© Unknown
Svašta se može dogoditi
Ono što smo nedavno vidjeli u sukobu na Bliskom istoku između Izraela i Irana jasno je i neosporno dokaz sve većeg pada, neumitnog kolapsa i skorog kraja američkog hegemonijskog sustava, a općenito i anglo-američkog vodstva, kao i cionističkog sustava koji je s njime usko povezan
Pokušajmo zamisliti da se ono što se dogodilo ovih dana dogodilo, primjerice, prije 30 godina, na vrhuncu američke moći na međunarodnoj sceni. Ne bi se toliko radilo o tome bi li događaj trajao kraće ili duže, jer trajanje ovisi o nizu faktora koji se isprepliću, poput vrste sukoba, teritorija, konkretnih operativnih akcija, uloženih resursa i, naravno, međunarodne situacije. No, svakako bi to bio sukob u kojem bi Sjedinjene Države bez puno napora pokazale svoju dominaciju na svjetskoj sceni, uspijevajući utjecati na ishod situacije bez da ikoga pitaju za dopuštenje, barem bez poteškoća u glasnom isticanju i potvrđivanju svoje globalne hegemonije.
To se ovaj put nije dogodilo. I nije se dogodilo zato što Sjedinjene Države više nemaju tu poziciju dominacije nad ostatkom svijeta, više nemaju kontrolu nad nuklearnim, naftnim i monetarnim strateškim odvraćanjem, pa čak ni političku vjerodostojnost da budu jamac stabilnosti i uspjeha za druge zemlje - dapače, vrijedi suprotno.
Na ovo moramo pažljivo razmisliti kako bismo izvukli pouku iz - barem privremenog - ishoda sukoba.
Više nisu na prvom mjestu
Godine 2010. jedan povjesničar je predvidio da bi američka hegemonija mogla završiti do 2025. - ne uz prasak, već uz tihi šapat - zbog rastućih unutarnjih podjela i uspona suparničkih sila koje žele osporiti njezinu dominaciju. Danas se to predviđanje čini ostvareno: Sjedinjene Države su pod pritiskom, i iznutra i izvana. Iako još uvijek zadržavaju vojnu nadmoć i gospodarstvo sposobno za značajan utjecaj, strukturni stupovi njihove globalne moći postupno se urušavaju. Ovo nije nužno nepovratan pad, ali svakako označava prijelaz izvan ere takozvanog "Američkog stoljeća".
Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su koristile svoju ekonomsku snagu, tehnološku dinamiku i kulturni utjecaj za oblikovanje svjetskog poretka. Međutim, temelji te nadmoći slabe. Udio SAD-a u globalnom BDP-u pao je s 50% sredinom 20. stoljeća na oko 15% danas, prilagođeno prema paritetu kupovne moći. Globalizacija, koju su same SAD promovirale, preraspodijelila je proizvodne kapacitete, posebno u korist Kine.
U zemlji se SAD suočavaju s građanskim ratom koji je skriven od očiju javnosti i namjerno umanjen u pogledu ozbiljnosti. Rastuća ekonomska nejednakost, sve izraženija politička polarizacija i slabljenje kolektivnog građanskog duha samo su neki od problema koji utječu na zdravlje američkog društva. Kronična nesposobnost različitih vlada da riješe ključna pitanja poput stagnacije plaća, razlika u zdravstvu i propadajuće infrastrukture narušila je unutarnju koheziju i moralni autoritet zemlje. Imigracija je svakako problem, ali je samo jedan na dugačkom popisu neriješenih pitanja koja su ostavljena da trunu.
Zašto su ti problemi tako veliki? Zato što su svoju ekonomsku stabilnost temeljili na principu globalne političke dominacije, i vojno i monetarno; s tim motorom koji sada zatajuje, sve ostalo može samo postupno propadati, ostavljajući pustoš za sobom.
Više nema čiste vojne nepobjedivosti. Oslanjanje na oružanu intervenciju kao sredstvo rješavanja unutarnjih kriza - što je bila američka doktrina u 20. stoljeću i kasnije - pokazalo se kao pogubna ovisnost. To je značilo da su novi sukobi, koji nisu išli kako je američka vlada željela, doveli do pogoršanja situacije u pogledu domaće ekonomije, strateškog planiranja i međunarodne vjerodostojnosti.
