AIPAC
© Jonathan Ernst/ReutersKonferencija o politici Američko-izraelskog odbora za javne poslove (AIPAC)
Dva oprečna kongresna pisma o palestinskoj državnosti otkrivaju koliko je Izrael postao toksičan među demokratima i pokazuju koliko je utjecaj AIPAC-a pao u Washingtonu.

Postoji zloglasna priča o AIPAC- u koja je ilustrativna desetljećima. Krajem 1992., tijekom razdoblja hrome patke [političar ili administracija u posljednjem mandatu, nakon izbora nasljednika. op. prev.] dok se George H.W. Bush pripremao prepustiti Ovalni ured novoizabranom predsjedniku Billu Clintonu, predsjednik AIPAC-a David Steiner dao je ostavku nakon što je snimljen kako se hvali da je vršio pritisak na Busha da da više pomoći Izraelu i da AIPAC ima mnogo ljudi "unutar" dolazeće Clintonove administracije.


Komentar: Dalekosežna financijska moć AIPAC-a - Židovski lobi u SAD-u i život u ogromnom minskom polju "antisemitizma"


U to vrijeme, AIPAC je bio mnogo više predan djelovanju u sjeni Washingtona, pa je poznati proizraelski kolumnist Jeffrey Goldberg pitao direktora politike AIPAC-a Stevena Rosena bi li to moglo naštetiti utjecaju AIPAC-a u Washingtonu.

Rosen se nasmiješio i odgovorio: "Vidite li ovaj ubrus? Za dvadeset četiri sata mogli bismo imati potpise sedamdeset senatora na ovom ubrusu."

Bio je to samodopadan odgovor, ali Rosenovo povjerenje je bilo opravdano. Nije to bila lažna hrabrost, već sigurnost koja proizlazi iz dugogodišnjeg iskustva istinitosti tog osjećaja.

Zapravo, dugo se činilo da je utjecaj AIPAC-a urezan u kamenu na stepenicama zgrade Kapitola. Ali, konačno se vremena mijenjaju.

Mali primjer te promjene vidjeli smo prošli tjedan, kada je zastupnik Ro Khanna (D-CA) objavio pismo koje je kružio pozivajući predsjednika Donalda Trumpa i državnog tajnika Marca Rubia da se pridruže ogromnoj većini svijeta i američkih saveznika u simboličnom priznanju Države Palestine.

Samo pitanje blijedi na značaju suočeno s kontinuiranim genocidom u Gazi i eskalacijom izraelske agresije na Zapadnoj obali. Zapravo, između Opće skupštine UN-a i Trumpove teatralnosti ovog tjedna oko još jednog osuđenog na propast poziva na predaju Palestinaca koji se maskirao kao mirovni plan, Khannino pismo prošlo je uglavnom nezapaženo.


Komentar: Velika izdaja: Zašto su arapski i muslimanski vladari podržali Trumpov plan za Gazu


Međutim, pismo je dobilo 47 potpisa, što nije loš zbroj s obzirom na to da je pozivalo na temeljnu promjenu ne samo američke već i dugogodišnje demokratske politike prema Palestini.

Prava priča, međutim, je neuspjeh AIPAC-ove dugo cijenjene moći "pola ubrusa".

Kao odgovor na Khannino pismo, zastupnik Jake Auchinloss (D-MA) objavio je svoje pismo, a i pismo i podrška koju je dobilo bili su znakoviti.

Auchinlossovo pismo ponovilo je dobro poznate AIPAC-ove argumente o navodnom izraelskom "pravu na samoobranu", što nije pravo koje se daje državama protiv onih koje drže pod ratobornom okupacijom; držeći Izrael nevinim za "krizu gladi i patnju civila u Gazi"; i neupitnu podršku "zaštiti Izraela - našeg najjačeg saveznika - i usklađivanju američkih vrijednosti s regionalnim zamahom..."

Pogotovo s obzirom na to da je Auchinlossovo pismo djelomično podržavalo izjavu Arapske lige koja je očito imala za cilj marginalizirati Hamas i prisiliti ga na predaju, ovo je pismo trebalo dobiti ogromnu demokratsku podršku, zasjenjujući Khannovo pismo i ponovno pokazujući da je, bez obzira na javno mnijenje, podrška palestinskim pravima marginalna u hodnicima moći Demokratske stranke.

Ali pismo je prikupilo samo 30 potpisa nekih od najekstremnijih pro-izraelskih glasova u Demokratskom zastupničkom klubu.

