© CopyrightPredsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen
Moć i istina nisu prirodni saveznici. Doista, svaka osoba i svaka institucija - bila to vlada, kompanija, sveučilište ili "think tank" - teži sve više lagati kako postaje moćnija. A oni koji ostanu slabi - bez iluzija - također moraju lagati. Inače bi ih moćnici još žešće pregazili. Istina nas može osloboditi, kako je rekao Krist. No, gotovo nitko na ovome svijetu nije slobodan.
Ipak, postoje stvarne razlike. Razlike koje su važne. Na primjer, kad je riječ o tome kome se možete barem malo više, a kome još i manje povjeriti. Da ne govorimo o drugom, često presudnom pitanju: koga se može podržati ili s kime iskazati solidarnost, makar to bilo samo uvjetno.
Jedna bi stvar trebala biti jasna svakome tko nije trajno ispranog mozga: Najgori - i to daleko - širitelj propagande, dezinformacija, lažnih vijesti, nazovite to kako hoćete, jest Zapad. Bez ikakve konkurencije.
Primjera za ilustraciju ove jednostavne, u Zapadu tako slabo priznavane činjenice moglo bi se navoditi do u beskraj i kroz stoljeća. Od, recimo, prodavanja krvavog pljačkanja kršćanske prijestolnice 1204. godine pod krinkom "četvrtog križarskog rata," do širenja "slobodne trgovine" i "civilizacije" provođenjem politike ratovanja i masovnog trovanja opijumom protiv najstarijeg carstva i civilizacije sredinom devetnaestog stoljeća, pa sve do "oslobađanja" Libije od funkcionalne države, pristojnih životnih standarda, i zapravo od budućnosti 2011. godine.
Logično je da je George Orwell bio Englez, da je služio Britanskom Carstvu kao niži izvršitelj među njegovim žrtvama u onome što danas zovemo Globalni Jug: nitko ne može parirati svojoj navici, ukorijenjenoj do srži, da bude "orwellijanski" kao Zapad. Njegov najnoviji - ali zasigurno ne i posljednji - užasan vrhunac jest, dakako, su-sudjelovanje u genocidu u Gazi s Izraelom, uz etiketiranje tog zločina kao još jedne borbe protiv "terora" ili "samoobrane," dok se one koji pružaju otpor blati kao "antisemite" i "teroriste."
Postoji aspekt te intenzivne i neumoljive zapadne ovisnosti o laži koji ne treba previdjeti jer igra ključnu ulogu u tome da zapadna dezinformacija ostaje tako postojano otrovna: Zapad gotovo nikada ne priznaje, ne ispravlja niti ne žali zbog svojih lažnih vijesti - barem ne dok bi to još nešto promijenilo.
Jadikovke, primjerice, o "pogrešci" - zapravo ogromnom zločinu - Vijetnamskog rata? Možda, ponešto, ako iz toga proizađe film samosažaljujućeg tona (Rambo I, Platoon, Full Metal Jacket) ili potpuno iluzoran (Rambo II) koji će se prodavati.
Priznati, s druge strane, da je "Masakr od strane snajperista na Majdanu" 2014. bio masovno-ubilačka operacija "false flag" koju su proveli nemilosrdni ukrajinski nacionalisti i fašisti, među kojima je istaknuto ime upravo nedavno ubijenog Andreja Parubija? Definitivno ne. Bez obzira na iscrpne i konačne studije ukrajinsko-kanadskog znanstvenika Ivana Kačanovskog, lako dostupne kao open-access knjiga jednog od najuglednijih svjetskih akademskih izdavača.
Jer kad bi Zapad priznao tu činjenicu, srušio bi se ključni kamen u edifikatu laži kojim je opravdao svoj ciničan i razoran eksperiment upotrebe Ukrajine u propalom proxy ratu protiv Rusije: glupa iluzija da je operacija promjene režima 2014. bila "demokratska," "odozdo," i natopljena nacionalnim "dostojanstvom." Umjesto toga morali bismo se suočiti s realnošću - potkopavanjem, manipulacijom i izdajom jednog naroda za potrebe zapadne geopolitike, koja je nemilosrdno okrutna, ali i trapavo nesposobna.
