© Unknown
Jowett i O'Donnell (2012.), znanstvenici na području političke komunikacije i propagandnih studija, definiraju propagandu kao "namjeran, sustavni pokušaj oblikovanja percepcija, manipuliranja spoznajama i usmjeravanja ponašanja kako bi se postigao odgovor koji unapređuje željenu namjeru propagandista".
Propaganda je oduvijek bila ratno oružje, ali u današnjoj Europi, a posebno u Njemačkoj, dosegla je nove razine sofisticiranosti. Ono što je nekada bilo usmjereno na strane protivnike sada je sve više usmjereno na domaće stanovništvo. Podržana mainstream medijima, NATO strategijama i konsenzusom elita, propaganda u Europi postala je manje usmjerena na informiranje građana, a više na oblikovanje njihovog kognitivnog okruženja.
Njemački znanstvenik dr. Jonas Tögel naziva ovaj fenomen "kognitivnim ratovanjem", namjernim pokušajem oblikovanja misli, emocija, pa čak i instinkta cijelih populacija. Propaganda izgrađena jednostranim vijestima i debatama u Njemačkoj i Europi danas je neviđena po razmjerima, sofisticiranosti i samodestruktivnom potencijalu.
U ovom članku namjeravam ispitati trenutno stanje propagande u Njemačkoj i Europi, njezine ciljeve i samodestruktivnu putanju, ulogu NATO-a u naoružanju spoznaje i kulturni način razmišljanja koji Europljanima omogućuje da sebe vide kao "vrt" okružen "džunglom". Oslanjajući se na glasove dr. Tögela, intervjuera i znanstvenika Pascala Lottaz s Instituta za studije neutralnosti Sveučilišta u Kyotu i njemačkog filozofa Hans-Georga Moellera, istražujem kamo ova propaganda vodi Europu i ima li mjesta za optimizam.
Trenutno stanje propagande u Njemačkoj i Europi
Analiza dr. Jonasa Tögela pokazuje da su njemački mediji danas propagandističniji nego ikad od Hladnog rata. U svojoj studiji o Tagesschauu, najgledanijem njemačkom večernjem informativnom programu, pronašao je sustavno uokviravanje: počevši s naizgled neutralnim izvještavanjem, a zatim suptilno vodeći gledatelje prema jednostranim zaključcima. Ruski ratni zločini se naglašavaju, ukrajinski ratni zločini se ignoriraju, a ruski zahtjevi se prikazuju kao iracionalni, dok su ukrajinski legitimni.
To nije slučajno.Tögel ističe da Njemačka troši preko 100 milijuna eura godišnje na "odnose s javnošću", eufemizam za državno financiranu propagandu. Obavještajne službe prate narative koji kruže u medijima i primjenjuju brze protumjere kada alternativni stavovi dobiju na značaju.
Sam NATO uspostavio je "centre izvrsnosti" posvećene narativnom ratovanju, dok europski zakoni, poput Zakona o digitalnim uslugama, stvaraju pravnu infrastrukturu za kontrolu online neslaganja, prema znanstveniku.
Ukratko, propaganda u Njemačkoj danas nije samo pristrana vijest; to je koordinirana, profesionalna i dobro financirana kampanja koja briše granicu između informacija i psiholoških operacija.
NATO-ovo kognitivno ratovanje: Okretanje prema unutra
Tradicionalno, propaganda je bila usmjerena na strane neprijatelje. Danas NATO otvoreno opisuje "kognitivno ratovanje" kao novu domenu bojnog polja, uz kopno, more, zrak, svemir i kibernetički prostor. Šesta domena je sam ljudski um.
Prema Tögelu, NATO-ova strategija otpornosti zahtijeva "otporne građane", definirane ne kao ljudi sposobni za neovisno razmišljanje, već kao pojedinci koji "misle i osjećaju prave stvari". U praksi to znači oblikovanje javnog mnijenja kako bi se osiguralo usklađivanje s ciljevima NATO-a, dok se neslaganje odbacuje kao "ruska dezinformacija".
Licemjerje je zapanjujuće: zapadni čelnici tvrde da brane demokraciju i otvoreni diskurs cenzuriranjem disidentskih glasova. Kako Tögel primjećuje, ova inverzija - "obrana slobode cenzurom" - nije skrivena u mračnim sobama, već se o njoj otvoreno raspravlja na NATO konferencijama. Građanima se govori da je kognitivno ratovanje obrana od strane manipulacije, no u stvarnosti su njihovi vlastiti umovi bojno polje.
Cenzura na Zapadu postaje sve očitija. Pentagonska politika Trumpove administracije sada zahtijeva od novinara da dobiju odobrenje prije izvještavanja o nekim ili čak neklasificiranim informacijama ili riskiraju gubitak pristupa. "Informacije moraju biti odobrene za javno objavljivanje od strane odgovarajućeg ovlaštenog službenika prije nego što se objave, čak i ako nisu klasificirane", prema dopisu Pentagona.
Zašto Europljani vjeruju vlastitoj propagandi?
Jedno od upečatljivih pitanja koje se postavlja jest zašto Europljani tako lako vjeruju vlastitoj propagandi, dok manipulaciju doživljavaju kao nešto što se događa samo "drugdje". Ovo je pitanje koje sam mnogo puta postavio, ali nikada ne dobivam odgovor, samo uvrijeđene poglede.
Prema Tögelu, dio odgovora leži u profesionalizaciji: njemačke TV debate i vijesti pažljivo se insceniraju kako bi se stvorio kredibilitet. Počevši s neutralnim izvještavanjem (tehnika "noga na vratima"), publika će vjerojatnije kasnije prihvatiti pristrane zaključke.