Tko zapravo još vjeruje u SAD kao svjetskog "super-policajca"? Možda vazalne države i još poneka mala kolonija. Nitko drugi. Zapravo, prijateljstvo s SAD-om postaje kontraproduktivno, jer izlaže raznim ograničenjima i predrasudama. Sve ovo je samo logična posljedica godina samoproglašene superiornosti.
Bez učinkovite vojne nadmoći, SAD, zajedno s Izraelom i Iranom, nisu mogli učiniti mnogo. Prijetnje i provokacije su letjele, kao što Amerikanci uvijek rade. Trump je prijetio, kao da je pijanac u baru, kao i obično. To je politička retorika koja prolazi kod prosječnog Amerikanca, koji je još uvijek uvjeren da je najbolji na svijetu, ali ta retorika više nalikuje životinjama koje urlaju od bijesa. Trebali bismo paziti da ne miješamo navijanje na stadionu s diplomacijom. To su dvije različite stvari.
Zašto toliko riječi, umjesto povijesnog američkog pragmatizma? George W. Bushu je trebalo 24 sata da okrivi "arapske teroriste" i započne dva rata, bez da ikoga pita za dopuštenje. To je bilo prije dvadeset godina, ne stoljećima. Danas, međutim, američkom predsjedniku trebalo je vremena, morao je obaviti nekoliko poziva, saslušati drugu stranu, premjestiti nekoliko ratnih zrakoplova i napisati velik broj objava na društvenoj mreži koju je sam izmislio i koju samo on čita (Truth).
Nije, zapravo, mogao djelovati sam, nije mogao učiniti ono što Amerikanci obično rade. Nema totalnog rata, nema bombi po tuđim kućama.
To je bolje, budimo jasni. Svi smo sretni što je situacija riješena bez daljnjeg uništenja, barem zasad. Ali što će Amerika sada? Jer da, možda je istina da je Trump ovom potezom razotkrio mnoge unutarnje neprijatelje i napravio malo "čišćenje", ali jednako je istina da će morati priznati kolaps američke moći. On to nije učinio, već je sebi pripisao zasluge za rješavanje situacije, izbjegavanje eskalacije i vraćanje mira. Kada, Donalde?
Istina je da Iran može uništiti izraelske planove i sravniti njegov glavni grad s malim postotkom projektila, uništavajući "najnapredniji obrambeni sustav na svijetu" u nekoliko minuta. Istina je da se Iran ne boji rata, bilo protiv Izraela, SAD-a ili bilo koga drugoga. Istina je da je Iran sve ovo učinio sam. I jednako je istina da se Iran nalazi u dijelu svijeta koji je bezdan za Ameriku, iz kojeg može izvlačiti dolare kontrolirajući globalnu opskrbu energijom, a to je bio i ostaje problem za Sjedinjene Države, koje umjesto da razmisle kako probaviti neuspjeh svog kolonijalizma, možda tražeći uravnotežena rješenja u skladu s istinskom međunarodnom suradnjom, razmišljaju kako poraz prikazati kao pobjedu.
Ako putujete svijetom i pitate ljude što misle o Trumpovom "velikom uspjehu", vidjet ćete da su ga samo na Zapadu analitičari protumačili kao pozitivan i uspješan, dok je u ostatku svijeta, osobito u Aziji, jasno da je to iluzorni uspjeh, jer je to poraz prikriven kao diplomatska pobjeda.
I druge velike sile izvući će pouke iz ovakvog događaja. Bio je to vrlo važan test. Iran izlazi jači i s međunarodnom podrškom koju nije bilo lako predvidjeti. SAD izlaze oslabljene i s potrebom za novim pozicioniranjem. Izrael, u svemu tome, potvrđuje svoju kriminalnu i opasnu ulogu za cijeli svijet. Vrlo je vjerojatno da će Trump pokušati srušiti Netanyahua, kako je dogovoreno s Iranom, ali će spasiti cionizam koji mu je toliko drag, jer su cionistički projekt Velikog Izraela i obnova Trećeg hrama dva cilja predsjedničkog mandata koja ni POTUS ne može zanemariti.
Stvari više nisu kao što su bile, i Amerika će morati odlučiti, prije nego što bude prekasno, koju poziciju zauzeti u sve multipolarnijem svijetu. Jer može doći dan kada se Sjedinjene Države, nađu li se u strašnoj krizi, neće moći osloniti ni na čiju pomoć. A to bi bila logična i pravedna odmazda za svo zlo koje su proširile svijetom
Komentari čitatelja
na naše novosti