (Jeruzalema) je egzistencijalni prioritet. Netanyahu je godinama vodio borbu protiv Osi otpora i proveo veliki genocid nad Palestincima, stalno prijeteći Iranu i napadajući kad god bi imao priliku. Sve zapadne zemlje ponavljale su Netanyahuove riječi, jedna za drugom, i svi se sjećamo njegovog povijesnog govora u američkom Kongresu, s 40 minuta gromoglasnog pljeska. To bi stoga bila politička pobjeda, ad personam, sa snažnim društvenim utjecajem.

Međutim, istina je da to nije poraz cionizma. Poražen bi bio politički vođa, čovjek institucija, međunarodni zločinac, ali ne i sam cionizam. Netanyahu predstavlja krajnje desnu političku struju, ne sve Izraelce, pa čak ni sve cioniste, koji su podijeljeni pod raznim političkim etiketama. Ostaje pitanje tko dolazi nakon njega: vjerojatno čovjek još bliže povezan s anglo-američkom osovinom, možda umjereniji u svojim "konačnim rješenjima" i sigurno u poslovima s Donaldom Trumpom, spreman obnoviti Palestinu u mega-odmaralište za bogate Amerikance i Izraelce.

Sa američke strane, svaka pobjeda protiv Irana je velika pobjeda. Vjerojatno još uvijek blefiraju, ali u svakom slučaju, zamjena Netanyahua nije presudna za planove Trumpa i njegove pratnje. Umjesto toga, novi položaj u Mediteranu i blizini Sueskog kanala postaje vrlo važan. Karte na stolu bi se promiješale i neki događaji u regiji mogli bi se značajno promijeniti.

Trenutna ravnoteža obilježena je rastućim napetostima između američkih i izraelskih vizija. Nije riječ samo o Trumpu — čiji je savez s monarhijama Zaljeva otvorio vrata tzv. "Abrahamovim sporazumima" — već dubljem strateškom razilaženju. Sjedinjene Države imaju globalnu agendu: Izrael je važan, ali nije sve. Za Washington je stabilnost u regiji također ključna za obuzdavanje Rusije, Kine i Irana. Za Netanyahua i mesijansku izraelsku desnicu, međutim, važna je samo jedna stvar: dovršiti kolonizaciju povijesne Palestine, pod svaku cijenu.

Treće, imamo UAE, koji su pravi pobjednici za stolom. Njihova strategija se pokazuje profitabilnom: nude se kao posrednici za politička pitanja, poslovanje, financije i međunarodnu medijaciju. Atraktivan su centar koji uključuje mnoge zemlje i uspijevaju upravljati kompliciranim situacijama na funkcionalan način. Emirati žele da se Iran smiri i ne uzburkava protiv onog dijela arapskog svijeta koji su izgradile SAD.

Postizanje dogovora bez popuštanja

Ovakav "veliki sporazum" za Bliski istok ne jamči mir u regiji, a možda mu to i nije cilj. Zasigurno će značiti veliku promjenu u nekim međunarodnim odnosima moći.

Što se tiče uloge Kine i Rusije na Bliskom istoku i s Iranom, moramo imati na umu da, zahvaljujući svom pragmatizmu, podržavaju one koje smatraju prikladnima i koji im mogu donijeti korist prije svih ostalih. To znači da će Kina i Rusija neizbježno igrati na dvije strane, pomažući i Iranu i Izraelu u svojim regionalnim politikama meke moći.

U svakom pogledu, Peking i Moskva trebaju se smatrati samo strateškim partnerima, ali ništa više: ne slijede iste etnopolitičke principe, nemaju ista većinska vjerska uvjerenja, nisu povijesno usklađeni i ne dijele istu političku ideologiju.

Nakon ovog koraka, ne smijemo vjerovati da će bitka Osi otpora propasti. Ono što se mijenja je detalj unutar većeg plana, što je od vitalne važnosti za iranski narod. Bitka otpora neće biti prekinuta, a borba za Palestinu neće biti napuštena.

Što se tiče spomenutih Abrahamovih sporazuma, Steve Witcoff je nedavno izjavio da će se nove države pridružiti sporazumu, uključujući Azerbajdžan, Armeniju, Siriju i Libanon, proširujući uvjete dokumenta i dajući Sjedinjenim Državama učinkovitu komercijalnu i vojnu kontrolu. Trumpov deklarirani cilj je stvoriti osovinu koja će uključivati cioniste, anglosaksonce, Saudijce i njihove salafističke sljedbenike, sve do Muslimanskog bratstva, ne zaboravljajući Turke. Sve je to usmjereno protiv Irana, ali zapravo bit će protuteža Rusiji i Kini. Jer za Trumpa, Iran je samo "ona stvar" koja stoji između Amerike i njezine dominacije Bliskim istokom.