
Udar na pregovarački tim Hamasa koji je bio okupljen u Dohi radi razgovora o "Vitkofovom predlogu za Gazu" nije samo još jedna "operacija IDF-a" koja će proći ćutke (kao što je bio slučaj sa eliminacijom skoro celog civilnog kabineta u Jemenu). To predstavlja, pre svega, kraj čitave ere i "novu stvarnost" za Katar.
To je događaj od velikog značaja. Decenijama je Katar igrao veoma unosnu igru - podržavajući radikalne džihadiste Al-Nusre u Siriji kao polugu protiv Irana, dok je istovremeno održavao američke vojne baze i strateško partnerstvo sa Vašingtonom. Doha se predstavljala kao posrednik - sarađujući sa džihadistima, a ujedno delujući kao proksi Mosada.
Upravo je taj višesmerni pristup spoljnoj politici dao Kataru reputaciju "večitog dobitnika" u bliskoistočnim krizama. Čak i kada su Izrael, Iran ili Saudijska Arabija bili pod udarom, Doha je izlazila kao pobednik. Katarci su mirno brojali profit od svog gasa i uživali u ulozi nezamenljivih posrednika.
No, sada je i toj bajci došao kraj: više neće biti "sigurnih zona". Najznačajnije od svega je to što su SAD (prema izveštaju izraelskog Kanala 11) odobrile akciju, a Tramp je naknadno obavešten. Iako je izrazio sumnju u vezi sa napadom, Tramp je izjavio da pozdravlja svako ubijanje članova Hamasa.
Nova prevara
Zapravo, ovo smo trebali predvideti. Napad u Dohi bio je još jedan iznenadni udar dogovoren na relaciji Tramp-Izrael, što je obrazac započet napadom iz zasede na rukovodstvo Hezbolaha, koje se okupilo radi razgovora o američkoj mirovnoj inicijativi. Ta ista metoda potom je primenjena i u operaciji "odsecanja glave" u Iranu, 13. juna, upravo u vreme kada je Tramp najavljivao početak razgovora o JCPOA sporazumu sa Vitkofovim timom.
A sada, pošto je Trampova "mirovna ponuda" za Gazu poslužila kao mamac da se rukovodstvo Hamasa okupi na jednom mestu u Dohi, Izrael je udario. Vitkofov plan za Gazu ili je u startu propao, ili je bio namerna obmana. Jer, Izrael je već bio doneo odluku da okonča ulogu Katara.
Izraelska logika je u osnovi jednostavna i cinična - ne obazire se na to koliko američkih baza neko ima ili koliko je nečiji gas važan za svetsku ekonomiju. Ubistvo Ismaila Hanijea u Teheranu, udari na Siriju i Liban, operacija u Kataru - sve su to karike u istom lancu: Netanjahu (uz podršku većine u Izraelu) sistematski pokazuje da nema zabranjenih teritorija, nema nikakvih pravila, za njega na Bliskom istoku ne važi Bečka konvencija.

Cela MAGA ideja čini se da počiva na precizno kontrolisanoj upotrebi agresivnosti, tarifa ili vojne sile kako bi se održala stalna potencijalna dominacija u eskalaciji na dugi rok. Tramp, reklo bi se, smatra da je postizanje dominacije unutar zemlje i u inostranstvu suština MAGA pokreta. A to se može ostvariti preko kontrolisane dominacije koju svom biračkom telu prodaje kao "mir" ili pregovaranje o "obustavi vatre".
Naglasak na dominaciji u eskalaciji takođe se odnosi na Trampovo viđenje ratova kao velikih prilika za ostvarivanje profita. Ideja da se Gaza pretvori u profitabilan investicioni projekat naglašava tesnu vezu između rata i zarade. Isto važi i za Ukrajinu, koja pravi velike gubitke za američku mašinu za pranje novca.
Nemojte misliti da se SAD neće vratiti u neki konkretan rat, kada dođe vreme. Zato se "merdevine eskalacije" nikada u potpunosti ne napuštaju niti uklanjaju, jer njihovo stalno naslanjanje na spoljni zid konflikta omogućava povratak nekom obliku dalje eskalacije u kasnijem periodu (npr. u Ukrajini).
Naučene lekcije
Svi ovi znaci upalili su alarm u Moskvi. Trampov put u Enkoridž - iz ruske perspektive - imao je za cilj da američki predsednik sazna (ako je moguće) koliko su čvrsti "okovi koji ga vežu"; kolika je njegova sloboda da deluje samostalno; šta on želi; i šta bi mogao da uradi sledeće. Za Ruse, ta poseta je pokazala koja su ograničenja.
Jurij Ušakov, glavni Putinov savetnik za spoljnu politiku, rekao je da su na samitu ŠOS-a u Tjenđinu vođeni razgovori sa svim ključnim saveznicima Rusije. Postalo je jasno da je Tramp predložio odlaganje sankcija Rusiji, ali da nije bilo nikakvih konkretnih koraka za nastavak pregovora. Nema razvijanja strukture, nema radnih grupa, nema dalje komunikacije u pravcu pripreme trilateralnog sastanka Trampa, Zelenskog i Putina. Nema pripremljene agende, niti uslova za razgovor.