To je unatoč tome što ga snažno podržavaju AIPAC i brojne druge pro-izraelske skupine te što je kružilo tjedan dana nakon što je Khannovo pismo počelo kružiti. Izvanredan je razvoj događaja da je pismo o pro-palestinskim pravima prikupilo više od 50% više potpisa od onoga koje podržava AIPAC.

Zapravo, demokrati su uglavnom šutjeli o pitanju palestinske državnosti. U Senatu je Jeff Merkley predstavio prijedlog zakona pod nazivom "Rezolucija kojom se predsjednik poziva da prizna demilitariziranu Državu Palestinu, kao sukladnu međunarodnom pravu i načelima rješenja dviju država, uz sigurnu Državu Izrael", koji je dobio osam demokratskih supokrovitelja, plus Bernieja Sandersa.

Ostatak stranke bio je izrazito tih u oba doma Kongresa, a samo su najekstremniji pristaše Izraela među demokratima - Josh Gottheimer (D-NJ), Brad Schneider (D-IL) i John Fetterman (D-PA) - istaknuto govorili protiv ideje palestinske države. Demokrati su uglavnom dopustili republikancima da se kandidiraju s tom tvrdnjom.

Razlog za to može se pronaći u anketi Reutersa/Ipsosa u kolovozu. Ta je anketa pokazala da 59% svih odraslih Amerikanaca podržava priznavanje Palestine od strane svih država članica UN-a. Među demokratima taj je ukupan broj iznosio 78%. Zanimljivo je da je taj broj tek neznatno veći od broja onih koji su rekli da bi Izrael trebale priznati sve države članice Ujedinjenih naroda (77%).

Neovisni su također podržali priznavanje Palestine s razlikom od 58%-28%. Izborna računica ne bi mogla biti jasnija, a primijetili su to i kongresni demokrati.

Ista anketa je također otkrila da 82% demokrata smatra izraelske akcije u Gazi "pretjeranima" šokantan okvir za tako brutalni genocid.

No, s obzirom na način na koji su genocid u Gazi tako često umanjivali ili izravno nijekali glavni zapadni mediji, 82% je ogroman broj. Za sve odrasle, usput rečeno, ta je brojka također 59%.

Pad izraelskog lobija

Postojao je dobar razlog zašto je AIPAC želio da David Steiner ode 1992. nakon što su se njegove pohvale o moći AIPAC-a proširile svijetom. Kao i kod većine lobističkih skupina, snaga AIPAC-a se smanjuje na dnevnom svjetlu.

Kako je utjecaj AIPAC-a rastao tijekom godina, bilo je teže šutjeti o njegovoj sposobnosti utjecaja na izabrane predstavnike i njegovoj sposobnosti da iskoristi svoje kontakte i bliske odnose s republikanskim i demokratskim čelnicima kako bi pomogao u imenovanju prijateljskih osoba na ključne pozicije u izvršnoj vlasti. Steinerovo hvalisanje bacilo je malo svjetla na tu dinamiku, koja je bila jasna washingtonskim insajderima i političkim štreberima, ali manje široj javnosti. To je bilo posljednje što je AIPAC želio.

Stoga je bilo važno stvoriti dva paralelna kolosijeka. Jedan je bio za Washington, gdje je moć AIPAC-a bila dovoljno jasna da bi čak i ljudi poput kolumnista New York Timesa Toma Friedmana govorili o tome kako je Kongres "kupljen i plaćen". Drugi je bio za javnost, gdje bi čak i tako lojalna pro-izraelska figura poput Friedmana bila kažnjena zbog tako heretičke riječi.

Zapravo, u novijim godinama postoje jaki argumenti da je sve veća vidljivost AIPAC-a proporcionalna njegovom opadajućem utjecaju. Aktivisti solidarnosti s Palestinom dosljedno su isticali AIPAC, pa su čak i liberalne cionističke skupine poput J Streeta, samim svojim postojanjem, pomogle da se ljude osvijesti da AIPAC i druge pro-izraelske lobističke skupine guraju najekstremnije politike prema Palestini.

Bernie Sanders, Odred i nekoliko drugih političara također su pomogli u podizanju javne svijesti o ulozi AIPAC-a u donošenju politika.

Kao što sam desetljećima više puta tvrdio, pogrešno je vjerovati da je izraelski lobi odgovoran za lošu američku politiku u Palestini. Sjedinjene Države rutinski se protive oslobodilačkim pokretima i podržavaju rasističke i kolonijalističke sile. To protivljenje je oduvijek bio naš zadani stav osim ako naši percipirani interesi ne nalažu drugačije. Srednja i Južna Amerika, Jugoistočna Azija, Afrika i veći dio svijeta mogu posvjedočiti da SAD-u ne treba AIPAC da bi se protivio ljudskim pravima, pravdi i oslobođenju. Naša vlastita domaća povijest rasističkih zakona i kapitalističke demagogije dodatno je svjedočanstvo.