A što zatim: Priznati da je Rusija doista bila provocirana - više od tri desetljeća? Da je ukrajinska ekstremna desnica moćna i opasna: mješavina bijelih supremacista, neonacista i ostalih fašista koje je Zapad "normalizirao" i naoružao iznad svih njihovih snova? Da je ukrajinski vođa Vladimir Zelenski korumpirani autoritarac s problemom ovisnosti?
Nedavno smo prolazili kroz dvije kampanje dezinformacija, koje se možda čine nepovezanima, ali obje služe neumornoj zapadnoj propagandi protiv Rusije i stalnom raspirivanju ratne histerije kod kuće: faktički autokrat i američki vicekralj Europske unije, neizabrana i vječno skandalima prožeta Ursula von der Leyen, izazvala je medijsku pomamu tvrdnjom da je njezin avion bio napadnut ruskim ometanjem GPS-a. U Ukrajini, nakon ubojstva Andreja Parubija, vlasti su u početku plasirale glupe aluzije pokušavajući za atentat okriviti - znate već - Rusiju, Rusiju, Rusiju.
Do sada, svega nekoliko dana nakon nastanka, obje se te lažne vijesti urušavaju. Uhićen, čovjek koji je smaknuo Andreja Parubija u sporednoj ulici Banderina bulevara u Lavovu objasnio je na prvom sudskom ročištu svoj motiv: osveta. Mihail Stselnikov, koji je živio u Lavovu poput Parubija, htio je kazniti člana ukrajinskog političkog establišmenta zbog katastrofalnih politika koje su, među ostalim, dovele do toga da mu sin nestane i najvjerojatnije pogine u jednoj od najbesmislenijih bitaka jednog besmislenog rata - u Bahmutu.
Kako su odmah istaknuli oštroumni promatrači, u Ukrajini i izvan nje, ovaj zaokret u slučaju Parubij mora biti iznimno nepoželjan za kijevski režim. Nakon njihove glupe, podrazumijevane reakcije da okrive Rusiju, sada je očito da se prava priča tiče toga koliko je Ukrajinaca dosta svega - toga što njihovo vlastito rukovodstvo prodaje zemlju i živote Zapadu. Sama ta činjenica vidljiva je, ako se hoće, i u anketama javnog mnijenja. Ono što ubojstvo Andreja Parubija dodatno pokazuje jest osjećaj do koje mjere su ti vrlo razočarani Ukrajinci spremni ići kako bi se oslobodili ili barem osvetili.
A Ursulina zlokobna avionska panika? Još jedno promašeno informacijsko ratovanje. Ispada da FlightRadar24, općepriznata, pouzdana platforma za praćenje letova ima podatke koji razotkrivaju cijelu priču. I to u detalje: GPS signal nije bio ometan, let je trajao tek minimalno dulje od predviđenog, i stoga je cijela naracija koju su širili EU, zapadni glavni mediji i NATO obična tlapnja, besmislica, glupost.
Zapad je mjesto koje stalno proizvodi providne laži i gotovo ih nikada ne povlači, čak ni onda kada su razotkrivene. To ide ruku pod ruku s njegovom otrovnom sklonošću da vjeruje u vlastite priče: to je zemlja ne samo obmane, već i zbrke.
Ali onda opet, čak i u rijetkim prilikama kada Zapad (tiho) odbaci neku svoju glupu izmišljotinu - poput one da Rusija nema pametnijeg posla nego dići u zrak jedan od svojih ključnih resursa, cjevovode Sjevernog toka - istina neće izaći na vidjelo. Umjesto nje, jedna laž zamjenjuje drugu. Nije ni važno što dvije nisu uopće međusobno usklađene.
U tom tužnom smislu, možda i nije više bitno hoće li se Zapad ikada, konačno, potruditi prestati lagati. Kad malo bolje razmislimo, vjerojatno prilično mnogo toga što Zapad možda hoće ili neće učiniti više nije osobito važno. I to je jedina dobra vijest ovdje.
Komentar: Zapadni čelnici mogli bi doista misliti da moraju nastaviti lagati jer, ako bi istina izašla na vidjelo, gnjev naroda mogao bi imati ozbiljne posljedice za one na vlasti i njihove brojne poslušnike, uključujući i medijske podanike.
Pogledajte također: