© Public Domain
Europa može odgoditi priznanje neuspjeha, ali ne može odgoditi donošenje zakona.
Europa se sada suočava s teškim izborom nametnutim katastrofalnom ratnom politikom protiv Rusije: ili dopustiti EU da uspješno krene prema centraliziranoj državi preko glava svojih država članica, riskirajući masovni Eurexit ["Eurexit" je izraz za hipotetski izlazak zemlje iz Europske unije ili eurozone, op.prev.] koji može, ali i ne mora uspjeti kao reakcija na tu kocku, ili odgoditi veću krizu tako što će države članice tiho prihvatiti jednu od nekoliko shema koje će bez obzira na sve osakatiti gospodarstvo i stvoriti društvene sukobe. Unija mora odlučiti hoće li koristiti zamrznutu rusku suverenu imovinu za financiranje zajma za "reparaciju" od 140 milijardi eura za Ukrajinu ili će izdati zajednički dug putem euroobveznica. Oba puta nose ozbiljne pravne rizike i nameću velike troškove građanima: jedan kroz uvjetne obveze, drugi kroz neposredne poreze, štednju i političku nestabilnost. Proguravanje opcije euroobveznica predstavljalo bi strukturni udar, radikalno preoblikovanje EU u odnosu na njezin sadašnji oblik.
Nedavni članak u Politicu uokvirio je to u smislu opcije A i B, što pomaže u usporedbi ova dva potencijalna puta naprijed.
Plan predsjednice Komisije Ursule von der Leyen iz Europske komisije otkriva dubinu tiranije EU u njezinom neuspjelom pokušaju poraza Rusije i jamčenja investicijskih rezultata u Ukrajini. SAFE (Sigurnosna akcija za Europu), program obrambenih kredita od 150 milijardi eura, izvorno je u ožujku predložila von der Leyen s ciljem poticanja brzih obrambenih ulaganja. Do svibnja su ministri EU dali konačno odobrenje programu, bez konzultacija s Europskim parlamentom, što je izazvalo tužbu Parlamenta. Ostaje za vidjeti je li predložen program euroobveznica ili oduzimanja (krađe) ruske imovine u svjetlu (možda) vjerojatnih izazova programu kredita SAFE ili Komisija zapravo pokušava prikupiti ukupno gotovo 300 milijardi eura.
Ono što je sigurno jest da poticaj za SAFE dolazi kronološki nakon što je došlo do značajnog otpora država članica EU i samih ministara o izvedivosti trošenja oduzete/zamrznute ruske imovine (uključujući kamate na novac, za rat protiv Rusije ili bilo što drugo). A zagovaranje Komisije za ovaj program euroobveznica dolazi nakon što je Europski parlament podnio tužbu protiv SAFE-a.
Ono što je zajedničko i programu euroobveznica i SAFE-u jest mehanizam provedbe, nepromišljeno preuzimajući ovlasti za to prema radikalno proširenom tumačenju svojih ovlasti u vezi s člankom 122. UFEU-a.
Komisija koristi prijetnje kako bi prisilila države članice da potroše zamrznutu rusku imovinu.Odbijte i svaka vlada suočava se s političkom krizom. Euroobveznice su izrazito nepopularne jer međusobni dug pada na stanovništvo, što dovodi do rušenja vlada na glasačkim kutijama, a njihovo jednostrano nametanje prekršilo bi ugovore EU, što bi dovelo do ohrabrenog pokreta Eurexit. Države članice se prisiljavaju da odobre korištenje nezakonito oduzete imovine, dovršavajući nezakonitu eksproprijaciju vlastitim pristankom.
Ulozi su daleko veći od novca. Ovo je puč protiv EU onakve kakva je zamišljena, potpuno preoblikovanje same Unije. Ursula von der Leyen ne koristi samo obveznice kako bi osigurala financiranje Ukrajine. Ona igra igru kokoške koja riskira strukturu Unije. Ako Parlament i države članice odbace ruski plan zamrznute imovine, moraju prihvatiti alternativu euroobveznica. Oduprite se i tome, i Komisija bi je mogla nametnuti svejedno. Ovo je strukturni obračun, test mogu li države članice biti nadjačane izvršnom vlašću koja tretira EU kao jednu zemlju, a ne kao uniju suverenih država. Sukob ne samo oko sheme obveznica, već i oko same budućnosti EU-a, usredotočen je na primjenu članka 122. UFEU-a.
Potencijalni savez Mađarske, Češke i Slovačke ilustrira kako bi čak i mali blok država članica skeptičnih prema Ukrajini mogao uvelike odgoditi ili učinkovito zaustaviti odobrenje EU-a bilo koje sheme, zamrznute imovine ili euroobveznica. Ova mogućnost pojačava osjećaj hitnosti Komisije, prisiljavajući je da vrši pritisak na druge države da pristanu prije nego što se može formirati koordinirani otpor, prijeteći uništenjem ugovora EU-a i naglašava krhkost konsenzusa prema pravilima jednoglasnosti EU-a.
Opcija A: Zamrznuta ruska imovina - ogroman pravni rizik, dugoročni trošak za građane
Pravno gledano, korištenje zamrznute ruske imovine je nesigurno. Zaplijenjena ruska imovina tehnički se može zamrznuti samo u okviru vlastite interne, iako vrlo upitne, racionalizacije EU-a danas, ali nakon što je EU potroši, ona će nesumnjivo biti ukradena. Svaki budući ruski pravni izazov imat će dovoljnu snagu u smislu njihovog povrata, bez obzira na to jesu li potrošeni ili ne. No, čin korištenja te zaplijenjene imovine za financiranje vojne kampanje protiv zakonitog vlasnika imovine, Rusije, nesumnjivo će pogoršati slučaj EU-a.
Na neki način, ovi će se argumenti oslanjati na zakonitost ruske Specijalne vojne operacije ako Rusija odluči osporiti zapljenu imovine EU-a i trošenje ruske imovine za rat protiv Rusije. Prije pokretanja svoje vojne operacije u veljači 2022., Rusija je Ujedinjenim narodima pedantno predstavila svoj sigurnosni slučaj na temelju Poglavlja 7, članak 51, PACE i OESS, te SAD, iscrpljujući dostupne kanale za ublažavanje sukoba i upozoravanje Europe, ne ostavljajući nijedan proceduralni kamen na kamenu. To uvelike jača ruske argumente. Pozitivan ishod Rusije u sukobu ići će još dalje, jer će to postati političko pitanje u Europi. Trebat će im ruska energija, čak i ako to znači promjene u trenutnom stavu EU o sankcijama. Politika će vjerojatno slijediti gospodarstvo, posebno ako SAD u tome podrži EU.
Osim toga, Komisija bi zaobišla odobrenje država članica i prekoračila svoje dodijeljene nadležnosti i ovlasti, postavljajući pitanja prema ugovornom pravu EU (članci 311. UFEU-a i 5. UEU-a; vidi potpunu raspravu u Opciji B). U svakom slučaju, to bi opteretilo europske građane uvjetnim troškovima i stvorilo vrlo opasnu ekonomsku i političku situaciju.
Štoviše, suverena imovina obično uživa imunitet od oduzimanja prema međunarodnom pravu i bilateralnim ugovorima, što se odražava u Konvenciji Ujedinjenih naroda o jurisdikcijskom imunitetu država i njihove imovine (2004.) i bilateralnom investicijskom ugovoru između Belgije i Rusije iz 1989.
U Konvenciji UN-a (2004.), članak... 1, nalazimo:
"Ova Konvencija primjenjuje se na imunitet države i njezine imovine od nadležnosti sudova druge države." A u Ugovoru Belgija-Rusija (1989.), članak 3(1), jasno je: "Ulaganja ulagača jedne ugovorne stranke na teritoriju druge ugovorne stranke neće se oduzeti... osim... ako... nisu popraćena odredbama o isplati naknade..."Tretiranje rezervi kao kolaterala ili njihovo pretvaranje u potrošnju EU riskira ruske tvrdnje o nezakonitoj eksproprijaciji. Belgija, gdje se nalazi velik dio dionica (u vlasništvu Eurocleara), suočila bi se s pravnim postupcima. Moskva bi mogla zahtijevati povrat imovine plus kamate putem sudova ili arbitraže, prisiljavajući na skupe isplate ili nagodbe.
Komisijino formuliranje "povrat samo ako Rusija plati reparacije" je pravna igra, pretvarajući se da zadovoljava članak 3(1) vezivanjem naknade za ono što je zapravo malo vjerojatan vojno-diplomatski ishod. U praksi, ovo je trajna preraspodjele. Smiješno je, ali to zahtijeva od Rusije da prizna poraz vojno, moralno i pravno u sukobu u kojem ima prednost po svim pitanjima, samo da bi povratila zamrznuta sredstva. Ali ovdje bi reparacije koje se moraju platiti Ukrajini bile puno veće od iznosa oduzete imovine koja se tada vraća. Stoga ovo ni na koji način ne zadovoljava članak 3(1) zbog njegove apsolutne neizvedivosti. Mogli bi jednako tako odrediti da će se sredstva vratiti kada se 'pakao smrzne'.
Neposredni fiskalni udarac za porezne obveznike može biti mali, ali skriveni trošak predstavlja ozbiljnu opasnost: poraz na sudu ili destabilizirano povjerenje investitora naštetili bi kreditnoj sposobnosti EU i ometali priljev kapitala. Opcija A pretvara pravni rizik u latentni društveni trošak: budući porezni obveznici snose teret i prijete uništenjem cijelog projekta EU zbog financijske nesposobnosti.
Čak i konzervativno, pravni izazovi, arbitraža i tržišne posljedice u ukupnom iznosu od 50 milijardi eura smanjili bi ekonomske prilike za radnike; usporavanje rasta, pooštravanje kreditne politike i ograničavanje prinosa. Ako se Rusiji vrati punih 140 milijardi eura plus kamate, obveza nadmašuje svaki izračun po glavi stanovnika, čineći zajam za reparaciju katastrofalnim kockanjem.
Opcija B: Euroobveznice - neustavno prekoračenje i otvoreni društveni teret
Jednostrane euroobveznice općenito su u sukobu s arhitekturom ugovora EU: Komisija ne može prisiliti na izdavanje uzajamnog duga; zajedničko zaduživanje zahtijeva jednoglasnu podršku i nacionalnu ratifikaciju.
Da bi se učinilo drugačije, potrebno je kršiti sam ugovor EU. Bruxelles signalizira da bi prvo mogao djelovati, a kasnije se boriti s pravnim izazovima. To je isti obrazac korišten u Fondu za oporavak od COVID-a, koji je proširio pravne ovlasti tako što je zaduživanje označio kao privremeno i "izvanredno". S fondom za oporavak 2020. godine, na kraju je korišten politički pritisak kako bi se dobila podrška država članica. Pravi podtekst ovdje je da Komisija testira granice svojih ovlasti, efektivno prijeteći da će se ponašati kao da je suverena država, a ne administrativno tijelo unije utemeljene na ugovoru.
Fond za oporavak od COVID-a (NextGenerationEU, 800 milijardi eura) na kraju je jednoglasno odobrilo svih 27 država članica. Nije formalno nametnut. Ali način na koji je postignut ono je što trenutnu situaciju čini tako otkrivajućom. Komisija je predložila shemu zaduživanja 2020. godine, iako nije imala izričitu ugovornu ovlast za izdavanje zajedničkog duga.
Uokvirila ga je kao jednokratnu hitnu mjeru kako bi se postiglo pravno rješenje. Pravna osnova bio je članak 122. UFEU-a ("izvanredni događaji izvan kontrole država članica"), koji je izvorno osmišljen za stvari poput prirodnih katastrofa; "(1) ozbiljne poteškoće u opskrbi određenim proizvodima, posebno u području energije" ili; "(2) kada se država članica nalazi u poteškoćama ili joj ozbiljno prijete ozbiljne poteškoće uzrokovane prirodnim katastrofama ili iznimnim događajima izvan njezine kontrole."
