Zelensky
© Jean Catuffe/Getty ImagesVladimir Zelensky
Ukrajinski čelnik se ne "okreće" autoritarizmu - to mu je oduvijek bio cilj, i kad ga jednom ostvari, neće ga se odreći.

Kada SAD bira klijente, vazale i posrednike, trebaju im muškarci ili žene spremni zamijeniti interese, pa čak i dobrobit i živote svojih sunarodnjaka. Volodimir Zelenski je takav čovjek. Pogled na elite EU-NATO Europe pokazuje da nije jedini, ali je on posebno ekstreman slučaj.

Prošlo je manje od deset godina otkako je bivši medijski poduzetnik i komičar - često vulgaran umjesto duhovit - napredovao od toga da bude miljenik jednog od najkorumpiranijih ukrajinskih oligarha do preuzimanja predsjedništva države. Kako se pokazalo, nije ga nikada namjeravao napustiti: Zelenski je koristio rat, kojeg je Zapad isprovocirao i koji je eskalirao u veljači 2022., ne samo kako bi sebe učinio neizostavnim, premda vrlo skupim i često prkosnim američkim lutkom, nego i kao izgovor za izbjegavanje izbora.

Pa ipak, sada se množe znakovi da bi njegovi dani neizostavnosti mogli biti odbrojani. Primjerice, Seymour Hersh, živa legenda američkog istraživačkog novinarstva, izvještava da je Zelenski vrlo nepopularan tamo gdje je to najvažnije - u Bijeloj kući predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. To i nije iznenađenje: Trumpov nedavni zaokret protiv Rusije - kakva god mu bila stvarna suština ili bračni razlozi - ne znači zaokret u korist Ukrajine, a još manje u korist Zelenskog, kako primjećuju pažljivi promatrači. Prema Financial Timesu, "zapadni saveznici Ukrajine" i dalje vjeruju da Trump ruskog predsjednika Vladimira Putina vidi "kao glavnog pregovaračkog partnera, a Zelenskog kao glavnu prepreku održivom mirovnom sporazumu".

A prema "upućenim dužnosnicima u Washingtonu" koji su razgovarali s Hershom, američko vodstvo je spremno riješiti taj problem uklanjanjem Zelenskog. I to hitno: neki američki dužnosnici razmatraju uklanjanje ukrajinskog predsjednika "nogama naprijed" ako odbije otići. Razlog, prema Hershovim povjerljivim izvorima: stvoriti prostor za dogovor s Rusijom.

Hersh se mora zadovoljiti objavom anonimnih izvora. Čak je i zamislivo da Trumpova administracija namjerno pušta ovu prijetnju kako bi izvršila pritisak na Zelenskog. No i da je tako, to ne znači da prijetnja nije stvarna. Sudeći prema dosadašnjem američkom ponašanju, korištenje i potom odbacivanje čelnika drugih zemalja uvijek je opcija.

Druga, također moguća varijanta jest da će Zelenski biti odbačen kako bi se omogućilo ne završetak, već nastavak rata, kako bi se ruski resursi i dalje iscrpljivali. U tom bi scenariju SAD produžio rat predajući ga svojim lojalnim, samonanosnim europskim vazalima, pri čemu bi prethodno osigurala postavljanje novog čelnika u Kijevu kojim još lakše upravlja nego Zelenskim. O ukrajinskom kandidatu o kojem svi šuškaju, starom Zelenskijevom protivniku generalu Valeriju Zalužnom - trenutno de facto u izgnanstvu kao veleposlanik u UK-u - može se razmišljati u oba scenarija, ovisno o njegovim zapovijedima iz Washingtona.

