© Anadolija
Nema mira s Erdoganom ni za Tursku, ni za šire susjedstvo i posebno Siriju, pa ni za Evropu. Kako sada stvari stoje, front je otvoren na najmanje četiri strane, ne računajući onaj unutrašnji, domaći.
Opsesije predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana su poznate: svakim je danom sve eksplicitnija želja da se identificira sa moćnim vladarima iz prošlosti Otomanske imperije, potpuno je opsjednut idejom eliminacije svake etničke, političke i kulturne opstojnosti i emancipacije Kurda ne samo u Turskoj već i izvan granica njegove države, i neprebolna žal što »njegov« Stambol nikada nije nadjahao bliskoistočne centre poput Damaska, Bagdada i Kaira.
Na putu ovih i ovakvih ambicija, danas smatra da mu ništa odavno nije i ne smije biti prepreka, a manipulacije i istočnjački marifetluci svake vrste ne bi li se dosegli ciljevi proizašli i iz evidentne geostrateške važnosti Turske, prevazilaze mnogo toga viđenog u savremenoj politici.
Otvorio četvrti front
Dok svijet pritiskivan novim tektonskim lomovima svake vrste polako zaboravlja čak i dramu kakva je sirijska, Erdogan ne samo da je drži u fokusu i više nego ISIL ili Mosul, već joj otvara »nove perspektive«. Uz najmanje tri tamošnja fronta - jedan protiv Kurda, drugi vojno opasan spram Assada, ali tako i Rusije i treći političko-vojni prema Americi - turski predsjednik upustio se u pomalo nevjerovatnu storiju i protiv Evrope. Vjerovatno joj nikada ne opraštajući što još nije naplatio onu trgovinu sirijskim izbjeglicama kojima se pridružilo bar još toliko i ostalih, afričkih i azijskih.
Pođimo redom, u storiji koja je kapilarno uvezana, Turci, Kurdi, Amerikanci i u pozadini Sirijci i Rusi. Kurdi su, odavno, crvena krpa za Erdogana na prvom mjestu. Ušavši u Siriju na vojni i svaki drugi način, uz prijetnje da će tamo i još dublje, Ankara jasno pokazuje kako je osnovni cilj svih operacija tamo nedvojben - onemogućiti Kurdima da iz sirijskog košmara izađu ojačani, ujedinjeni i povezani u autonomiju na sjeveru Sirije, odnosno ispod južnih granica Turske. Takva zajednica, poznata kao Rojava, po njemu bi značila povezivanje s Kurdima na jugu Turske a na istoku s onima iz Iraka. Kičma tog pokreta za Erdogana je »teroristička« Ocalanova Radnička partija Kurda (PKK) i svi oni koji su se po njemu naslonili na PKK i tretira ih kao teroriste.
Danas su to i Sirijske odbrambene snage (SDF) čija su kičma Kurdi uz druge arapske borce, to je Partija demokratskog jedinstva (PYD) i njihovo vojno krilo, Jedinice narodne zaštite (YPG), ali sada već i »Pešmerge« iz Iraka, zapravo svako ko će sutra tražiti zajedničku državu Kurda ili samo pojedinačnu autonomiju. U Turskoj, Iraku, Siriji i Iranu ih je četrdesetak miliona.
Turska je ušla vojno u Siriju s raznim partnerskim milicijama u širem kontekstu odnosa s Rusijom i SAD u operaciji »Eufratski štit« navodno boriti se protiv ISIL-a. I ptice na grani, međutim, znaju da je osnovni cilj bio potiskivanje Kurda zapadno od Eufrata i sprječavanje spajanja ključnih kurdskih kantona buduće Rojave, Kobani i Afrin.
U toj cijeloj priči tačka »geostrateškog dodira« postao je grad Manbij, uz kurdske gradove Kobani i Tel Abijad, na putu za Raqqu koja je centar ISIL-a u Siriji. Ambiciozni Erdogan hoće u Raqqu prvi nadajući se da će mu je Amerikanci u velikoj konačnici prepustiti kao zonu utjecaja u zamjenu za željeni Aleppo. Na tom putu, međšutim, mora preko Kurda i SDF-a. Oni ovdje biju bitku iz koje će izaći kao konačno vojno i politički legitimirani faktor u regionu ili ponovo iskorištena pa odbačena snaga. Turska bije bitku za uglavljivanje na prostor koji neće dozvoliti Rojavu kroz povezivanje njihovih »kantona«.
