© UnknownAmerički senator Lindsey Graham
Jer ne borimo se protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv nevidljivih zlih vladara i vlasti koji vladaju ovim našim mračnim svijetom; protiv zloduha koji borave u nebeskim prostorima.Da je Putinovo ukrajinsko pitanje bilo samo pitanje suočavanja s Donaldom Rumsfeldom i njegovim "nepoznatim nepoznanicama", Rusija bi to riješila prije mnogo godina. No, stvari su beskrajno složenije od toga. Putin, što ovdje koristimo kao skraćenicu za rusko Vrhovno zapovjedništvo, mora ostvariti svoje strateške ciljeve, koji uključuju, ali nisu ograničeni na eliminaciju nacističkih tvrdolinijaša i njihovih MI6 nadzornika u središtu moći u Kijevu, izbacivanje NATO-a iz ruskog dvorišta i osiguravanje regionalne stabilnosti u korist različitih geopolitičkih i ekonomskih nacionalnih interesa Rusije i susjednih zemalja. Čak i ta skraćena mreža obuhvaća ogroman raspon političkih, vojnih, informativnih i ekonomskih dimenzija, koje dodatno kompliciraju razni iredentistički pokreti, diplomatske izdaje, dezinformacijske kampanje i vojne intervencije koje NATO koristi kako bi frustrirao ruske ciljeve, sve uz povećavanje međunarodnih pritisaka i nasilnog, unutarnjeg ruskog neslaganja.
- Efežanima 6:12
Iako Rusija treba slojevit, međusobno povezan pristup koji uključuje vojne akcije, diplomatske napore i informacijsko ratovanje kako bi zaustavila ove tokove, najbolje što ja trenutno mogu učiniti jest pomoći razjasniti kako ti elementi moraju međusobno djelovati kako bi oblikovali rusku politiku i postupke u Ukrajini, te time sugerirati odgovarajući, kalibriran i nijansiran pristup ovom tekućem sukobu i njegovoj geopolitičkoj dinamici.
Prva stvar koju treba primijetiti jest da je NATO, a ne Rusija, odabrao Ukrajinu kao svoju polaznu točku. Za to postoje dva relevantna razloga. Prvi je taj što, za razliku od baltičkih državica, NATO-ova banderovska mreža ostala je uglavnom netaknuta nakon kapitulacije Trećeg Reicha. Ne samo da je banderovski kult imao ogromne ljudske i druge rezerve u zemljama poput Kanade, već su dobro povezani engleski aristokrati poput barunice Birdwood omogućili potrebna upoznavanja s britanskim visokim društvom u vrijeme Barbarosse za Jaroslava Stetska i druge vođe ekstremno desne Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), na kojima su MI6 i njihovi CIA prijatelji gradili. Dodajte tome špijuna za najam Reinharda Gehlena, Hitlerovog superšpijuna, i MI6 i CIA su imali dobre razloge vjerovati da mogu nadmudriti svoje ruske kolege.
Neposredna važnost svega toga je da je vrlo značajna manjina Ukrajinaca gotovo od rođenja natopljena duboko ukorijenjenom mržnjom prema svemu ruskom. To se ne izražava samo uništavanjem bezopasnih spomenika s najnevinijim vezama s Majkom Rusijom, već smo to vidjeli i u vrlo grubom postupanju prema starijim ruskim civilima, Ivanima i Orkovima, kako su ih napadači nazivali, kada su Zelenskijevi plaćenici zauzeli Kursk. Iako se čini da ruske stalne naredbe nalažu da se prema tim sociopatima postupa s rukavicama, možda bi puno stroža mjera bila prikladnija kako bi im se pokazalo da biti nacist koji ubija Ivane može imati kobne posljedice.
To ne znači da su ti ukrajinski plaćenici, koji muče ruske vojnike i civile, najgori u skupini. Nisu, a moj drugi članak za ovaj časopis ukazao je na tvrdolinijašku ukrajinsku nacističku ideologinju Olenu Semenjaku, koja snosi vlastiti značajan dio krivnje za ove ratne zločine. Ako itko u Kijevu zaslužuje uvjetnu (s užetom) kaznu, onda je to ona.
