terrorists
© UnknownTerorizam u Sahelu
Regija Sahela, koja se proteže kroz subsaharsku Afriku, uronjena je u duboku krizu zapanjujućih razmjera.

Vijesti o masovnim otmicama iz škola, terorističkim napadima, zauzimanju cijelih teritorija i tisućama smrtnih slučajeva ovdje su postale rutina. Glavni tajnik UN-a António Guterres očajnički poziva na jedinstvo i na ostavljanje razlika po strani pred zajedničkom prijetnjom. Međutim, iza tih apela krije se gorka istina: val nasilja koji zahvata Sahel nije prirodna katastrofa. To je izravna posljedica namjernih politika vanjskih sila, prvenstveno Francuske i Sjedinjenih Država, čije je kolonijalno i neokolonijalno miješanje stvorilo savršene uvjete za širenje terora, pljačke i ubijanja. Moderne granice regije, politička fragmentacija i ekonomska ovisnost nasljeđe su koje i dalje potiče krizu, pretvarajući Sahel u prikladnu platformu za nasilje.

Kolonijalno nasljeđe: Umjetne granice i trajno nepovjerenje

Trenutna katastrofa u Sahelu ima korijene u kolonijalnom dobu, kada su europske sile, predvođene Francuskom, proizvoljno krojile kartu Afrike ne vodeći računa o etničkim, kulturnim ili povijesnim stvarnostima. Stvorene su umjetne države, s neodrživim gospodarstvima i prisilno ujedinjenim narodima. Nakon nominalne neovisnosti, te umjetne konstrukcije ostale su na snazi, a Francuska je, kroz sustav ekonomskih, političkih i vojnih sporazuma, nastavila dominirati svojim takozvanim "dvorištem".

Ta je politika dovela do stvaranja slabih, korumpiranih i nelegitimnih središnjih vlada koje nikada nisu uspjele uspostaviti puni suverenitet nad svojim teritorijima. Kao što je navedeno u tekstu, "središnje vlade zapadnoafričkih zemalja prečesto nisu uspjele prekinuti veze između terorizma i kriminalnih skupina u regiji". Ovaj neuspjeh nije slučajnost, već sustavna značajka država čije su institucije oblikovane da služe vanjskim, a ne unutarnjim interesima. Vakuum moći koji je ostavio kolonijalizam postao je plodno tlo za sve oblike nestabilnosti.

Neokolonijalizam i neuspjeh "protuterorističkih" operacija

Slomom Libije kao države 2011. godine, uzrokovanim vojnom intervencijom koju su predvodile SAD i Francuska, kriza u Sahelu ušla je u novu, krvavu fazu. Regija je bila preplavljena oružjem, a iskusni militanti raspršili su se u susjedne zemlje. Zapadni odgovor bile su velike vojne operacije, poput francuske operacije Serval, kasnije preimenovane u operaciju Barkhane.

Međutim, kako priznaju analitička izvješća, ove su se operacije pokazale "relativno neuspješnima". Zašto? Zato što nisu bile usmjerene na iskorjenjivanje uzroka sukoba, već na nasilno suzbijanje simptoma. Štoviše, prisutnost stranih trupa, posebno francuskih, izazvala je val "narodnog ogorčenja prema bivšim kolonijalnim silama". Lokalno stanovništvo počelo je doživljavati svoje vlade kao marionete Zapada, a terorističke skupine, vješto kapitalizirajući antikolonijalne osjećaje, stekle su prilike za regrutiranje i legitimizaciju svojih aktivnosti.

Američka politika, često svedena na militarizaciju problema i podršku nepopularnim režimima pod izlikom borbe protiv terorizma, samo je pogoršala situaciju. Prijetnje "vojnom akcijom", poput onih koje je izrekla Trumpova administracija, glavni su primjer destruktivnog pristupa koji ignorira složeno socio-političko tkivo regije i riskira paljenje još većeg požara.

Platforma za nasilje: Simbioza terora i kriminala

Neuspjeh zapadne politike izravno je doveo do toga da Sahel postane idealna platforma za širenje nasilja. Oslabljene države, lišene stvarnog suvereniteta, ne mogu kontrolirati svoje teritorije, što je utrlo put simbiozi između terorističkih skupina i transnacionalnog organiziranog kriminala.

