Neti Trump
© public domainBliski istok u plamenu • Netanyahu i Trump • Gdje ima dima, ima i vatre
Ideja da Bliski istok više ne predstavlja središnju stratešku regiju, svodljivu na ograničeni sukob između Izraela i Palestinaca, čini se preoptimističnom.

Nove perspektive

Narodi Bliskog istoka pomno prate namjerava li Washington doista smanjiti svoju uključenost u regiju ili će, kao i s četiri prethodne administracije, vlada američkog predsjednika Donalda Trumpa također završiti zarobljena u živom pijesku Bliskog istoka. Osim uzvišenih slogana koji su pratili razna američka predsjedništva, problemi u tom području progresivno su se pogoršavali, postajući sve složeniji, paralelno s porastom uplitanja SAD-a.

Danas se američka administracija poziva na načelo "Amerika na prvom mjestu", proglašavajući svoje odbacivanje intervencionizma, rekonstrukcije država i beskrajnih ratova. Međutim, nije odustala od svoje ambicije da oblikuje globalni poredak, što pokazuje objavljivanje Strategije nacionalne sigurnosti, koja predlaže strateško redefiniranje Bliskog istoka s ciljem sprječavanja uspona bilo koje dominantne sile u regiji. Ostaje vidjeti hoće li ovaj novi pokušaj biti uspješan, hoće li utjecajne države prihvatiti američku formulu i hoće li lokalno stanovništvo tolerirati regionalno upravljanje krizama koje služi samo interesima Washingtona. Mnoga pitanja ostaju bez odgovora, a samo će vrijeme pokazati ishod Trumpovog kockanja, koje se čini kao još jedan američki eksperiment na Bliskom istoku.

Dokument Bijele kuće potvrđuje da Bliski istok više nije središnji element američkih strateških prioriteta. Pažnja Washingtona sada se prebacuje na zapadnu hemisferu i Indo-Pacifik, identificirane kao glavna poprišta globalne geopolitičke i ekonomske konkurencije.

Prema brojnim analitičarima, ova odluka označava značajan prekid s desetljećima američke vanjske politike, tijekom kojih je Bliski istok zauzimao poziciju od apsolutne važnosti. Ova preusmjeravanje postavlja duboka pitanja o posljedicama ove promjene i mogućem kraju onoga što se može definirati kao "bliskoistočna era" američke strategije.

Nadalje, ova promjena baca sjenu na budućnost regionalnih sukoba, jer bi sigurnosni vakuum koji proizlazi iz američkog povlačenja mogao potaknuti daljnju eskalaciju, potkopati izglede za mir i povećati rizik od daljnjih ratova.

Prema riječima nekoliko regionalnih stručnjaka, strategija jasno navodi da su zapadna hemisfera i Indo-Pacifik sada glavna područja globalne konkurencije, dok je Bliski istok sveden na područje "selektivnog angažmana" temeljenog na obostranim i ograničenim interesima.

Drugi promatrači, međutim, ističu da to ne bi bilo potpuno povlačenje, već oblik kalibriranog povlačenja. Sjedinjene Države bi ostale prisutne kad god bi njihovi ekonomski ili obavještajni interesi bili ugroženi, ali bi izbjegavale vođenje ratova u ime trećih strana.

Prema ovom tumačenju, smanjenje središnjeg položaja Bliskog istoka ne podrazumijeva kraj sankcija ili vojnih operacija protiv država koje se smatraju opasnima za američke interese. Umjesto toga, to signalizira spremnost da se više ne žrtvuju ljudski i financijski resursi kako bi se obuzdali regionalni sukobi koji izravno ne utječu na nacionalnu sigurnost SAD-a.

Ova je linija u skladu s izjavama brojnih dužnosnika Washingtona, koji su više puta isticali ogromne troškove koje Amerika snosi u smislu novca i ljudskih života, tvrdeći da je došlo vrijeme da saveznici preuzmu veću odgovornost, dok će Sjedinjene Države intervenirati samo u slučaju izravnih prijetnji svojim vitalnim interesima.