U međuvremenu, kao da je po dogovoru, zapadni mainstream mediji počinju zapažati očito: Financial Times otkriva da protivnici Zelenskog govore o "autoritarnoj putanji", što je još blago, ali bliže istini od dosadašnjeg nekritičkog obožavanja. The Spectator - časopis kojeg barem odlikuje tradicija donekle realističnijeg pristupa Ukrajini - objavio je naslov "Ukrajina više ne vjeruje Zelenskom". The Economist u Zelenskijevim potezima vidi "ogorčenje" i, što je znakovito, koristi njegovu fotografiju na kojoj izgleda kao križanac Bondovog zlikovca i Sadama Huseina. Čak i Deutsche Welle, njemačka državna propagandna kuća, sada izvještava o masovnim kršenjima ljudskih prava pod Zelenskim, s time da su ranjivi sustavno meta za prisilnu mobilizaciju.

Potpuno otvoreno: poznajući dobro ukrajinski i ruski - dva jezika Ukrajine - i pišući godinama o stvarnosti Zelenskijeve vladavine, moj neposredni odgovor na ova iznenadna otkrića glasi: "Što ste dosad čekali?". Moji prvi članci o očitim autoritarnim tendencijama (a i praksi) Zelenskoga pojavili su se 2021.; tada sam više puta upozoravao i na pad njegove popularnosti. Dovoljno je bilo pratiti ukrajinska istraživanja javnog mnijenja.

Razlog za kašnjenje mainstreama mi je jasan: pristranost koju nameće zapadno informacijsko ratovanje i karijerni konformizam u medijima, koja je samo djelomično oslabljena - ili preusmjerena - kad se promijeni geopolitička dinamika moćnika. U tom smislu, sve oštrija javna kritika Zelenskog samo je još jedan znak da je pao - i ostao pao - u nemilost američkog vodstva koje vlada Zapadom.

Nedavni potezi Zelenskoga, kako i Hersh sumnja, možda ukazuju da zna da je u velikoj opasnosti, ne od Rusije, već od "prijatelja" sa Zapada. Samo u posljednja dva tjedna, Zelenski je izvršio rekonstrukciju vlade i istodobno pokrenuo razornu kampanju protiv institucija i pojedinaca koje povezuje jedno: zadaća suzbijanja korupcije i zaslužena reputacija za otvorenost prema američkom utjecaju.

Zapravo, upravo u trenutku kada je Zelenski pojačao napade na te drugospomenute institucije, Financial Times se napokon "probudio" iz višegodišnjeg sna i shvatio da s glavnim čovjekom Zapada u Ukrajini ipak postoji nešto autoritarno. Od tada je sve samo još gore: domaća obavještajna - i, naravno, represivna - služba SBU upala je u ključne antikorupcijske organizacije i provela uhićenja. Istodobno je njegovo krajnje poslušno saborsko većinsko tijelo izglasalo zakon koji potpuno neutralizira te institucije stavljajući ih pod predsjedničku kontrolu, a predsjednik ga je odmah potpisao. Trenutačno Ukrajina svjedoči masovnim prosvjedima protiv pokušaja Zelenskog da spoji maksimalnu pohlepu s neograničenim, iako sitnim, despotizmom.

Za ukrajinski portal Strana.ua - retkost u medijskom prostoru, jer je uspio odoljeti pokušajima Zelenskijevog režima da ga podjarmi - upadi SBU-a u antikorupcijske agencije su isključivo demonstracija sile, organizirani radi konsolidacije osobne moći. To je točno - a ni tu nije stao.

Istovremeno je, naravno, vrlo zgodno ukloniti i posljednje slabe prepreke sveprisutnoj ukrajinskoj korupciji, budući da će se sve što Zapad - tj. Europljani - sada troši na Ukrajinu moći još bezočnije pronevjeriti. To bi moglo biti posebno korisno u slučaju potrebe za zgrtanjem bogatstva za egzil.

Ovaj gangster-ekonomski aspekt novog jačanja vlasti Zelenskoga nisu previdjeli ni njegovi zapadni "prijatelji": OECD je već upozorio ukrajinski režim da gušenje agencija za borbu protiv korupcije šteti zapadnim investicijama u obnovu Ukrajine općenito, a osobito njezinom naoružanju. Slično tome, Zaklada za međunarodnu renesansu, Soroseva struktura prisutna u Ukrajini više od tri desetljeća, pozvala je na ukidanje novog zakona.