Rat bi se mogao kvalificirati kao "izvanredni događaj izvan kontrole države članice", ali samo ako rat izravno utječe na tu državu članicu. Ukrajina nije članica EU-a. To podiže opasnost da EU zauzme još ratoborniji stav prema Rusiji, otvorenije se ponašajući kao sama strana u sukobu: na neki način, morali bi to otvoreno artikulirati da bi se to opravdalo kao "izvanredan događaj". Posljedice ovoga samo na tržištima EU bilo bi teško predvidjeti, ali i vrlo malo vjerojatno da će imati pozitivan utjecaj na gospodarstvo EU. To treba uključiti kao još jedan društveni i ekonomski trošak.
Nekoliko "štedljivih" država (Njemačka, Nizozemska, Austrija, Švedska, Danska, Finska) isprva se žestoko protivilo NextGenerationEU-u. No, pod ekstremnim političkim i tržišnim pritiskom, na kraju su pristale, a to je uglavnom zato što im je rečeno da će nedjelovanje srušiti gospodarstvo EU.
Čak i tada, svaki nacionalni parlament morao je ratificirati "Odluku o vlastitim resursima", koja je privremeno proširila kapacitet zaduživanja EU. Taj je proces trajao mjesecima, a bilo je i pravnih izazova na njemačkom Ustavnom sudu, koji ga je gotovo blokirao. Dakle, iako je na papiru izgledalo konsenzualno, u stvarnosti se radilo o prisilnom konsenzusu: države članice su se složile pod prijetnjom ekonomskog kolapsa i političke izolacije. NextGenerationEU bio je jednokratni presedan.
Ponovno korištenje članka 122. za dug vezan uz Ukrajinu vjerojatno bi premašilo dopuštene granice odredbe. Studija koju je zatražio odbor AFCO, Korištenje članka 122. UFEU-a (vidi dolje), ulazi u opsežne argumente o tome zašto se članak 122. može koristiti za tumačenje širih ovlasti, relevantnih za šire pitanje centralizacije EU-a u 'državu'; nadilazeći Pariz, Rim, čak i Lisabon,i trenutno razumijevanje ugovora EU.
Članak 122. bio je pravna osnova za COVID euroobveznice. Vjerojatno se ne može zakonito koristiti za financiranje Ukrajine, budući da Ukrajina nije članica EU-a, a "izvanredno stanje" nije stanje unutar teritorija EU-a, čak i ako bi se "rat" smatrao izvanrednim stanjem; to je rat Ukrajine i Europa se službeno proglašava neutralnom stranom, a ne dijelom sukoba. Ako bi se Komisija pokušala ponovno pozvati na njega, gotovo sigurno bi se suočila s pravnim izazovima pred Europskim sudom pravde (ESP), a moguće i s ustavnim izazovima u Njemačkoj ili Nizozemskoj.
Danas se rasprava vodi oko primjene i značenja članka 122. UFEU-a, za koji se Bruxelles pokušava uvjeriti da im daje proširene ovlasti koje prije nisu bile stvarno shvaćene (vidi ' Korištenje članka 122. UFEU-a', rujan 2023.). To zapravo definira što EU jest ili će postati. Činiti to za ratne potrebe Ukrajine, ali bez jasne ugovorne ovlasti, predstavljalo bi vrlo velike pravne probleme.
Dana 20. kolovoza 2025. Europski parlament objavio je da je tužio Vijeće EU-a, nakon što je isključen iz rasprava o velikoj shemi obrambenih kredita SAFE. Europska komisija ranije je aktivirala hitni postupak kako bi zaobišla Parlament u nastojanju da ojača europsku obrambenu industriju i potakne države članice EU-a na povećanje vojne potrošnje.
Ponavljanje sheme tipa NextGenerationEU bez jasne ugovorne ovlasti bilo bi van granica zakona prema članku 311. UFEU-a i članku 5. UEU-a.
