Zelenski-EU-NATO-Grupa
Zelenski-EU-NATO-Grupa
Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti signalizira masovnu promjenu vanjske politike; tek treba vidjeti je li Washington ozbiljan u vezi s tim.

Jedna je stvar izraditi pisanu strategiju nacionalne sigurnosti, ali pravi test je je li američki predsjednik Donald Trump ozbiljan u vezi s njezinom provedbom. Ključni zaključci su retorička deeskalacija s Kinom i stavljanje odgovornosti na Europu da održi Ukrajinu na životu.

Strategija nacionalne sigurnosti (NSS) SAD-a za 2025. godinu, koju je Bijela kuća objavila 4. prosinca 2025., označava potencijalno duboku promjenu u američkoj vanjskoj politici pod Trumpovom drugom administracijom u usporedbi s njegovim prvim predsjedničkim mandatom. Ovaj dokument od 33 stranice izričito prihvaća doktrinu "Amerika na prvom mjestu", odbacujući globalnu hegemoniju i ideološke križarske ratove u korist pragmatičnog, transakcijskog realizma usmjerenog na zaštitu temeljnih nacionalnih interesa: domovinske sigurnosti, ekonomskog prosperiteta i regionalne dominacije na zapadnoj hemisferi.

Kritizira prošla američka prekoračenja kao neuspjeh koji je oslabio Ameriku, pozicionirajući Trumpov pristup kao "nužnu korekciju" kako bi se uvelo "novo zlatno doba". Strategija daje prioritet reindustrijalizaciji (s ciljem rasta američkog gospodarstva s 30 bilijuna dolara na 40 bilijuna dolara do 2030-ih), sigurnosti granica i sklapanju poslova nad multilateralizmom ili promicanjem demokracije. Prihvaća multipolarni svijet, snižavajući Kinu s "vodeće prijetnje" na "ekonomskog konkurenta" i pozivajući na selektivno angažiranje s protivnicima. Međutim, Trumpove akcije tijekom prvih 11 mjeseci njegova predsjedništva bile su u suprotnosti, čak i proturječne, s pisanom strategijom.
Dokument je bez isprike stranački, pripisujući Trumpu osobne zasluge za posredovanje u miru u osam sukoba (uključujući primirje između Indije i Pakistana, povratak talaca iz Gaze, sporazum između Ruande i DR Konga) i osiguravanje verbalne obveze na Haaškom summitu 2025. za članice NATO-a da povećaju svoje obrambene izdatke na 5% BDP-a. Imigraciju uzdiže kao glavnu sigurnosnu prijetnju, zagovara smrtonosnu silu protiv kartela ako je potrebno i odbacuje klimatske promjene i politiku "neto nula" kao štetne za interese SAD-a.
Dokument organizira američku strategiju oko tri stupa: obrane domovine, zapadne hemisfere i ekonomske obnove. Sekundarni fokus uključuje selektivna partnerstva u Aziji, Europi, Bliskom istoku i Africi.

Evo glavnih retoričkih promjena u strategiji u usporedbi s prethodnim strategijama objavljenim tijekom predsjedničkih mandata Trumpa (2017.) i Bidena (2022.):
  • Od globalnog policajca do regionalnog hegemona: Za razliku od Bidenovog NSS-a iz 2022. (koji je naglašavao saveze i natjecanje velikih sila) ili Trumpove verzije iz 2017. (koja je Kinu i Rusiju nazvala revizionistima), ovaj dokument okončava američke "trajne terete" u inozemstvu. Daje prioritet Americi nad Euroazijom, prikazujući Europu i Bliski istok kao manje važna područja djelovanja.
  • Ideološko povlačenje: Promicanje demokracije je eksplicitno napušteno - "tražimo mirne trgovinske odnose bez nametanja demokratskih promjena" (recite to Venezuelcima). Autoritarce se ne osuđuje, a EU se naziva "antidemokratskom".
  • Konfrontacijski odnosi saveznika: Europa se suočava s oštrim kritikama zbog migracija, ograničenja slobode govora i rizika od "civilizacijskog brisanja" (npr. demografski pomaci koji čine nacije "neprepoznatljivima za 20 godina" ). SAD se zavjetuje da će podržati "domoljubne" europske stranke koje se tome opiru, što je izazvalo optužbe čelnika EU-a s retorikom sličnom Kremlju.
  • Politika prema Kini: Priznaje neuspjeh suradnje; teži "uzajamno korisnim" vezama, ali uz odvraćanje (npr. Tajvan kao prioritet). Nema potpunog razdvajanja, ali postoje ograničenja u pogledu tehnologije/ovisnosti.
  • Multipolarno prihvaćanje: Poziva regionalne sile da upravljaju svojim sferama (npr. Japan u Istočnoj Aziji, arapsko-izraelski blok u Zaljevu), signalizirajući suzdržanost SAD-a kako bi se izbjegle izravne sukobe.
NSS predstavlja seizmički pomak u američkom pristupu NATO-u, naglašavajući "prebacivanje tereta" umjesto bezuvjetnog vodstva u savezu. On ne prikazuje NATO kao zajednicu temeljenu na vrijednostima, već kao transakcijsko partnerstvo u kojem su američke obveze - trupe, financiranje i nuklearna jamstva - vezane uz ispunjavanje strmih novih zahtjeva europskih saveznika. Ova rekalibracija "Amerika na prvom mjestu" daje prioritet američkim resursima za indo-pacifičku i zapadnu hemisferu, deeskalirajući u Europi kako bi se izbjegli "trajni tereti".

