Ukraine Dead
© tarikcyrilamar.com
Postojala je - ili se činilo da postoji - nada u mir na kratko vrijeme. I koliko se varljiva pokazala. Bio sam među onima koji su bili oprezno optimistični kada nam je prije nešto više od tjedan dana rečeno da su predsjednici Rusije i SAD-a, Vladimir Putin i Donald Trump, imali dug i koristan telefonski razgovor te da planiraju ponovno se sastati osobno.

'Samit Aljaska 2.0', koji se trebao održati u mađarskoj prijestolnici Budimpešti, otkazan je prije nego što je uopće bio pravilno zakazan, a odnosi Rusije i SAD-a pretrpjeli su daljnje teške udarce. Washington je pokrenuo neviđene sankcije dvjema najvećim ruskim naftnim tvrtkama, koje prije nisu bile sankcionirane, i desecima njihovih podružnica. Sve to popraćeno, čini se, namjerno pokroviteljskom i uvredljivom retorikom koja okrivljuje Rusiju i njezinog predsjednika - i samo njih - za uporni zastoj u pronalaženju pregovaračkog rješenja za sukob u Ukrajini - odnosno, zapadni posrednički rat protiv Rusije.

U stvarnosti, naravno, Washington ne može prestati s preokretima koji kvare ono što je mogao biti racionalan, iako težak proces stvaranja mira. Pogledajte prilično glup način na koji su Trump i njegov tim oscilirali između zahtjeva da Ukrajina preda teritorij koji Rusija još nije zauzela i vraćanja na slijepu ulicu od prije samita na Aljasci da primirje mora prethoditi punom miru.

Osim toga, Trumpova administracija je u najboljem slučaju bila dvosmislena oko još jedne eskalacije: Trump je to prilično nevjerojatno porekao, ali u stvarnosti se čini da je Washington dopustio Kijevu da izvodi udare dugog dometa europskim projektilima - posebno britanskim Storm Shadowom - koji uključuju američke dijelove i američke podatke o ciljanju: Još jedna ozbiljna i provokativna eskalacija.

Jedini dio razumne suzdržanosti koji je još uvijek na snazi ​​u Washingtonu u ovom trenutku je odbijanje transfera krstarećih projektila Tomahawk Ukrajini (naravno, putem NATO-EU Europe koja spremno plaća). Opet, s obzirom na kratku, ali razočaravajuću povijest druge Trumpove administracije, nema razloga smatrati ovo odbijanje pouzdanim i trajnim. Ukrajinski vođa Vladimir Zelenski već se pohvalio da "još" nije došao do Tomahawka. Kao da Trump uživa u tome što ga isti čovjek kojeg redovito javno ponižava prikazuje kao prevrtljivog i lakog za igru. Kakav čudan odnos.

U međuvremenu, Europljani iz NATO-a i EU-a zastali su sa svojim hvaljenim planom za beskamatni 'zajam' - što zapravo nije pravi izraz za novac koji se nikada neće vratiti - od još 140 milijardi eura, koristeći zamrznutu rusku imovinu kao pseudo-kolateral.

'Pseudo', jer je prljava mala, ne baš sasvim tajna sheme da će na kraju porezni obveznici EU-a ponovno platiti račun. Doista, za one koji imaju oči da vide, njemački kancelar Friedrich Merz je to već odavno priznao, ako na mjestu koje većina njegovih birača ne čita i u terminima očito odabranim da zamagle: "proračunska jamstva država članica... [koja će] biti zamijenjena kolateralizacijom u okviru dugoročnog proračuna EU-a." Prijevod: Vi, građani EU-a, platit ćete, ali na način koji činimo dovoljno nejasnim da ga propustite.

Zasad, slučajna nemogućnost EU-a da se dogovori o tome kako rasporediti prilično lude financijske i političke rizike ovog poteza dvostruke krađe - od Rusije i od poreznih obveznika EU-a - i ultrakorumpirani ukrajinski drzak zahtjev da se taj novac dobije bez ikakvih pitanja, samo nam vjerujte, odgodili su realizaciju sheme. I to je, poput američkog odbijanja da isporuči Tomahawke Kijevu, sićušni ostatak razuma koji možda neće dugo trajati. Novi rok za odluku je prosinac. Ako istočnoeuropski tvrdolinijaši i rusofobi, poput poljskog Donalda Tuska, koji kaže: "Volim terorističke napade na vitalnu infrastrukturu sve dok pogađaju Njemačku", nastave zadavati ton, operacija zaduživanja za pokopavanje kredibiliteta eura vjerojatno će se uskoro nastaviti.

EU sigurno nije izgubila apetit za mjerama koje produžuju rat za Ukrajince i štete gospodarstvu i općoj dobrobiti stanovnika zemalja NATO-a i EU. Pokrenut je 19. paket sankcija i korištene su oštre metode kako bi se nagovorili otporni unutar EU-a - Mađarska i Slovačka - da se pokore potpunom prekidu isporuke ruskog plina i nafte. Ove metode vrlo vjerojatno već uključuju više terorističkih napada u stilu Sjevernog toka, pri čemu rafinerije koje prerađuju rusku naftu eksplodiraju zapanjujućom brzinom.

Ukratko, dok službeni Kijev možda slavi, vijesti za obične Ukrajince su užasne: s obzirom na to da se SAD u potpunosti vraća kursu posredničkog rata, a EU nikada nije ni pomislila na odustajanje od njega, rat će se sada nastaviti i sljedeće godine. Osim ako ne dođe do daljnjih većih preokreta, Ukrajinu čeka strašna zima, a nakon toga proljeće u kojem će se (najkasnije) obnoviti ruske kopnene ofenzive.

U međuvremenu, Mark Rutte, vođa NATO-a i profesionalni Trumpov ulizica, udobno smješten pored svog američkog šefa, u biti je rekao da ga nije briga za činjenicu da manje od četvrtine Ukrajinaca želi da se ovaj rat nastavi. Bivši poljski premijer Leszek Miller preporučuje slanje mladih muškaraca iz Ukrajine koji su pobjegli u Poljsku na front. Ukratko, topovsko meso mora pristizati.

Zapad je započeo svoju sustavnu i nepromišljenu politiku izlaganja Ukrajine na summitu u Bukureštu 2008. godine, prije gotovo 20 godina. Ono što sada vidimo jest da neće promijeniti kurs čak ni suočen sa strašnim fijaskom koji je politika već predvidljivo doživjela. Luda i opaka strategija žrtvovanja Ukrajine kako bi se naštetilo Rusiji nastavlja se. Još gore, što više ne uspijeva, to se više eskalira, na način kompulzivnih kockara koji ne mogu stati dok ne izgube apsolutno sve. Ukrajinska tragedija je u tome što se klade na njenu zemlju i njezin narod.