Ali to ne mijenja činjenicu da je AIPAC odigrao jedinstvenu ulogu u tome da Izrael postane izniman slučaj. Pomogli su u donošenju zakona kojim se vrši pritisak na SAD da presele svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem, kao što je Donald Trump učinio u svom prvom mandatu; kako bi se osigurale ogromne količine godišnje i dodatne vojne pomoći zemlji koja je sasvim sposobna platiti vlastitu vojsku; zakonski obvezujući Sjedinjene Države da osiguraju da Izrael bude toliko vojno moćan da može poraziti bilo koju kombinaciju arapske i muslimanske vojske.

I ima još mnogo toga, uključujući donošenje zakona o posebnim projektima i poslovnim partnerstvima između američkih i izraelskih korporacija, izuzeća od američkih zakona u vezi s vizama i, možda ponajviše, stvaranje političke atmosfere u kojoj je rizično kritizirati Izrael čak i blago i gdje čak i predsjednici nerado čine manje od zaštite Izraela čak i kada djeluje u izravnoj suprotnosti s američkom politikom.

Ali sada je AIPAC prisiljen izaći na vidjelo. Pad pogleda na Izrael među demokratima dosegao je takve visine da se AIPAC glavom upustio u izravno financiranje političkih kampanja. To je nešto što je oduvijek izbjegavao, koncentrirajući se na lobiranje i dopuštajući svojim naporima da daju jasne signale političkim akcijskim odborima i glavnim donatorima stranaka koji su željeli znati kako najstrateškije rasporediti svoje resurse. Za razliku od AIPAC-a, mnogi od njih mogli su usmjeravati proizraelski novac bez da se to javno tako opisuje.

Ali izravno sudjelovanje u financiranju kampanje ima veliku manu. Iako novac očito pomaže svakoj političkoj kampanji, vrijedan je samo onoliko koliko i glasovi koje može kupiti. A ti glasovi postaju sve skuplji kako birači postaju sve više odbojni prema američkoj podršci rasističkom, kolonijalnom, apartheidskom režimu. To odbojnost eksponencijalno je uvećana genocidom u Gazi, posebno za rastuću skupinu Amerikanaca koji vijesti dobivaju s društvenih mreža i stoga izravno vide izraelske zločine, a ne kroz filtere mainstream medija.

Sada je dobro poznato da AIPAC usmjerava republikanski novac u demokratske predizbore kako bi svrgnuo progresivne kandidate. Jamaal Bowman i Cori Bush bili su njihove najnovije žrtve.

Ali te dvije utrke bile su izuzetno skupe oborivši rekorde u potrošnji na stranačkim predizborima za Kongres. I unatoč tome, Bush je izgubila s manje od 7,000 glasova (od preko 123.000 glasova), a AIPAC-u je bila potrebna pomoć preoblikovanje Bowmanovog okruga uz rekordnu potrošnju kako bi ga svrgnuli.

Priča se da se Bush sprema za utrku kako bi vratila svoje mjesto 2026., a kandidiranje protiv AIPAC-a bit će joj moćna strategija.

AIPAC je postao politički toksičan za demokrate, kao i Izrael. Prigušeni odgovor na pismo Ro Khanne u kojem se poziva na palestinsku državu to je jasno pokazao, i, priznali oni to ili ne, isto je bilo i s predsjedničkim izborima 2024.

Kako bi se borio protiv te toksičnosti, AIPAC će pokušati ponoviti dio svog uspjeha u tihom financiranju kandidata, prikazujući oglase koji govore o domaćim problemima i nikada se ni ne približavaju spomenu Izraela. Minimalno će financirati kampanju s AIPAC-PAC-om i snažno se oslanjati na varljivije nazvani Projekt ujedinjene demokracije.

Demokrati su nam upravo pokazali da znaju da ih promatramo i da su ne samo njihova baza, već i neodlučni birači, koje toliko očajnički trebaju, umorni od izraelskog bianco čeka i da ih odbija od AIPAC. Demokratski kandidati koji uzimaju i jedan dolar od proizraelskih PAC-ova moraju biti suočiti, izazvani i razotkriveni što je glasnije moguće.

Na vidiku je prekid utjecaja AIPAC-a u Washingtonu, ali to je samo prvi korak u promjeni dugo ukorijenjene američke politike prema Izraelu. Ipak, to je veliki korak i već imamo alate za zagovaranje koji su nam potrebni za ostatak posla. Pravda je moguća, ali put je dug. Došli smo dalje nego što mnogi misle.