Članak 311. propisuje da Unija "osigurava sebi sredstva potrebna za postizanje svojih ciljeva u granicama vlastitih resursa", zabranjujući stvaranje novih tokova prihoda bez jednoglasnog pristanka država članica. Članak 5. UEU-a dodatno ograničava institucije EU-a na izvršavanje samo onih ovlasti koje su im dodijeljene Ugovorima, a sve ostale izričito rezervira za države članice. Jednostrano izdavanje euroobveznica stoga bi značilo preuzimanje fiskalnog suvereniteta od strane Komisije; ovlast koju Ugovori nikada ne daju i koja bi, ako bi se potvrdila, učinkovito obustavila proračunsku kontrolu država članica i prekršila ustavni poredak, stvarajući masovnu pravnu krizu diljem EU-a.
Ako budu prisiljeni, građani će se suočiti s višim porezima, ograničenim javnim uslugama i obnovljenom štednjom. Dužničke obveze ne nestaju s izborima; društveni nemiri mogli bi produbiti nejednakost, izazvati euroskepticizam i pokrenuti pritiske za izlazak. Ustavno gledano, to čini da se Komisija ponaša kao suverena riznica bez legitimiteta.
140 milijardi eura duga raspoređenih na 200 milijuna radnika iznosi 700 eura po radniku. Uz godišnju kamatu od 3 %, troškovi servisiranja iznose 21 milijardu eura godišnje ili 105 eura po radniku godišnje tijekom deset godina. Glavnica plus 42 milijarde eura kamata ukupno iznosi 182 milijarde eura ili 910 eura po radniku.To se prevodi u bake koje preskaču namirnice, studente koji odgađaju fakultet i ograničavaju javne usluge. Sindikati, ljevičarske skupine i snage malih poduzeća mogli bi izazvati paneuropsku krizu u stilu "Žutih prsluka".
Zaključak: Vječno zelenilo, nepovratni troškovi i tko plaća
Obje opcije su vječno zelenilo: održavanje neuspješnih politika na životu kako bi se izbjegli gubici. Opcija A zakopava pravni rizik i prenosi latentne obveze na buduće građane; Opcija B otvoreno opterećuje porezne obveznike i riskira ustavni raspad. I još gore, oba scenarija ignoriraju kroničnu ekonomsku opasnost za Europu ako nastavi sa sankcijama ruskoj energiji, što bi je moglo učiniti najmanje konkurentnim gospodarstvom u razvijenom svijetu.
U obje opcije, EU ulijeva milijarde izravno u Ukrajinu ili u oružje za opskrbu, no rat je gotovo sigurno izgubljen, a milijarde potrošene na očekivane prinose od obnove teritorija koje je Rusija oslobodila nikada se neće vratiti, pretvarajući ta ulaganja u nepovratne troškove koji služe samo produljenju iluzije ekonomske koherentnosti.
Europa pati od problema paradigme i egzistencijalne krize na razini svoje "eurokracije". Paradoksalno, politike koje je politički najteže provesti na ovoj birokratskoj razini ujedno su i najnužnije i potencijalno najplodnije. Budući da EU predlaže radikalnu rekonstrukciju same Unije, možda je prikladno pretpostaviti nešto radikalno, ali u smjeru stabilnosti, rasta i mira:
1) promjena ratnog stava;To osigurava stabilnost, razvoj i prosperitet generacijama.
2) približavanje Rusiji po američko-ruskom modelu;
3) obnova energetskih cjevovoda poput Sjevernog toka 2;
4) priznavanje Ukrajine kao legitimne sfere utjecaja Rusije;
5) zajednička ulaganja s Rusijom u sferi nakon Varšavskog pakta;
6) nadogradnja okvira OESS-a i Završnog akta iz Helsinkija iz 1975.;
7) razvoj zajedničke euroazijske ekonomske i sigurnosne arhitekture.
Za Europu to zahtijeva prevladavanje kronične rusofobije i izbjegavanje atlantističke paranoje. Europa može odgoditi priznanje neuspjeha, ali ne može odgoditi plaćanje računa. Tko će ostati da to drži pod kontrolom i hoće li uopće postojati EU koja to može izvesti?
Komentari čitatelja
na naše novosti