Uvod

Rašireno prihvaćanje vladinih drakonskih diktata od strane britanske javnosti po svoj prilici je najznačajniji aspekt koronavirus krize. Dosad nezabilježena ograničenja naših osnovnih sloboda - u obliku zaključavanja, zabrana putovanja i obveznog nošenja maski - pasivno je prihvaćeno od velike većine ljudi. Unatoč nedostatku dokaza o učinkovitosti ovih ekstremnih mjera i sve većem prepoznavanju njihovih negativnih posljedica, čini se da se većina nas i dalje podvrgava aktualnih ograničenjima naših života. Zašto smo svjedoci takve kapitulacije?

Veliki doprinos masovnoj poslušnosti Britanaca vjerojatno su aktivnosti državnih psihologa koji rade kao dio "Behavioral Insights Team" (BIT). Nakon što izložim strukturu i navedenu nadležnost BIT-a, opisat ću strategije koje je primijenila ova skupina psiholoških stručnjaka kako bi oblikovala naše ponašanje u skladu s vladinim zdravstvenim pristupom koronavirusu. Osobito ću istaknuti četiri glavne taktike koje se koriste u njihovim COVID-19 komunikacijskim kampanjama kako bi nas 'usmjerili' prema poslušnosti: fokus je stavljen na GLASNIKA (engl. messenger), EGO, AFEKTE i NORME (ili 'MEAN' kao kratica) [riječ mean na engleskom jeziku znači zao ili zloban, op.prev.], pružajući konkretne primjere kako bi ilustrirao kako su ti influenceri zaposleni kako bi nas natjerali da poštujemo Vladine smjernice. Konačno, pozabavit će se upitnom etikom pribjegavanja ovim psihološkim intervencijama radi promicanja poštivanja sve spornije zdravstvene politike.

Behavioural Insights Team - struktura i nadležnost

BIT je zamišljen u Uredu premijera 2010. godine kao "prva vladina institucija na svijetu posvećena primjeni bihevioralne znanosti na politiku" (Hallsworth i sur., 2018.). U zajedničkom je vlasništvu Vlade Velike Britanije, Nesta (dobrotvorne organizacije koja sebe vidi kao 'inovacijsku zakladu' i 'prvaka radikalnog razmišljanja') i samih zaposlenika BIT-a. Prema BIT web stranici, njihov se tim brzo proširio iz jedinice od sedam osoba koja radi s Vladom Velike Britanije u "tvrtku za društvene svrhe" koja djeluje u mnogim zemljama svijeta.

Jedna od najvećih zabluda o psihopatima i zloćudnim narcisima koji imaju psihopatske osobine jest ideja da oni imaju izljeve bijesa zbog boli kad se agresivnog ponašanja. Ništa nije dalje od istine.

Osnovna karakteristika psihopata je njihova sklonost upuštanju u ono što je poznato kao instrumentalna agresija (Glenn i Raine, 2009). Instrumentalna agresija je namjerna agresija koja se vrši na žrtvu u svrhu ispunjavanja određene agende ili dobivanja neke vrste nagrade. Ovu vrstu agresije, poznatu i kao proaktivna ili grabežljiva agresija, planirana je i osmišljena i često ne izazvana od njihovih žrtava; kontrolirana je, svrhovita i koristi se za postizanje osobne koristi, obično vanjski cilj poput novca, socijalnog statusa, slave, droge ili čak sadističkog užitka proizašlog iz čina nanošenja boli.

Istraživanje je pokazalo da je vjerojatnije da će se kriminalac psihopat uključiti u predatorsko instrumentalno nasilje, dok će nasilni kriminalac koji nije psihopat vjerojatnije sudjelovati u reaktivnom nasilju - nasilju kao odgovor na pretpostavljenu prijetnju.

[...] Ako istražimo gurue establišmenta novoga sveučilišta, one čija su djela najcitiranija u beskrajnom nizu članaka posvećenim raskrinkavanju Zapadne kulture, otkriti ćemo da su svi oni protivnici objektivne istine. Nietzsche je najomiljeni jer je to eksplicitno izrazio: "Ne postoje istine," zapisao je, "samo interpretacije." Ili je ono što je Nietzsche rekao istina - a u tom slučaju nije istina, jer ne postoje istine - ili je pogrešno. Dosta o tome, mogli bi pomisliti, ali ne: istu stvar možete izjaviti manjom žestinom, pritom sakriti paradoks. To objašnjava privlačnost kasnijih mislioca - poput Michela Foucaulta, Jacques Derride, i Richarda Rortya - koji svoju intelektualnu uzvišenost ne duguju svojim argumentima (kojih je malo) nego svojoj ulozi davanja autoriteta odbacivanju autoriteta, i svojoj apsolutnoj predanosti nemogućnosti apsolutne predanosti. Kod svakoga od njih pronalazite stav kako su istina, objektivnost, vrijednosti i značenje nepostojeći, a jedino što možemo imati, i jedino što trebamo imati, jest topla sigurnost našeg vlastitog mišljenja.

