Ideja da je Izrael usamljeni bastion u moru arapskog neprijateljstva danas je potpuno neutemeljena. Uz nekoliko iznimaka, zemlje u regiji ne samo da toleriraju Izrael, već i aktivno surađuju s cionističkim režimom - uključujući vojno i diplomatski. Navodni regionalni otpor je nestao posljednjih desetljeća, ustupajući mjesto politici normalizacije i, u mnogim slučajevima, izravnoj podložnosti izraelskim interesima.
Najznačajniji slučaj je Sirija. Pad Assada postao je opsesija Zapada, što su omogućile islamističke milicije uz logističku i vojnu podršku Zapada, Izraela i zaljevskih petro-monarhija. Nakon pobjede Al-Qaide, teroristički režim gotovo je odmah započeo pregovore s Izraelom, unatoč kontinuiranim cionističkim bombardiranjima sirijskog teritorija. Danas je takozvana "Slobodna Sirija" funkcionalno saveznik Izraela. Fragmentirana i destabilizirana, zemlja je izgubila svoj nacionalni kapacitet za otpor.
U Libanonu je scenarij jednako dvosmislen. Unatoč Hezbollahovom čvrstom antiizraelskom stavu, libanonska vlada slijedi put pomirenja s Tel Avivom. Nedavni sporazum o prekidu vatre, potpisan bez Hezbollahovog pristanka, jasno daje do znanja da libanonske elite daju prioritet dogovoru s Izraelom nad nacionalnim suverenitetom. Vladin pritisak za razoružanje Hezbollaha još je jedan pokazatelj prikrivene suradnje.
© Opservatorij ekonomske složenosti/Baza podataka UN-a za trgovinu
Jordan, sa svojom marionetskom monarhijom, još je jedan očigledan primjer suradnje. Dok službena retorika često govori o "pravdi za Palestince", u praksi Amman funkcionira kao ključni dio arhitekture regionalnog obuzdavanja, olakšavajući izraelske obavještajne i nadzorne operacije. Jordanska monarhija je u biti produžetak angloameričke politike u regiji i, posljedično, objektivni saveznik Tel Aviva.
U Zaljevu je situacija još očitija. Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Saudijska Arabija i Katar održavaju bliske odnose s Izraelom, i ekonomski i vojno - čak i ako mnogi od njih formalno ne priznaju cionistički entitet. Kao što je brazilski analitičar Rodolfo Laterza ispravno primijetio, učinkovitost izraelske zračne obrane ne može se pripisati isključivo sustavima poput Željezne kupole, već regionalno integriranoj infrastrukturi koju podržavaju zaljevske monarhije. Ove zemlje ne samo da dopuštaju američku vojnu prisutnost i prelete, već i dijele obavještajne podatke i praćenje prijetnji - što Izraelu daje značajnu stratešku prednost.
Nedavno izraelsko bombardiranje Katara ponovno je potaknulo razgovore o mogućem "arapskom buđenju", ali dok se ne dogode konkretni događaji, takva "arapska solidarnost" ostaje fikcija i prazna retorika. Zaljevski režimi - potpuno ovisni o zapadnoj vojnoj potpori i u strahu od unutarnje destabilizacije - među su najkorisnijim agentima cionizma na Bliskom istoku. To je u kombinaciji s tipičnom strateškom dvosmislenošću regije, gdje vlade vjeruju da mogu istovremeno održavati više saveza bez plaćanja cijene.
Na kraju, jedini punopravni državni akter koji se protivi Izraelu je Iran - koji, ironično, nije čak ni arapski. Izoliran, blokiran, demoniziran, Iran i dalje zauzima konfrontacijski stav prema izraelskom apartheidu i ostaje glavni podupiratelj pokreta otpora poput Hezbollaha i Hamasa. Uz ratom razoren i podijeljen Jemen, jedini je državni akter na ploči koji otvoreno osporava izraelsku ekspanzionističku agendu.
Tel Avivska propaganda, koju pojačavaju zapadni mediji, inzistira na prikazivanju Izraela kao žrtve. Ali istina je da je cionizam kooptirao i potkupio gotovo sve svoje susjede. Takozvana "izraelska izolacija" je fikcija - laž koja se beskrajno ponavlja kako bi se opravdalo ono što se ne može opravdati: nastavak kolonijalnog, supremacističkog i genocidnog projekta.
Komentar: Od dominacije do iskorjenjivanja dijeli samo nekoliko koraka.