Ali ona nije jedina. Uzmite za primjer američkog senatora Lindseyja Grahama, jednog od najžešćih ratnih huškača iz Washingtona još od 2003. Iako bi se mnogo toga moglo reći protiv ovog galamdžije, dovoljno je reći da je američkog poreznog obveznika koštao 500.000 dolara za svoj nedavni vikend u Kijevu, zbog čega je Steve Bannon zahtijevao da ga se baci u zatvor do kraja života, i zbog njegove materijalne pomoći Ukrajini u napadima na ruski strateški nuklearni arsenal.
Iako je bivši britanski premijer Bojo Johnson bio među dobro povezanim ženskarošima koji su tapšali kijevski režim po leđima zbog tog spektakla (i popratnog masakra ruskih civilnih putnika u vlaku), to ostavlja rusko Vrhovno zapovjedništvo pred neugodnim pitanjem treba li prepustiti stratešku inicijativu eskalacije NATO-ovoj ukrajinskoj marioneti.
S obzirom na to da je NATO te zločine više puta nazivao spektaklima, vrijedi spomenuti da je IRA više puta koristila ovu taktiku protiv svojih navodnih britanskih protivnika, s idejom da je jedan spektakl u središtu neprijatelja (Engleska) vrijedan stotinu takvih incidenata na sjeveru Irske, a naravno, Britanci su također koristili ovu taktiku u svojim bombaškim napadima bez upozorenja u Dublinu i Monaghanu, s ciljem da natjeraju popustljivi irski režim u red.
Ukrajinski spektakli sastoje se od ubijanja civila poput Darje Dugine, dizanja civilnih mostova u zrak i napada na sve što je iole povezano s ruskim vojnim i civilnim nuklearnim programima, s ciljem, kao i kod IRA-e, isprovocirati Ruse na pretjeranu reakciju i potom se žaliti.
Bez previše lakomislenosti, ruski odgovor mora biti tih i odlučan, s palicom s čavlima u ruci. Obrnuto, Rusija mora revidirati i možda proširiti svoj popis legitimnih ciljeva, razmotriti tko bi trebao živjeti, a tko umrijeti u Ukrajini, a kad se prisjetimo Sjevernog toka i zapljene ruskih jahti na otvorenom moru, i izvan Ukrajine.
No, čak i tu postoji problem, jer NATO odlučuje da su svi njihovi objekti čak i milimetar zapadno od Ukrajine nedodirljivi, a Rheinmetallova ukrajinska podružnica smatra da ima slobodne ruke za proizvodnju oružja za ubijanje ruskih žena i djece. Iako je IRA ignorirala takve zemljopisne granice u svom izboru ciljeva, ruska dilema je kako odgovoriti barem istom mjerom, a da rat ne eskalira onako kako to žele Bojo, Graham i ostali NATO-ovi paraziti. Iako je to, kako kažu, ruski problem, čini se da velika meta koju je Rheinmetall nacrtao na sebi ruskom zrakoplovstvu nudi način da počne rješavati taj problem, čak i ako to uvuče Rumunjsku u glib.
Što se tiče tihog govora ili pregovora, istanbulski mirovni (sic) pregovori značajni su po nekoliko stvari, među kojima je i to što su mnogi članovi ukrajinske delegacije stigli s nacističkim oznakama prišivenim na svoje lažne uniforme, što je bio prilično sirov način da Rusima pokažu srednji prst bez da ga stvarno pokažu.
Iako to otvara Pandorinu kutiju percepcija, posebno pokazuje da NATO voli gurati Rusiji nos u nacističko blato i, iz toga možemo zaključiti da Rusija nema nikakve šanse čak ni održati se u borbi za srca i umove unutar NATO-a ili Europske unije, jer su karte u tom pogledu toliko naslagane protiv njih.