Uzaludno je suprotstavljati se tim guruima. Nijedan argument, koliko god racionalan, ne može se suprotstaviti velikoj volji vjerovanja zbog koje su toliko mili svojim uobičajenim čitateljima. Racionalni argument pretpostavlja upravo ono u što sumnjaju - odnosno, mogućnost racionalnog argumenta. Barem jedan od njih - Michel Foucault - je postao predmet hagiografije (Saint Foucault autora Davida Halperina) zbog oslobađajuće poruke koju pronalazimo u njegovim napadima na strukturirano razmišljanje. Ali svaki od njih duguje svoju reputaciju novoj vrsti religijske vjere; vjere u relativnost svih mišljenja, uključujući i ovog.

Istina, poručuje nam Foucault, nije apsolut kojeg se može shvatiti i procijeniti na neki trans-povijesni način. Istina je dijete "diskurza", a kako se diskurz mijenja, tako se mijenja i istina sadržana u njemu. Što termin "diskurz" označava? Pogledajte bilo koji akademski časopis u humanističkim znanostima i pronaći ćete ga u središtu tisuću fiktivnih rasprava: "Zapadnjački falocentrizam i diskurz roda," "Diskurz bijelačke nadmoći u romanima Conrada, "Diskurz isključivosti: queer perspektiva," i tako dalje. Opisujući argumente kao "diskurz", zaobilazite ih, okrećete se stanju uma u kojem su nastali. Više se ne suočavate sa istinom ili razumnošću mišljenja drugoga nego se bavite socijalnim silama koje govore kroz njih. Pitanje više nije "Što to govoriš?" nego umjesto toga postaje "Od kuda to govoriš?" To je Foucaultov trijumf, pružio je riječ koja nam omogućuje da svaku misao vezujemo uz njezin kontekst, i da pretvorimo kontekst u nešto važnije od same misli.

Svijet uronjen u paranoičnu zabrinutost oko sigurnosti narušava čovjekov pogled na život, što šteti sposobnosti funkcioniranja i napretka.

Teško je vrijeme za Generaciju Z. Problemi s mentalnim zdravljem, posebno poremećaji raspoloženja poput depresije i anksioznosti, vrtoglavo rastu. Za Gen Z je najmanje vjerojatno da će prijaviti dobro ili izvrsno mentalno zdravlje, a najvjerojatnije loše ili prosječno mentalno zdravlje. Stope samoubojstava za američke tinejdžere i mlade odrasle osobe su najviše ikad.


Kao 23-godišnji pripadnik Gen Z koji se osobno nosio s tim problemima i vidio utjecaj na svoje prijatelje i voljene, to mi slama srce.

Na putu poboljšanja vlastitog mentalnog zdravlja i pokušavanja da pomognem drugima, moje putovanje me dovelo do traženja objašnjenja zašto su se stvari tako pogoršale, a uvjerljivu hipotezu pronašao sam u radu socijalnog psihologa Jonathana Haidta i pravnog stručnjaka Grega Lukianoffa.

U svojoj koautorskoj knjizi "The Coddling of the American Mind: How Good Intentions and Bad Ideas Are Setting Up a Generation for Failure", Haidt i Lukianoff istražuju problem mentalnog zdravlja Generacije Z. Oni tvrde da su mladi uronjeni u svijet koji karakterizira paranoična zabrinutost za sigurnost, što im iskrivljuje misli i šteti njihovom psihičkom zdravlju.

"Mnogi sveučilišni studenti uče razmišljati na iskrivljen način, a to povećava njihovu vjerojatnost da postanu krhki, tjeskobni i osjetljivi", oni kažu.

Znanstvenik Rupert Sheldrake pokušava pronaći odgovor na zagonetno pitanje: kako se diferenciraju različite biološke forme? Kako sjemenka "zna" kako treba izgledati buduća odrasla biljka? Njegov odgovor su "morfička polja" koja predstavljaju nevidljivu organizirajuću strukturu, u kojoj je sadržan plan organizama, i koja rezonancijom privlače jedinku ka njenom posebnom obliku i svrsi u prostoru i vremenu. Svojim istraživanjima dokazuje da su jata ptica, jata riba, pa i društvene grupe, organizirani kroz ta morfička polja u kojima su jedinke povezane s kolektivnim pamćenjem i mogu telepatski komunicirati.

Sabine Leitner:Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja.

Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: "No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo." Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Mnogi veruju da smo gospodari svoje sudbine, ali novo istraživanje otkriva u kojoj meri geni utiču na naše ponašanje i kako se iskustva bliskih predaka prenose u naš DNK. Potomci ljudi koji su preživeli holokaust pod većim su rizikom da razviju anksioznost.

Danas je moguće dešifrovati individualni genetski kod. To je niz od 3,2 milijarde DNK "slova", jedinstven za svakog od nas i on čini svojevrstan kalup za naš mozak i telo, piše "Sajens alert".

Novo istraživanje Hane Hričlou sa Institu u Kembridžu otkriva koliko jaku biološku predispoziciju naše ponašanja ima i koliko smo predodređeni za neke osobine. Istraživanje je pokazalo da geni ne određuju samo visinu, boju očiju ili težinu, već i karakteristike kao što su ranjivost, loše mentalno zdravlje, dugovečnost, inteligencija i impulsivnost. Takve osobine se u različitoj meri zapisuju u naše gene - ponekad su to hiljade gena koji rade zajedno.

Sve češće smo suočeni sa činjenicom da su predispozicije za složenije ponašanje slično povezane u našem mozgu. Tu spada i religija koju izaberemo, formiranje sopstvene političke ideologije, pa čak i to s kim sklapamo prijateljstva.

Postoje i drugi načini na koje se naše životne priče mogu prenositi kroz generacije, osim što su upisane u DNK.

Epigenetika je relativno novo područje nauke koje može otkriti koliko priroda i spoljni faktori tokom odrastanja mogu biti isprepleteni. Ne posmatraju se samo promene gena, već i "oznake" koje iz životnog iskustva dobijaju geni, a koje menjaju način na koji se naši geni izražavaju.

Pitanje o slobodnoj volji jedno je od najstarijih i najtrajnijih pitanja s kojima se suočava ljudski rod. Razmatrali su ga i drevni Grci u svojim tragedijama, primjerice u Kralju Edipu, gdje se čini da je sudbina junaka unaprijed određena, što god on poduzeo da je spriječi ili promijeni. Grci, i njihovi kulturni nasljednici Rimljani, govorili su o trima Suđenicama koje su tkale i prele sudbine ljudi i rezale nit njihovih života u unaprijed određenom trenutku.

To je pitanje puno jasnije objašnjeno u učenjima Istoka o dharmi, karmi i reinkarnaciji. Dharma je zakon prema kojem svako živo biće ima sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Kao što će žir postati hrast, tako će i čovjek razviti svoj puni ljudski izraz s vremenom, s puno vremena. Otuda učenje o reinkarnaciji. Karma je zakon o akciji i reakciji prema kojem svako naše djelo, svaki naš postupak, na bilo kojem planu (uključujući nevidljive planove kao što su misli ili osjećaji) ima posljedicu, ovisno o tome je li djelovanje u skladu s prirodnim zakonima života ili nije.

Tako gradimo karmu - "dobru" ili "lošu" - koja nam donosi slatke ili gorke plodove naših prošlih postupaka. Svrha je tog procesa da nam pomogne učiti o zakonima, osigurati pravednost te utvrditi sigurnost cijelog sustava jer neograničena sloboda djelovanja bez posljedica vodi slomu univerzalnog reda.

Taj pristup podrazumijeva pojam vodeće inteligencije i element slobodne volje glumaca na pozornici kazališta života. Istočni bi filozofi rekli da je Edip došao do tragedije nakupljanjem prošle karme ili možda preko karme svoje obitelji ili kulture kojoj je pripadao. No ono što se nalazi u djelokrugu njegove slobodne volje jest to kako reagirati na sudbinsku tragediju: s dostojanstvom i plemenitošću, ili s negodovanjem, ljutnjom, gorčinom i mržnjom.

Stoički filozofi staroga Rima, kao što su Epiktet i Marko Aurelije, odabrali su vrlo sličan pristup. Smatrali su da su mnoge vanjske životne okolnosti izvan naše kontrole, na primjer: obitelj ili zemlja u kojoj smo rođeni, naše zdravlje, ugled, bogatstvo i tako dalje.

Dragi prijatelji, ne očajavajte. Mi smo stvoreni za ovo vrijeme. Čujem nedavno kako su mnogi duboko i pošteno zbunjeni. Zabrinuti zbog stanja stvari u našem svijetu danas. Naše trenutno vrijeme je period skoro dnevnih zaprepaštenja i često pravedničkog bijesa zbog zadnjih degradacija onoga što znači sve civiliziranim, vizionarskim ljudima.

