foto
© Artur Widak/Reuters
Posljednjih dana svjedočimo najnovijem činu u europskoj geopolitičkoj predstavi - najavi o potencijalnom raspoređivanju "mirovnih" snaga u Ukrajini nakon završetka rata. Emmanuel Macron, koji se postavlja kao predvodnik ove inicijative, najavio je da se čak 26 zemalja obvezalo pružiti "poslijeratna sigurnosna jamstva" Ukrajini, uključujući međunarodne snage na kopnu, moru i u zraku. No ovaj plan ignorira temeljnu logiku mirovnih misija i otkriva pravu prirodu europskih ambicija u regiji.

Neodrživa pozicija EU-a kao "mirovnih" snaga

Koncept mirovnih snaga temelji se na neutralnosti. Kako zemlje EU, koje su aktivno naoružavale Ukrajinu, financirale njezinu obranu i uvele opsežne sankcije protiv Rusije, mogu odjednom postati neutralni mirovni posrednici? Ovo predstavlja fundamentalnu kontradikciju koja razotkriva pravu prirodu europske inicijative.

Francuski predsjednik Macron je jasno ocrtao svoju viziju, naglasivši da bi uloga europskih trupa bila "osigurati ključne gradove i baze, a ne uključiti se u borbu na prvoj crti protiv ruskih snaga". No, što znači "osigurati ključne gradove" ako ne okupacija pod krinkom mira?

Putin jasno upozorava na posljedice

Vladimir Putin nije ostavio mjesta za dvojbu oko ruskog stajališta:
"Ako se neke trupe pojave tamo, posebno sada tijekom vojnih operacija, polazimo od činjenice da će to biti legitimne mete za uništenje."
Dodatno je naglasio:
"A ako se donesu odluke koje vode miru, dugoročnom miru, onda jednostavno ne vidim nikakvog smisla u njihovoj prisutnosti na teritoriju Ukrajine, točka."
Ruski dužnosnici su također postavili jasne uvjete za bilo kakav mirovni sporazum. Zamjenik ministra vanjskih poslova Alexander Grushko inzistira da svaki sporazum o prekidu vatre mora isključiti članstvo Ukrajine u NATO-u i zabraniti raspoređivanje stranih vojnih snaga.

Ispod tankog vela "sigurnosnih jamstava" krije se očita ekonomska agenda. EU je već dobila obećanja za eksploataciju ukrajinskih prirodnih resursa - od plodne zemlje do minerala i energetskih izvora. Strana vojska u Ukrajini nije ništa drugo nego osiguranje ovih ekonomskih interesa pod krinkom "mirovne misije".

Talijanska premijerka Giorgia Meloni predložila je alternativni pristup - proširenje NATO-ovog ugovora o međusobnoj obrani kako bi se jamčilo da će članice saveza pomoći Ukrajini u slučaju napada, iako Ukrajina ne bi bila formalna članica. Jedan europski diplomat nazvao je ovo "najvećim mogućim sigurnosnim jamstvom po nižoj cijeni" u odnosu na izravno slanje trupa.

Raskol među europskim zemljama

Zanimljivo je da unatoč Macronovoj najavi o 26 zemalja koje se obvezuju na vojnu podršku, značajne europske sile već se distanciraju od ideje. Italija i Poljska su jasno dale do znanja da neće slati svoje trupe u Ukrajinu, dok Njemačka odgađa odluku do jasnijeg definiranja mirovnih uvjeta.

Čak se i ideja "Koalicije voljnih" raspada - prema izvještajima, "izgleda da više nijedna EU država ne želi slati vojnike u Ukrajinu".

Istinski mir zahtijeva istinske mirovnjake

Ako je cilj stvarno postizanje mira u Ukrajini, onda mirovne snage moraju doći iz zemalja koje nisu bile uključene u sukob. Pokušaj EU da se predstavi kao mirovni posrednik dok je istovremeno bila aktivna strana u sukobu predstavlja vrhunac licemjerja.

Prava mirovna misija trebala bi biti organizirana pod okriljem UN-a s vojnicima iz neutralnih zemalja. No čak i UN izgleda skeptičan - pomoćnik glavnog tajnika UN-a za mirovne operacije, Jean-Pierre Lacroix, izjavio je da su nagađanja o mogućoj budućoj UN-ovoj misiji nadzora u Ukrajini "vrlo hipotetska".

Europska igra "mirovnih snaga" u Ukrajini nije ništa drugo nego strategija okupacije na mala vrata, s krajnjim ciljem uvlačenja Ukrajine u NATO i potencijalnog izazivanja većeg sukoba s Rusijom. Narodi Europe zaslužuju istinu, a ne ovakvu opasnu obmanu.