Iako je prošlo pune tri godine otkako sam napisao ovaj tekst u čast njemačke građanke(-novinarke) Aline Lipp, Europska unija sada je zabranila njoj i Thomasu Röperu, još jednom neovisnom Nijemcu, ulazak u Europsku uniju, samo zato što izvještavaju s ruske strane linije, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bi bili odmah ubijeni, kao što je bio Gonzalo Lira, ako bi prešli u područje pod kontrolom Zelenskog. Iako bih mogao reći da je njihov tretman skandal, to je uobičajeno za vještice koje vladaju u Bruxellesu. Kad je mlada Njemica poput Lipp toliko temeljito ocrnjena, kakve šanse ima istina da bude pošteno saslušana?
Sve to nas dovodi do primjera pada Sirijske Arapske Republike i stalnih masakra Alavita i drugih nezaštićenih manjina koji se tamo događaju uz punu potporu i logistiku NATO-a. Iako je lako biti pametan poslije bitke kad je riječ o Siriji, možda je bila greška ostaviti naciste da trunu u Idlibu umjesto da ih se dokrajči, iako tko zna što bi zapadni mediji i NATO-ove nevladine organizacije i plaćenici rekli i napravili da ih je herojska Sirijska arapska vojska dokrajčila kad je imala priliku. Pitanje je hoće li Putin pristati na primirje kako bi Zelenskijevi nacisti i njihovi strani plaćenici mogli ponovno skupiti snage i pobiti još nevinih Ivana koje će zapadni mediji ocrniti, kao što to i dalje čine sa svojim ekvivalentima u Siriji.
Ne samo da zapadni mediji nemaju nikakvu vezu s istinom, nego, osim u sportu i vremenskoj prognozi, nije ni zamišljeno da imaju takvu poveznicu. To je, kao i namještanje izbora, samo još jedno oružje u NATO-ovom samoproglašenom arsenalu demokracije. Pogledajte apsurdnu optužbu da je Rusija otela pola milijuna ukrajinske djece na početku ovog sukoba. Ne samo da je to bila drska laž i kleveta protiv Putina, Marije Lvove-Belove i ruskih oružanih snaga, kako sam rekao u trenutku kad se to dogodilo, već je to bilo toliko očito da su samo oni, poput NATO-ovih medija i međunarodnih kaznenih sudova, koji su tvrdili suprotno, morali znati da lažu kao dio NATO-ovih ratnih ciljeva. Što Putin namjerava učiniti s NATO-ovim pokušajima da ga uhapse, ne znam, ali ima pravo biti ljut i tražiti zadovoljštinu svim sredstvima koja ruske oružane snage imaju na raspolaganju protiv onih koji stoje iza te i tisuću sličnih uvreda.
No, to otvara pitanje kako se može pregovarati ili sklopiti ugovor sa serijskim lažljivcima, a opći odgovor na to, koji je Yasser Arafat naučio na vlastitoj koži, kao i specifični u vezi s iskustvima Rusije s NATO-om, jest da ne možeš, što znači da će Rusija morati zagriznuti metak i udarati puno jače i puno češće dok Bojo, Graham i njima slični ne shvate, bilo u ovom ili sljedećem svijetu, da njihovi ratni zločini nose i osobne rizike.
Iako ništa od ovoga nije optimalno, teorija igara ne nudi optimalna rješenja za ovakve moralne močvare, osim očitog: ne upuštati se u njih uopće. S obzirom na to da je taj brod davno otplovio, na ruskom Vrhovnom zapovjedništvu je da osigura pobjedu svojih snaga i da neki od najglasnijih protivnika budu trajno uklonjeni s ploče.
Nije to, istina, savjet šahovskog velemajstora, ali uvijek sam smatrao da je bolje smanjiti broj figura na ploči, a s obzirom na to da je Putin trenutno prezauzet za šah, trebao bi umjesto toga uzeti primjer iz priručnika generala Giapa i igrati na tvrdo, u čemu su mnogi njegovi generali izvrsni.
Komentari čitatelja
na naše novosti