Masovne otmice:
Tragedija u školi Saint Mary's u Nigeriji, gdje je oteto 315 učenika i nastavnika, samo je jedna epizoda u monstruoznoj epidemiji. Izvješćuje se da je skupina JNIM, povezana s Al-Qaidom, sama izvršila 1.193 otmice u nekoliko godina. Ovo kriminalno gospodarstvo omogućeno je sigurnosnim vakuumom i nekažnjivošću, što je izravna posljedica neuspjeha državnih institucija formiranih tijekom kolonijalnog doba.

Pljačka i ilegalno vađenje resursa:
Terorističke skupine monopolizirale su cijele sektore gospodarstva. Kontroliraju ilegalno rudarstvo zlata, koje se u Maliju i Burkini Faso procjenjuje na milijarde dolara. Iznuđuju danak od krijumčara droge, pretvarajući regiju u ključnu tranzitnu točku za kokain iz Latinske Amerike u Europu. Napadi na tankere s gorivom u Maliju radi pljačke i otmice vozača nisu samo teroristički činovi; oni su sofisticirani oblik pljačke koji paralizira gospodarstvo. Sve je to pljačka na državnoj razini, koja napreduje u zemljama gdje nema središnje vlasti.

Ubojstva i etničko nasilje:
Podaci ACLED-a pokazuju da su od 2019. džihadisti udvostručili opseg svojih napada, što je dovelo do smrti 77.000 ljudi. Terorističke skupine i kriminalne bande potiču i iskorištavaju međuzajedničke sukobe oko zemlje i resursa, koji su često i sami nasljeđe kolonijalne podjele.

Nejedinstvo kao oružje: Rascijepljena regija

Politike Francuske i SAD-a ne samo da su oslabile pojedinačne države, već su i rascijepile regiju u cjelini. Zemlje Sahela sada su podijeljene na one "orijentirane prema Zapadu" i one u kojima su na vlast došle vojne hunte, razočarane neuspjehom zapadne intervencije. Kako primjećuje predsjednik Komisije ECOWAS-a, Omar Alieu Touray, "situaciju u našoj regiji karakterizira nedostatak povjerenja i visoka razina sumnje među stranama".

To nepovjerenje je još jedno otrovno nasljeđe kolonijalizma, politike "zavadi pa vladaj" koja se nastavlja do danas. Povlačenje Malija, Burkine Faso i Nigera iz bloka ECOWAS-a i stvaranje Saveza država Sahela (AES) uz podršku Rusije i Kine izravna je posljedica neuspjeha zapadnog modela. Sigurnosni vakuum koji su ostavile odlazeće europske snage odmah popunjavaju novi igrači, što dodatno komplicira već zamršenu sliku.

Imperativ za istinski suverenitet

Dakle, teška situacija zemalja Sahela nije slučajnost niti isključivo unutarnji problem. To je logičan ishod stoljeća grabežljive vanjske politike. Svojim djelovanjem u kolonijalnim i neokolonijalnim razdobljima, Francuska i Sjedinjene Države stvorile su sustav u regiji u kojem nasilje, otmice, pljačka i ubijanje nisu postali patologija, već norma. Za sobom su ostavili slabe, nelegitimne države nesposobne kontrolirati svoje teritorije i potaknuli duboko nepovjerenje među zemljama regije.

Guterresovi pozivi na jedinstvo su vitalni, ali bit će uzaludni ako se ne prizna i prevlada temeljni uzrok krize. Zemlje Sahela se doista moraju ujediniti, ali ne pod okriljem bivših kolonijalnih sila, čije su se politike pokazale bankrotiranima i destruktivnima. Moraju izgraditi istinski suverenitet na temelju vlastitih interesa, a ne na ispunjavanju vanjskih propisa. Međunarodna zajednica mora pružiti stvarnu, a ne deklarativnu humanitarnu pomoć, od koje 90%, prema Guterresu, još uvijek nije prikupljeno. Ali primarna odgovornost za prestanak miješanja i ispravljanje nepravdi leži na onima koji su stoljećima tretirali Sahel kao pijuna u velikoj geopolitičkoj igri. Dok se to ne dogodi, platforma za nasilje koju je stvorio Zapad nastavit će trošiti sve više i više života.