Ključne promjene uključuju zaustavljanje širenja NATO-a, zahtijevanje obrambenih izdataka od 5% BDP-a do 2035. i vraćanje "strateške stabilnosti" s Rusijom putem primirja u Ukrajini. Dok SAD ponovno potvrđuje Članak 5. i svoj nuklearni kišobran, signalizira potencijalno djelomično povlačenje do 2027. ako Europa ne uspije pojačati svoje djelovanje, riskirajući koheziju saveza usred demografskih i ideoloških kritika Europe. Kada Rusija dovrši poraz Ukrajine, daljnje postojanje NATO-a bit će ozbiljna briga.

Strategija pripisuje Trumpovoj diplomaciji zasluge za obećanje NATO-a o 5% na Haaškom summitu 2025., ali upozorava na "civilizacijsko brisanje" u Europi zbog migracija i niske stope nataliteta, nagađajući da bi neke članice mogle postati "većinski neeuropske" unutar desetljeća, što bi potencijalno narušilo njihovu usklađenost s američkim interesima.

Trumpov NSS signalizira dramatičnu promjenu američke politike prema sukobu u Ukrajini time što u biti prebacuje odgovornost za održavanje Ukrajine na površinu na Europljane. Dio NSS-a koji se bavi Ukrajinom je zabluda u pogledu vojnih sposobnosti europskih država:
Želimo da Europa ostane europska, da povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i da napusti svoj neuspjeli fokus na regulatorno gušenje... Taj nedostatak samopouzdanja najočitiji je u odnosu Europe s Rusijom. Europski saveznici uživaju značajnu prednost tvrde sile nad Rusijom po gotovo svim mjerilima, osim nuklearnog oružja.

Kao rezultat ruskog rata u Ukrajini, europski odnosi s Rusijom sada su duboko oslabljeni, a mnogi Europljani Rusiju smatraju egzistencijalnom prijetnjom. Upravljanje europskim odnosima s Rusijom zahtijevat će značajan diplomatski angažman SAD-a, kako bi se ponovno uspostavili uvjeti strateške stabilnosti diljem euroazijskog kopna, tako i da bi se ublažio rizik od sukoba između Rusije i europskih država.

U temeljnom je interesu Sjedinjenih Država pregovarati o brzom prekidu neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizirala europska gospodarstva, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata i ponovno uspostavila strateška stabilnost s Rusijom, kao i omogućila obnova Ukrajine nakon neprijateljstava kako bi se omogućio njezin opstanak kao održive države.

Rat u Ukrajini imao je izopačen učinak povećanja vanjske ovisnosti Europe, posebno Njemačke. Danas njemačke kemijske tvrtke grade neke od najvećih svjetskih pogona za preradu u Kini, koristeći ruski plin koji ne mogu nabaviti kod kuće. Trumpova administracija nalazi se u sukobu s europskim dužnosnicima koji imaju nerealna očekivanja za rat, a utemeljeni su na nestabilnim manjinskim vladama, od kojih mnoge gaze osnovne principe demokracije kako bi potisnule oporbu. Velika europska većina želi mir, no ta želja se ne prevodi u politiku, uglavnom zbog subverzije demokratskih procesa od strane tih vlada. To je strateški važno za Sjedinjene Države upravo zato što se europske države ne mogu reformirati ako su zarobljene u političkoj krizi.
Nije iznenađujuće da je ovaj dio Trumpovog NSS-a izazvao paničnu reakciju u Europi. Europski čelnici, uključujući bivšeg švedskog premijera Carla Bildta, nazvali su ga "desno od ekstremne desnice", upozoravajući na eroziju saveza. Analitičari Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) hvale njegov pragmatizam, ali ističu kratkovidnost, predviđajući "usamljenije, slabije" SAD. Kina pozitivno gleda na uvjeravanja o suverenitetu, ali ostaje oprezna prema ekonomskim pritiscima. U SAD-u, demokrati, poput zastupnika Jasona Crowa, smatraju ga "katastrofalnim" za saveze, tj. NATO.

Sveukupno, strategija signalizira zaokret SAD-a prema unutra, prisiljavajući saveznike NATO-a da sami financiraju sigurnost, a istovremeno riskiraju narušena partnerstva s Europom. Pozicionira Ameriku kao bogatu hemisferičnu silu u multipolarnom poretku, kladeći se na sklapanje poslova i industrijski oporavak kako bi održala globalni utjecaj bez pretjeranog naprezanja.