U suštini, sva ta i slična zapadna upozorenja znače isto:
Znamo da nas već pljačkaš, ali s tim smo se već pomirili jer služiš našoj geopolitici. Ali ako probaš još više uzeti za sebe, mogli bismo se predomisliti.
Sve u svemu, posljednja rekonstrukcija vlade i napad na antikorupcijske agencije odražavaju dvostruku strategiju: s jedne strane, ugrožena lutka signalizira poniznost SAD-u nekim kadrovskim potezima, ali s druge strane, učvršćuje vlast kod kuće, izolirajući je od prevelikog izravnog američkog utjecaja. Kao da Washingtonu prenosi poruku: "Zaista sam vaš čovjek. Ali ako pokušate izabrati nekog drugog, borit ću se."

Povijesni je paradoks što, uspijevajući srozati i posljednje ostatke pluralizma, Zelenski - nekoć idoliziran u "vrijednosno utemeljenom" Zapadu - postaje predsjednik koji ostvaruje potpuno autoritarni poredak kakav Ukrajina nije imala. I sve to zahvaljujući stotinama milijardi sa Zapada.

Svako povremeno iznenađenje ili šokiranje ukrajinskih i zapadnih političara i mainstream medija otkriva tek da su godinama spavali pod kamenom ili su neiskreni. Jer današnji Zelenski se ne "okreće" autoritarizmu. Suprotno, autoritarizam mu je od početka bio narav i cilj. Od dolaska na vlast gradi osobni uspon prema neograničenoj moći - i materijalnoj koristi - davno prije eskalacije sukoba Rusije i Ukrajine (i posredno Zapada) početkom 2022.

Kako to znamo? Zato što je bilo očito, građanima Ukrajine, već najkasnije 2021. Tada su Ukrajinci - dakle, ne Rusi niti oni s naklonošću prema Rusiji - napali njega i njegovu stranku "Sluga naroda" zbog uspostave "mono-vlade", autoritarne političke mašinerije za kontrolu ne samo države, nego i javne sfere.

Do 2021. Zelenski je već poduzimao sljedeće: žestoki pravni napadi na opoziciju i osobne političke protivnike poput bivšeg predsjednika Petra Porošenka; masovna medijska cenzura i unificiranje, uz represiju i maltretiranje svakog medija, urednika i novinara koji tome odolijeva, primjerice Strana.ua; sustavno i protuzakonito zloupotrebljavanje izvanrednih ovlasti i netransparentnih, ali moćnih institucija (najviše Vijeća za nacionalnu sigurnost) za gušenje kritike; te, naposljetku, njegovanje diktatorskog kulta ličnosti koji je Zapad promovirao.

Od tada, stvari su postale samo gore. Zelenski je postepeno učvrstio kontrolu nad Ukrajinom, produžujući i gubeći izbjegivi, pogubni rat radi zapadne strategije slabljenja Rusije. Ukrajina je iskrvarila zbog cinične, a (predvidljivo) neuspjele zapadne sheme; Rusija ne samo da pobjeđuje, nego je dodatno povećala autonomiju spram Zapada.

Možda će rat uskoro završiti, možda će se odužiti. Za dobro Ukrajine možemo se nadati da će završiti uskoro. Zelenski, bude li čestit čovjek, tada bi se morao predati poslijeratnoj ukrajinskoj pravdi ili presuditi sam sebi, na starinski način. Ali Zelenski nije čestit. Ako su glasine koje kolaju ne samo moguće, nego i istinite, njegovi gospodari iz Washingtona možda mu pripremaju prikladno nedostojan kraj. Ako se protesti protiv njega ubrzaju, možda će završiti i kao žrtva "obojene revolucije". Kako ironično.