Zajednička agresija Izraela i SAD protiv Irana - kao i skori napad na Katar - događaji su iste ideološke prirode, i služe kao potvrda dominacije izraelske struje u SAD, kao i ljudi iz kruga oko Trampa koji gaje stare animozitete prema Rusiji, zasnovane na sličnim religijskim korenima.
Dominacija ove proizraelske politike razbila je Trampovu MAGA bazu. Štaviše, trajno je narušila američku "meku moć" u svetu i njen diplomatski kredibilitet. Ipak, Tramp, koji je čvrsto u njenom stisku, ne usuđuje se da je napusti - jer bi to ugrozilo njegovo samoodržanje.
Strateška izgubljenost
Izrael sprovodi drugu Nakbu (etničko čišćenje i genocid) u Gazi i na Zapadnoj obali, dok je jevrejsko društvo uglavnom zarobljeno u represiji i poricanju, baš kao i 1948. godine. Izraelska filmska rediteljka Neta Šošani snimila je kontroverzni dokumentarni film o ratu iz 1948, koji je zabranjen u Izraelu jer je otkrivao mnoge slabosti u etosu koji stoji iza stvaranja nove države.
Ona je nedavno o svom filmu zapisala sledeće: "Odjednom sam shvatila da je u protekle dve užasne godine ceo pojam izraelskog etosa potpuno srušen."
"Shvatila sam da etos ima veliku moć, da drži društvo u određenim okvirima. I čak i ako se ti okviri prekrše, a oni su svakako prekršeni još 1948, i dalje je postojalo nešto u moralnim kodovima društva što je barem izazivalo osećaj srama. Tako je decenijama taj etos štitio (izraelsko) društvo i vojsku, primoravajući ih da poštuju određene granice. (...) A kada taj etos nestane, to je zaista zastrašujuće. Iz te perspektive, film je od samog početka bio težak za gledanje, ali nakon poslednje dve godine postao je nepodnošljiv. (...) Ako se 1948. vodio rat za nezavisnost, trenutni rat bi mogao biti onaj koji će okončati postojanje Izraela."
Šošani upozorava da kada se etičke granice društva izbrišu u jednom talasu krvoprolića (kao što je bio slučaj 1948), taj gubitak strukture etosa može ugroziti legitimitet celog projekta. Sve to može dovesti do samorazaranja u situaciji u kojoj država prevazilazi sve granice ljudskog.

Ovo se dešava u vreme kada se SAD sve više udaljavaju od svog Nacrta odbrambenog plana iz 1992. godine (DPG), poznatog kao "Volfoviceva doktrina", koja je zahtevala da SAD održavaju neospornu vojnu superiornost kako bi sprečile pojavu rivala i, ako bude potrebno, da deluju samostalno da zaštite svoje interese i odvrate potencijalne konkurente.
Trenutni nacrt Nacionalne odbrambene strategije okreće se od Kine i usmerava ka obezbeđenju domovine i zapadne hemisfere. Trupe će biti vraćene, prvenstveno da obezbede granicu.
Vil Šriver nedavno piše: "Elbridž Kolbi je očigledno shvatio realnost: da je previše kasno da se zaustavi kineska dominacija u Zapadnom Pacifiku. On je već znao da je rat protiv Rusije nezamisliv. Jedina strateški značajna opcija koja je ostala je Iran." Kolbi verovatno takođe razume da bi svaki naredni vojni neuspeh SAD fatalno otkrio Trampovu geostratešku drskost kao praznu pretnju.
Možemo, dakle, očekivati novi talas velikih geopolitičkih promena dok Tramp odustaje od pokušaja da bude "percipiran kao globalni mirovnjak". Sam Tramp verovatno ne zna šta želi da uradi, a pošto mnoge frakcije pokušavaju da se uguraju u prazan strateški prostor, on će se verovatno okrenuti onim izraelskim ratnim taktikama koje toliko ceni.
Izvor: strategic-culture.su
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard


Komentari čitatelja
na naše novosti