Dobro ste procijenili. Uzvišenost i oholost kojima neki teže dok podupiru i odobravaju tako gnusna djela protiv djece, nemoćnih, normalnih ljudi, siromašnih, nejakih, bespomoćnih, prosto ostavlja bez daha. Ipak, pozivam Vas, pitam Vas, molim Vas, nemojte klonuti duhom oplakujući ova teška vremena. Posebno nemojte izgubiti nadu. I to posebice jer je činjenica da smo stvoreni za ovo vrijeme. Da. Godinama mi učimo, vježbamo, treniramo i samo čekamo da se ulovimo u koštac s točno ovom dužnosti.

Već dugo govorim da strah ljude čini glupima, pa čak i o tome da je strah oružje i otrov za mozak. Ali ponekad sam se pitao mogu li ljudi doživjeti umor od straha ... onu točku u kojoj je ljudima jednostavno dosta straha, dovoljno da ga odbace.

Međutim, pokazalo se da sam bio pomalo optimističan u pogledu umora od straha. Čitao sam najnoviju knjigu Roberta Sapolskyja Behave: The Biology of Humans at Our Best And Worst i bio sam razočaran kad sam saznao što najbolje novo istraživanje pokazuje o dugoročnoj primjeni straha. (Ili, u akademskoj terminologiji, kontinuirani stres.)

Međutim, moje razočaranje ubrzo su ublažile dvije stvari:

1. Dobio sam informacije o tome kako trovanje strahom djeluje.
2. Da je ljudska neurologija izuzetno varijabilna, da postoje iznimke u svemu, i da ako je cijela slika zapravo tamna kao i većina uznemirujućih nalaza, već odavno bismo se pretvorili u ništa drugo nego krvožedne majmune..

Ne znam trebam li uopće to reći, no 2020. je bila godina straha. Pomalo sam zadivljen razmjerom toga. Postoji određena privlačnost za upijanjem svih priča o strahu u normalnim vremenima - naša sposobnost da gledamo zlo u oči čini nas živahnima - ali 2020. nas je gurnula puno dalje od te razine. Ono s čime se susrećemo je mnogo više od obične pornografije straha, a postoje određena prodajna mjesta (uključujući web stranice) koje se mogu opisati samo kao opscene.

Ovo je destruktivnije nego što ljudi shvaćaju.

Ovaj blog post Psihologija danas je treća faza devet dijela serije pod nazivom "Vagus Nerve Survival Guide." Devet vagalnih manevara sadržanih u svakom od tih blog postova osmišljeni su da vam pomognu stimulirati vagusni živac - što može smanjiti stres, anksioznost, ljutnju i upalu aktiviranjem mehanizama "reakcije opuštanja" vašeg parasimpatičkog živčanog sustava.

Društvena povezanost licem u lice utvrđuje parasimpatički odgovor "privlači se" i bavi se vagusnim živcem. Time se poboljšava vagalni ton i neutralizira reakcije stresa povezane s mehanizmima "borbe ili letenja". Također je klinički dokazano povezano s društvenom povezanošću poboljšanja varijabilnosti brzine otkucaja srca (HRV), što je mjerenje varijacija unutar intervala beat-to-beat i pokazuje zdravo srce.

Kao što sam opisao u uvodu ove serije, vaš vagusni živac je glavna pokretačka snaga parasimpatičkog živčanog sustava koji regulira vaše "odmaranje i probavljanje" ili "skloni-i-spriječiti" odgovore. S druge strane, za održavanje homeostaze, simpatički živčani sustav pokreće vaše odgovore na "borbu ili bijeg". U idealnom slučaju, unutar vašeg autonomnog živčanog sustava, tekući teretni mehanizam između ovih dvaju polarnih suprotnih mehanizama stvara "yin-yang" tip harmonije obilježene homeostatskom ravnotežom.

Iz perspektive evolucije moglo bi se nagađati da su se naši preci oslanjali na simpatički živčani sustav da potaknu proizvodnju kortizola i druge neurobiološke odgovore potrebne za lov, prikupljanje i odbacivanje neprijatelja. Nasuprot tome, parasimpatički živčani sustav vjerojatno se oslanjao na oksitocin da bi potvrdio našu urođenu poticaj da njeguje bliske pletene ljudske veze, rađanje i izgradnju kooperativnih i podržavajućih zajednica utemeljene na preživljavanju, kao i romantična partnerstva.

Nažalost, Tofflereski " budući šok " 21. stoljeća digitalnog doba (obilježen previše promjena u kratkom vremenu) uzrokuje mnoge od naših drevnih evolucijskih bioloških sustava na kratki spoj. Prečesto društveni mediji i drugi suvremeni čimbenici smanjuju društvenu povezanost licem u lice i pogoršavaju osjećaje percipirane društvene izolacije ili biti autsajderi koji nisu vrijedni za ljubav i pripadnost.