DJT and Putin
© Sputnik / Alexey Nikolskiy /16. srpnja 2018. Ruski predsjednik Vladimir Putin i američki predsjednik Donald Trump, lijevo, tijekom sastanka u Predsjedničkoj palači u Helsinkiju.

Sve oči uprte su u Aljasku. Sučeljavanje Medvjeda i Orla dio je zapanjujućeg ubrzanja povijesti tijekom ljeta 2025.

Dva tjedna nakon Aljaske održat će se godišnji summit Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Tianjinu, Kina. Indijski premijer Narendra Modi i iranski predsjednik Masoud Pezeshkian pridružit će se, među ostalima, Xi Jinpingu i Vladimiru Putinu za istim stolom. BRICS/SCO stol.

3. rujna, u Pekingu, obilježava se 80. obljetnica službene pobjede "Kineskog narodnog rata otpora protiv japanske agresije i Svjetskog antifašističkog rata". Putin je gost-prvak, a generalna proba, s 22,000 sudionika, održana je prošlog vikenda na Trgu Tian'anmen.

Istoga dana u Vladivostoku u Rusiji počinje Istočni ekonomski forum, koji raspravlja o svemu vezanom uz rusku inicijativu za razvoj Arktika i istočnog Sibira — ekvivalent kineskom programu "Go West" započetom krajem 1990-ih. Ključni igrači Euroazije bit će prisutni. Putin se obraća plenarnoj sjednici 5. rujna.

Vodeći BRICS lideri Kine, Rusije, Brazila i Indije, paralelno, intenzivno koordiniraju zajednički odgovor na carinske ratove — dio hibridnog rata koji Imperij Kaosa vodi protiv BRICS-a i Globalnog juga.

Kako Trump cilja na PR pobjedu

Pogledajmo kako Aljaska priprema teren za nešto mnogo veće.

Summit je najavljen nakon onoga što je Putinov savjetnik Jurij Ušakov sažeo kao "prijedlog američke strane koji nam se čini prilično prihvatljivim."

Ta rečenica bila je najdalje do čega je Kremlj bio spreman komentirati — za razliku od neprekidnog verbalnog napada iz Washingtona. Samo razmatranje američke ponude od strane Kremlja implicira priznanje onoga što Rusija postiže na bojnom polju i u geoekonomskom smislu.

Vrijeme. Zašto baš sada? Pogotovo nakon što je Trump prijetio uvođenjem carina kupcima ruske nafte? U suštini, jer je vojna obavještajna služba u odabranim američkim krugovima konačno priznala da je dugi proxy rat u Ukrajini izgubljen.

Štoviše, Trump osobno želi ostaviti to poglavlje iza sebe kako bi se mogao koncentrirati na sljedeće dijelove "vječnih ratova" — uključujući onaj najvažniji: protiv "egzistencijalne prijetnje" Kine.

Iz Moskve, koja oblikuje stav prema uspješnim rezultatima kalibriranog rata iscrpljivanja, činjenice na terenu znače da specijalna vojna operacija ide dalje — bez prekida vatre; u najboljem slučaju "humanitarna" pauza od nekoliko dana. Amerikanci žele prekid vatre od barem nekoliko tjedana.

Pomiriti optike obje strane bit će Sizifov posao. Ipak, Aljaska je tek početak: sljedeći sastanak je već u pripremi i održat će se u Ruskoj Federaciji, prema riječima Ušakova.

Trumpovi motivi su lako prepoznatljivi: stvoriti percepciju da se SAD izvuče iz "nereda"; neka vrsta primirja; i povratak poslovanju s Rusijom — osobito na Arktiku.

Paralelno, ako dođe do dogovora, američka duboka država nikada neće priznati nove ruske regione, čak ni Donjeck i Lugansk; te će nastojati ponovo naoružati Ukrajinu, "kroz vođenje iz pozadine", za novu reprizu NATO-rata u budućnosti.

Dakle, ponor između SAD-a i Rusije reflektira se kroz unutarnji američki ponor — a najviše kroz ponor Trump-NATO/EU. Europski "čopor čivava" pokušava spasiti svog kijevskog glumca i radi sve - uključujući potencijalne "crne labudove" - da osujeti summit još prije nego što se dogodi.

Nema šanse da Trump progura bilo kakvo rješenje NATO/EU garnituri. Ali ništa ga ne bi više veselilo nego da im cijeli rat prebaci na njih. Uz prednost da se duboka država ovaj put neće buniti - jer će ubirati golemi profit od prodaje oružja u eurima. Krajnji rezultat: klasična Trumpova PR pobjeda.

