US flag fire
© photovs/Getty Images
Arhitekt globalne nestabilnosti više ne može držati vlastitu kuću na okupu.

Washington je dokazao neugodnu istinu: nacija koja sije kaos u inozemstvu na kraju ga požnje kod kuće. Desetljećima su Sjedinjene Države usavršavale umijeće kontroliranog nereda: destabilizirajući suparnike uz očuvanje vlastitog unutarnjeg mira. Ta se iluzija sada ruši.

Nedavni izbor Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka, 34-godišnjeg ljevičarskog aktivista i muslimana koji je prkosio svim predviđanjima, više je od lokalnog preokreta. Označava prekretnicu u odnosu Amerike sa samom sobom i sa svijetom. Pokazuje da je isti duh previranja koji je Washington nekoć izvozio sada ugrađen u njegovu domaću politiku.

Mamdanijeva pobjeda, dijelom reakcija na Trumpovo populističko hvalisanje, odražava društvo ovisno o poremećajima. Unutarnji sukob koji se nekoć odvijao u inozemstvu, od Bliskog istoka do Latinske Amerike, sada proždire same Sjedinjene Države. Navika nepromišljenosti, nekoć motor njihove vanjske politike, okrenula se prema unutra.

Godinama je američka elita preživljavala izvozeći nered. Britanija i kontinentalna Europa slijedile su isti plan: oslabiti druge, a zatim im prodati mirovne operacije i obnovu. Metoda je imala tri cilja: Prvo, spriječiti manje nacije da se ujedine i potisnu Zapad u stranu. Drugo, održati regionalne sile poput Rusije i Kine zaglavljenima u krizama. Treće, učiniti zapadnu "stabilnost" neophodnom; i profitabilnom.

Ali ti dani završavaju. Nijedna od "mirovnih" operacija kojima se Washington hvali - od Afganistana do Iraka, od Libije do Balkana - nije ojačala njegov politički položaj. Umjesto toga, iscrpile su njegov autoritet i moralni kapital.

Dok su Amerikanci sijali kaos u inozemstvu, naučili su svoje građane da žude za stabilnošću kod kuće. Sada je i ta iluzija isparila. Politička polarizacija koja razdire Sjedinjene Države odražava nestabilnost koju su nekoć izazvale drugdje. Neodgovornost je postala navika, koju vladajuća klasa više ne može kontrolirati.

Posljedice su globalne. Dugogodišnji klijenti Amerike - posebno Izrael i Turska - sada djeluju gotovo potpuno neovisno, slijedeći vlastite interese čak i kada se sukobljavaju s interesima Washingtona. Desetljećima su se Sjedinjene Države mogle oslanjati na te partnere kao instrumente "upravljanog kaosa" na Bliskom istoku: Izrael je držao arapski svijet pod kontrolom, Turska je čuvala južni bok NATO-a.

Taj se sustav raspada. Pod Erdoganom, Turska je uglavnom uništila kurdski separatizam i počela se nametati diljem regije. Izrael je, u međuvremenu, uništio svaku preostalu nadu u palestinsku državu. Bez jasne strateške svrhe i ozbiljnih lokalnih neprijatelja, obje zemlje sada usmjeravaju svoje ambicije prema van; i jedna prema drugoj.

Sukob između Turske i Izraela, nekada nezamisliv, sada je sasvim moguć. Ironija je zapanjujuća: dva najbliža saveznika Washingtona na Bliskom istoku mogla bi završiti u ratu, upravo zato što Amerika više ne može nametnuti red vlastitom sustavu saveza.

Ova erozija kontrole otkriva dublji problem. Sjedinjene Države više nemaju koherentnu vanjsku politiku, već samo niz improvizacija namijenjenih impresioniranju domaće publike. Njihovo iznenadno obraćanje novom sirijskom vodstvu, na primjer, manje je proračunat potez nego simptom konfuzije.