Nešto se mijenja

U određenom smislu, nije netočno reći da snižavanje važnosti Bliskog istoka u sigurnosnoj strategiji za 2025. ne predstavlja jednostavno preraspoređivanje prioriteta, već se svodi na pravu deklaraciju o kraju ere Bliskog istoka u američkoj politici, koju je zamijenilo natjecanje s Kinom i Rusijom na drugim područjima. Takav pristup neizbježno će stvoriti sigurnosni vakuum koji će potaknuti nove napetosti.

Izrael će posebno morati odlučiti što učiniti s novom američkom strategijom, koju su neki već protumačili kao dozvolu za čišćenje palestinske regije, proširujući hegemoniju projekta Velikog Izraela na okolne zemlje. Izrael će nesumnjivo nastaviti imati koristi od američke logističke i obavještajne podrške, a nitko neće ograničavati njegove operacije, čak i ako prijeđe određene crvene linije. To bi moglo pokrenuti novu utrku u naoružanju u regiji, pri čemu će se svaka zemlja obvezati na jačanje svojih vojnih sposobnosti za samoobranu.

Također je istina da nova američka strategija daje prioritet obrani nacionalnog teritorija - granica, zračnog prostora i unutarnje sigurnosti - drastično smanjujući globalne obveze koje su karakterizirale američku politiku od Hladnog rata.

Bliski istok, nekada središte američke strategije, sada je sveden na sporednu regiju, dok konkurencija s Kinom na Pacifiku preuzima ulogu glavnog geopolitičkog bojišta stoljeća. Washington će Bliskom istoku pristupiti prvenstveno na temelju obostranih ekonomskih interesa, napuštajući masovne vojne obveze iz prošlosti. Ovaj pristup predstavlja, po mišljenju Washingtona, konkretnu primjenu načela "Amerika na prvom mjestu". koji povezuje nacionalnu sigurnost s unutarnjom ekonomskom stabilnošću, borbom protiv imigracije i trgovine drogom te smanjenjem vojnih izdataka na Bliskom istoku u korist američke industrije.

Možemo sažeti rekavši da Strategija nacionalne sigurnosti ne najavljuje pravedniji ili mirniji Bliski istok, već rigidniji, nemilosrdniji i istovremeno transparentniji regionalni poredak. Po prvi put u desetljećima, Sjedinjene Države tretiraju Bliski istok onako kako to sugerira politički realizam: važna, ali ne i vitalna, regija čija stabilnost je važna samo u mjeri u kojoj utječe na temeljne američke interese. To nije samo politički dokument, već teorijski manifest novog pristupa koji odbacuje ideju o Sjedinjenim Državama kao neizostavnom jamcu globalnog liberalnog poretka nakon 1991. Na njegovo mjesto dolazi disciplinirani realizam koji procjenjuje svaki vanjski angažman na temelju jednog kriterija: izravne koristi za američku sigurnost, prosperitet i način života.

Zaključno, Washington možda uspije spriječiti uspon hegemonističke sile na Bliskom istoku, ali nametanje regionalnog poretka izgrađenog isključivo na američkim interesima i direktivama nije ni zajamčeno ni nužno.

Ideja da Bliski istok više ne predstavlja središnju stratešku regiju, svodljivu na ograničeni sukob između Izraela i Palestinaca, čini se previše optimističnom. Poricanje energetske važnosti regije, konkurencije između velikih sila i potencijala za širenje sukoba nije isto što i njihovo eliminiranje.

Poricanje ili pusti san ne stvara stvarnost. Bliski istok će i dalje biti ključan za međunarodni sustav, a palestinsko pitanje ostat će stalna i neriješena prisutnost koja će i dalje opterećivati ​​sve uključene aktere. I netko će, prije ili kasnije, pozvati Sjedinjene Države na odgovornost.