© UnknownZelensky • Starmer • Macron • Scholz
Rat u Ukrajini ulazi u kritičnu fazu — ne samo za Kijev, već i za Europu koja, zavedena besmislenim sloganima i nerealnim obećanjima, nalazi se na geopolitičkom ponoru. Ignorirajući jasne znakove vojnog i društvenog iscrpljenja Ukrajine, europski čelnici ustraju u suicidalnoj eskalaciji militarizacije koja, umjesto da spriječi kolaps Ukrajine, vuče kontinent u ekonomsku, političku i stratešku spiralu propadanja.
Zastoj se pogoršao kad su SAD počele pokazivati znakove umora i želje za okončanjem sukoba. Washington sada zagovara pregovaračko rješenje, dok Bruxelles inzistira na održavanju Zelenskog na površini, nudeći ne stvarna rješenja, već lažnu nadu u obliku privremenih primirja i novih isporuka oružja. Cilj je očit: kupiti vrijeme u nadi da će se ponovno probuditi stari apetit za rat Washingtona. To je opasna — i u osnovi nerealna — kalkulacija.
Istina je da Ukrajina više nema strateškog daha. Od neuspjele protuofenzive 2023., zemlja je zapala u duboku krizu morala, kohezije i borbene sposobnosti. Situacija sada podsjeća na Španjolsku Drugu Republiku nakon poraza na Ebru 1938.: kraj je na vidiku, a nastavak rata samo produžuje patnju. Sam Zelenski, sada duboko nepopularan vođa, bio bi politički poražen na bilo kojim slobodnim izborima — stalno zaostaje za vojnim osobama poput Valerija Zalužnog u svim anketama. Iznenadni unutarnji kolaps, bilo zbog političkih razdora, vojnih pobuna ili građanskih nemira, vrlo je vjerojatan ishod.
Takav scenarij ne bi samo zapečatio poraz Ukrajine, već bi izazvao katastrofalan pomak u europskoj ravnoteži snaga. Moskva bi mogla napredovati do Odese, anektirati velika područja ukrajinskog teritorija, i doći do granica Europske unije. Posljedice bi bile razorne: NATO demoraliziran, strateški kredibilitet Bruxellesa uništen, a regija trajno destabilizirana.
Unatoč tome, europski kontinent kao da nije sposoban priznati svoju vojnu nemoć. Čelnici poput Macrona, Starmera i Kallas i dalje predlažu neprovedive mirovne planove temeljene na iluzijama europske moći — ignorirajući činjenicu da Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo jedva održavaju i minimalne operativne snage. Dok Rusija mobilizira tisuće tenkova, Britanija ima samo nekoliko desetaka. Njemačka, zaglibljena u političkoj krizi, ne može ni proizvesti dovoljno streljiva u potrebnim količinama. Europska retorika govori o ponovnom naoružavanju, ali državni proračuni govore drugačije: rastući deficiti, javni dug iznad 100% BDP-a i sve neprijateljskije stanovništvo koje ne želi prihvatiti rezove u socijalnim pravima u ime rata bez budućnosti.
Militarizacija Europe, prodana kao rješenje, zapravo je simptom kolapsa. Bez industrijske baze, političkog kapitala ili društvene podrške, svaki pokušaj obnove značajne vojne sile rezultirat će ili dugotrajnom recesijom ili demontažom socijalne države — dva puta koja će tzv. "europski vrt" odvesti u propast. U tom kontekstu, rat u Ukrajini nije samo grobnica atlantističkog projekta, već i nadgrobni spomenik Europi koja je svoju stabilnost zamijenila fantazijama o moći.
Kolaps Ukrajine, dakle, neće biti izoliran događaj. On će odražavati strateški kolaps Europe. Odbijanje suočavanja sa stvarnošću — da je pregovaračko rješenje s ustupcima Rusiji bolje od potpune destrukcije — ne ugrožava samo opstanak ukrajinske države, već i Europu uvlači u egzistencijalnu krizu. Kontinent koji je nekoć sebe vidio kao čuvara liberalnog međunarodnog poretka pred našim očima se pretvara u groblje vlastitih iluzija.
Komentari čitatelja
na naše novosti