Iran flag cyberattack
© Unknown
U intervjuu iz 2007. godine, umirovljeni general Wesley Clark otkrio je da je Pentagon imao plan "uništiti sedam zemalja u pet godina" — Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran. Tijekom sljedeća dva desetljeća, prvih šest je bombardirano, destabilizirano ili se urušilo u građanske ratove. Samo Iran i dalje stoji — otporan zapadnom centralnom bankarstvu, kulturno neprijateljski prema globalnom lihvarstvu i čuva neka od najstarijih arheoloških nalazišta na svijetu.

Sada, glavni mediji poput Fox Newsa i Independenta upozoravaju na nadolazeći kibernetički rat, a govori se kako se treba pripremiti na mogući iranski cyber-napad na SAD ili njegove saveznike, usmjeren na kritičnu infrastrukturu poput elektroenergetskih i vodoopskrbnih sustava. No umjesto da pitamo kako se obraniti, trebali bismo pitati nešto drugo: Je li Iran uistinu krivac? Ili je samo unaprijed određen žrtveni jarac za događaj koji je osmišljen da poveća moć elita i u inozemstvu i kod kuće?

Nedavna povijest nudi jasan obrazac: Kada izbije kriza, državna i korporativna moć brzo se konsolidiraju. Nakon 11. rujna, američka vlada uvodi Patriot Act, nadzor bez naloga i neograničena pritvaranja — sve u ime sigurnosti. Kolaps financijskog sustava 2008. doveo je do povijesnih spašavanja banaka i ubrzao ekonomsku konsolidaciju. Tijekom pandemije covida 2020., normaliziraju se karantene, QR zdravstvene propusnice i pozivi na digitalne identitetske sustave vezane uz medicinske zapise. Nakon nereda na Capitolu, pojavljuje se čitav val prijedloga o povećanom cenzuriranju, nadzoru temeljenom na umjetnoj inteligenciji i policijskom nadzoru online govora. Kao što je autorica Naomi Klein pokazala u svom ključnom djelu "Doktrina šoka", elite rutinski koriste krize kao priliku za brzu provedbu politika koje bi javnost inače odbacila.

Trenutna kibernetička panika savršeno se uklapa u taj obrazac. Ako bi došlo do velikog digitalnog incidenta — koji bi onesposobio bolnice, banke ili energetske sustave — rješenje koje se potiho gura u javni diskurs jest uvođenje globalne "Digitalne ID" infrastrukture. Svjetski ekonomski forum otvoreno ističe da su globalni digitalni identiteti za ljude i stvari ključni za digitalizaciju trgovine i stvaranje globalne digitalne ekonomije. U svom Digital Identity Blueprintu, WEF opisuje okvir koji povezuje online aktivnosti, financijske usluge, prava na putovanja, pa čak i podatke o ponašanju, u jedan jedini identitet. No ono što se prodaje kao "sigurnost", zapravo je temelj tehokratskog sustava kontrole.

Ako bude uspostavljen, Digitalni ID djelovat će kao glavni ključ za sve: vaš novac, zdravstvene podatke, online pristup, pa čak i mogućnost putovanja. S vremenom bi se mogao spojiti s ugljičnim kvotama i sustavima društvenog bodovanja nalik onima u Kini. Vaša prava tada ne bi štitio ustav, već algoritam. Jedno pogrešno mišljenje i riskirate da budete isključeni iz društva, ne od strane policije, već pomoću koda. U svijetu gdje društvene mreže provode ideološku čistoću, javno ponižavanje postaje novi oblik policijske kontrole. Sami se cenzurirate, nadzirete, a naposljetku i sami sebe "upravljate" — prema tuđim pravilima.

No postoji ključni problem s narativom "Iran je kriv za cybernapad": Iran jednostavno nema te sposobnosti. Iranska infrastruktura za kibernetičko ratovanje daleko je slabija od one SAD-a, Izraela, Rusije ili Kine. Nacionalni indeks kibernetičke moći Harvardovog Belfer Centra pozicionira Iran nisko na globalnoj ljestvici. Iako Iran može provesti napade na razini uznemiravanja, nije sposoban onesposobiti kritičnu infrastrukturu SAD-a. Ako se, ipak, dogodi veliki cyber-napad, optuživanje Irana može služiti političkoj svrsi — a ne odražava stvarnost.

Iran je prikladan neprijatelj, ali postoje dublji razlozi zašto je strateški cilj za promjenu režima. On je jedna od rijetkih država koja se dugo opire integraciji u zapadni financijski sustav. Godine 1983., Iran je konvertirao cijeli svoj bankarski sustav prema šerijatskom pravu, što znači da je kamata (riba) službeno zabranjena. Za razliku od drugih većinski muslimanskih zemalja koje uglavnom slijede AAOIFI standarde, Iran ima svoj vlastiti sustav, koji znatno odstupa od globalnih islamskih bankarskih normi.

Poput Gadafijeve Libije — koja je napadnuta nakon što je predložila pan-afričku valutu poduprtu zlatom — Iran predstavlja odstupanje od politike MMF-a i globalnih financijskih pravila. Njegov islamski bankarski sustav zabranjuje naplatu kamata na kredite — što je središnja odrednica zapadnog dužničkog financijskog sustava.

Iran je također dom nekim od najstarijih arheoloških nalazišta na svijetu, uključujući Perzepolis i elamitske ruševine koje prethode većini zapisane povijesti. Kada su SAD 2003. okupirale Irak, unutar nekoliko tjedana opljačkan je Irački muzej i nestalo je više od 15.000 artefakata — mnogi nisu nikad pronađeni. Neki vjeruju da ti ratovi nisu samo zbog nafte ili politike, već i zbog stjecanja vlasti nad drevnim artefaktima.

Rat s Iranom ispunio bi dva cilja odjednom. Na vanjskom planu instalirao bi zapadno orijentiranu središnju banku, otvorio iransko tržište i omogućio pristup kulturnom i povijesnom blagu. Kod kuće, cybernapad za koji bi optužili Iran poslužio bi za opravdanje uvođenja digitalnih identiteta, jače kontrole online prostora i smanjenje građanskih sloboda — sve pod izlikom "sigurnosti". Ova dvostruka agenda podsjeća na događanja u Libiji, Iraku i post-9/11 Americi: porazi se strani neprijatelj, a domaće stanovništvo tiho gubi još više slobode.

Iran možda nikada neće pokrenuti cybernapad; možda to čak i ne želi. Ali ako se takav napad dogodi, a mediji požure optužiti Teheran, trebali bismo se zapitati: Tko zaista ima korist? Tko to može učiniti? Tko desetljećima priprema teren?

Pravo pitanje nije hoće li nas Iran hakirati, već: Hoćeš li se odreći svoje slobode kad ti kažu da je kriv Iran?