Izlazak iz Ukrajine, ulazak na Arktik

No, Ukrajina neće biti glavna tema na Aljasci. Pronicljivi zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov odmah je pogodio bit: "Važno je da se pojavljuju prvi znaci zdravoga razuma u rusko-američkim odnosima, kojih nekoliko godina nije bilo".

Rjabkov upozorava i na opasnosti: rizik od nuklearnog sukoba u svijetu "ne pada"; Rusija vidi rizik da se "nakon isteka Ugovora o smanjenju strateškog naoružanja, kontrola nuklearnog oružja može potpuno izgubiti".
Još jednom: Aljaska je tek početak nečega mnogo većeg — uključujući, konačno, ozbiljnu raspravu o "nepodjeljivosti sigurnosti" (što je Moskva tražila već u prosincu 2021., odbijeno od tadašnje američke administracije).
To nas dovodi do Arktika — i ozbiljnih tema koje će sigurno biti detaljno raspravljene na predstojećem forumu u Vladivostoku.

Arktik ima najmanje 13% globalnih neotkrivenih rezervi nafte i 30% neotkrivenog zemnog plina. Rusija kontrolira barem polovicu tih rezervi. Imperij Kaosa očajnički želi biti dio akcije.

Jedna stvar je moguće masovno američko ulaganje u zajedničke projekte na Arktiku s Rusijom. Nešto sasvim drugo je pridruživanje SAD-a Sjevernoj pomorskoj ruti (NSR) - koju Kinezi nazivaju Arktičkim svilenim putem. NSR skraćuje vrijeme prijevoza između Azije i Europe do 50%.
Northern Sea Route
© rsis.edu.sg
Rusko-kineska logika glede NSR-a — uključujući proširenje ruskog jedinstvenog nuklearnog flote ledolomaca — upravo je zaobilazak Sueza i komunikacijskih pravaca pod američkom kontrolom. Ključno je pitanje što bi uvjerilo Moskvu da pristane na Trump-Putinov dogovor na Arktiku.
Što se tiče Ukrajine, u načelu, Rusija drži sve karte — dok god specijalna vojna operacija traje, sada punim intenzitetom. Što se tiče hibridnog rata, posebno carinskog poglavlja, američka elita je napokon shvatila da nema karata — jer šteta od sekundarnih sankcija ozbiljno prijeti SAD-u. Preostaje trgovinski dogovor: Arktik.
Zanimljivo je da čak i JPMorgan Center for Geopolitics priznaje da bi najbolja opcija za ukrajinsku krizu bila "gruzijski scenarij": time bi se barem djelomično ublažio dojam potpune kapitulacije Zapada. Samo bi Ukrajina kapitulirala: nema NATO-a, nema EU-a, nema novca, nema sigurnosnih garancija.

Neprocjenjivi profesor Michael Hudson je sažeo kako će Aljaska ići u dva smjera: "Prvi dio je hoće li SAD priznati da trenutni tijek sukoba vodi ka potpunoj ruskoj pobjedi, prema uvjetima koje Putin objašnjava već dvije godine: nema članstva u NATO-u, nema stranih isporuka oružja, suđenja Banderskim liderima po uzoru na Nürnberg, i možda reparacije Ukrajine i NATO-a za obnovu bivše 'ukrajinske' Rusije".

Pretpostavimo li da se Trump s time složi, a to je veliko "ako", slijedi prava srž (spomenuti Rjabkov) - "počevši od toga hoće li se uspostaviti novi sporazum o nuklearnim raketama i oružju".

Ruska verzija mira, piše profesor Hudson, išla bi ovako: "Ne želimo atomski rat sa SAD-om. Dogovorimo se da, ako njemački ili drugi EU/NATO projektil pogodi Rusiju, kad uzvratimo, bit će samo protiv Britanije, Njemačke i Francuske, ne protiv Sjeverne Amerike".

Hudson tvrdi da "Amerika drugim državama može ponuditi samo (privremeno) obećanje da ih neće povrijediti. Nema ništa pozitivno za ponuditi, s obzirom na deindustrijalizaciju i de-dolarizaciju svijeta".

Kao što stoje stvari, i uzimajući u obzir višestruke dimenzije hibridnog rata protiv BRICS-a, Aljaska ima potencijal ponuditi Washingtonu izlaz iz ruševina golemog strateškog poraza.

Svaki analitičar koji je pokušao u detalje razumjeti početak ruske specijalne vojne operacije mogao je zaključiti da je ruski rat uključivao nešto daleko veće od Ukrajine. Oduvijek se radilo o sahranjenju "međunarodnog poretka temeljenog na pravilima", zapravo cijele stare arhitekture. To se upravo sada događa na crnoj zemlji Novorusije. Strateško strpljenje se, na kraju, isplati.