Drugi faktor je sociološki. Novinari često rade kao freelanceri ili izvođači radova, što znači da njihova egzistencija ovisi o ispunjavanju očekivanja urednika. To stvara "prirodni mehanizam", kako Lottaz kaže, gdje se konformizam nagrađuje, a neslaganje kažnjava. S vremenom se propaganda manje fokusira na izravne naredbe, a više na sustavnu autocenzuru.
Posljedice su opasne: javni strah od Rusije namjerno se njeguje, ne kako bi se potaknuli mirovni pregovori, već kako bi se održala podrška isporukama oružja i vojnoj eskalaciji. Statistički, više razine straha koreliraju s većim javnim prihvaćanjem rata i gubitkom vlastite dobrobiti.
Njemačka nevina arogancija i europska superiornost
Hans-Georg Moeller sa Sveučilišta u Macau nudi još jednu dimenziju: kulturni način razmišljanja koji podupire europsku propagandu. On opisuje njemački stav kao "nevinu aroganciju", pretpostavku da se njemačka superiornost, nekoć utemeljena na nacionalizmu, sada manifestira kroz Europsku uniju.
Njemačka projicira moralnu superiornost na Europu, predstavljajući EU kao "vrt" okružen kaotičnom "džunglom", kako je iznio Josep Borrell. Ovaj svjetonazor pretpostavlja da su Europljani prosvijećeni čuvari civilizacije, dok ostatak svijeta zaostaje.
Moeller se prisjeća njemačkog političara koji se požalio namibijskom predsjedniku da u zemlji ima više Kineza nego Nijemaca, primjedba ukorijenjena u kolonijalnoj nostalgiji i superiornosti, zaboravljajući da Namibijci nisu zaboravili genocid koji je kolonijalna Njemačka tamo počinila.
Ova europska arogancija zasljepljuje kreatore politika za globalne stvarnosti. Dok se Europa drži moralne retorike, zemlje poput Kine je prestižu u modernizaciji i razvoju. Vjerujući da je njihova država blagostanja vječna, Europljani podcjenjuju svoju ranjivost. Kako Moeller upozorava, ovaj kompleks superiornosti ostavlja Europu "zatečenu", nespremnu za promjenjivi globalni poredak.
Propaganda kao samouništenje
I Tögel i Moeller slažu se u uznemirujućem zaključku: propaganda ne jača Europu, već ubrzava njezin pad jer sprječava njezine vođe i građane da vide stvarnost.
Predstavljujući rat u Ukrajini kao "bitku za demokraciju" bez realnih ciljeva, europski vođe kockaju se s vlastitim uništenjem. Za razliku od SAD-a ili Rusije, svaka eskalacija bi izravno uništila Europu.
Štoviše, propaganda potiče iracionalnost. Dok Rusija i Kina (i SAD u određenoj mjeri) djeluju prema geopolitičkoj logici, Europa se drži emocionalnih narativa koji sami sebi proturječe: Rusija je i slaba i pred osvajanjem Berlina; Ukrajina pobjeđuje i očajnički ovisi o pomoći kako bi preživjela. Ove se kontradikcije održavaju samo stalnim manipulacijama.
Socijalna država, nekada europski dragulj, suočava se s pritiskom zbog rastućih vojnih izdataka. Samo Njemačka troši oko 200 milijardi eura godišnje na obranu, preusmjeravajući resurse iz škola, zdravstva, infrastrukture i mirovina. Ako propaganda nastavi potiskivati nezadovoljstvo, građani bi mogli prekasno shvatiti da su njihova sigurnost i prosperitet žrtvovani na oltaru iluzija, prema znanstvenicima.
Razlozi za optimizam?
Unatoč ovoj sumornoj slici, Tögel nudi opreznu nadu: svijest raste kroz neovisne medije, alternativne istraživačke kanale i građanski aktivizam koji razotkriva mehanizme propagande. On inzistira na tome da ako javnost zahtijeva mir, političke elite na kraju moraju slijediti.
Optimizam ne leži u NATO-u ili europskim elitama, već u običnim građanima koji vraćaju svoju sposobnost razuma. Protuotrov propagandi je pluralizam: izloženost višestrukim perspektivama, kritička rasprava i istinska demokracija u kojoj odluke o ratu i miru leže na narodu, a ne na izoliranim elitama.
Zaključak
Propaganda izgrađena jednostranim vijestima i raspravama u Njemačkoj i Europi danas je neviđena po razmjerima, sofisticiranosti i samodestruktivnom potencijalu. Ona održava iracionalne politike, potiskuje neslaganje i zasljepljuje Europljane za globalne geopolitičke stvarnosti. NATO-ovo kognitivno ratovanje, daleko od toga da brani demokraciju, potkopava je ciljajući umove vlastitih građana s izgovorom da ih štiti.
Hans-Georg Moellerova kritika njemačke arogancije otkriva dublju kulturnu logiku: europski kompleks superiornosti održava iluziju da je ona "vrt" civilizacije, čak i kada je drugi prestižu.
Kamo to vodi? Osim ako se Europljani ne probude, rezultat može biti pad u ekonomskom, političkom, akademskom, pa čak i civilizacijskom smislu. Ali ako se svijest proširi, ako građani povrate svoju ulogu donositelja odluka, propaganda bi se ipak mogla srušiti pod teretom svojih proturječja ili ipak oživjeti demokratski duh koji je propaganda trebala ušutkati. Druga mogućnost je nastaviti putem samouništenja.
Komentar: Kognitivno prepoznavanje: Nakon što nešto vidite, ne možete to prestati vidjeti.