Košmarno pitanje za Erdogana je - kako privoljeti Amerikance da kao jedinog i isključivog partnera na putu za Raqqu, umjesto efikasnih Kurda, prihvate njih i njihove saveznike uz doista vojno i politički »olinjalu« Slobodnu sirijsku vojsku (FSA). U ovu tanjušnu vojnu formaciju protiv Assada s kojom se u Siriji bezmalo šprdaju i teroristi i ozbiljni vojnici, Amerika je od početka rata džaba uložila milione dolara i gomile oružja.
Amerikanci su danas svjesni da su Kurdi vojno neuporedivo učinkovitiji i sa stanovišta njihovih ciljeva i Trumpove odlučnosti da se »ti tamo teroristi pometu brzo i efikasno«. Istovremeno, Erdogan je potencijalno potrebniji partner Washingtonu od Kurda. I zbog Turske same po sebi, njenog značaja i relevantnosti, i zbog činjenice da su se »suviše približili Rusima«. Užarena tačka dodira sada je pomenuti Manbij na putu za Raqqu, da se ne pominju ostala važna mjesta kao al-Bab itd. U strategiji iz pozadine, Rusi su opet povukli trenutno najlukaviji potez pa je u procjep između Turske vojske s njihovim partnerskim milicijama, i Kurda, u dogovoru s Assadom, ušla regularna sirijska armija.
Na njih i njihove Tigrove nije isto udariti kao na SDF, što zbog vojnog faktora, što zbog činjenice da bi to bio i udarac na ruskog partnera. Erdoganu nije lako, a može se pretpostaviti do koje mu se granice diže pritisak znajući da do Raqqe vojno može doći jedino preko Kurda i to »partnerski« bez podrške Amerikanaca i protiv strategije Rusa i vojske Assada.
Ključan ishod rata u Siriji
Ishod vojne situacije u Siriji koja nije samo to, već određuje dugoročno ukupan geostrateški kontekst regiona u budućnosti - gdje je i pitanje energetskog pozicioniranja Turske, uz konačni ishod sudbine Kurda za njih presudno - u svakom slučaju je povezan i sa budućnošću Erdogana na domaćoj sceni.
On jeste radikalno, brzo i efikasno pomeo kod kuće bezmalo sve koji su mu stajali na putu ambiciji potpunog preuzimanja izvršne vlasti. I to na način koji jeste navodno zgrozio demokratski svijet nespreman da shvati nove realnosti. Ali, za autoritarnu slavu neophodnu i referendumu nepopravljivo loše bi bilo da izgubi »sirijsku« bitku. To znači i onu protiv etabliranja Rojave ispod njegove južne granice, ali i onu političku u kojoj bi mu Trump mogao, ako njegova hirovitost procijeni tako, pokazati kako su mu Kurdi ipak u regionu dovoljno važni da ih se ne smije prepustiti hirovima Ankare.
Nervoza Erdoganova, koja nije neuobičajena, prelila se minulih dana i na Evropu. Način na koji je »budući sultan« namjerio da organizira svoju životnu kampanju očigledno ih je iznenadio. Ali i njihova reakcija njega. Naviknut da prepada Evropsku uniju izbjeglicama, vjerovatno nije očekivao oštre reakcije povodom zakazivanja svojih predreferendumskih skupova za novi ustav, kakve su mu pristigle iz Njemačke, Austrije i Holandije.
Čudesno nediplomatski je bilo reagiranje na najavljene zabrane tih agitacijskih masovnih skupova po Evropi, izjavama kako će ih »on organizirati uprkos zabranama« u tim zemljama. Bolju sliku mentalnog sklopa autokracije, političke nerealnosti pa i odsustva osnovnog realizma u međunarodnim odnosima ipak je teško sresti danas u Evropi pa i na njenim rubovima. Da se ne pominje kako je vrhunac paradoksa u ovoj priči u tome da se čak i notorni holandski fašist Geert Wilders našao prozvan da poruči Erdoganu kako je »islamist i diktator i neka se odmakne od Holandije«. Stvar naravno u ovom slučaju nije u Wildersovoj »odbrani demokracije«, ali je ilustrativna za apsurdnost u koju se turski predsjednik doveo. Slično je i s optužbama Berlina za »fašističko ponašanje« nakon što su mu lokalne vlasti u Njemačkoj zabranile njegove mitinge tamo uoči referenduma.
Dani koji dolaze do 16. aprila za kada je zakazan referendum u Turskoj, u svakom će slučaju biti obilježeni agresivnim nastojanjem Erdogana da pobijedi po svaku cijenu na svim ovim frontovima. Na način na koji je navikao da politički hara u svojoj kući. Silom, populizmom, bez osvrtanja na posljedice i reakcije oko sebe, zagledan u krajnji cilj koji je, ipak, daleko veći nego što se može »progutati« na ovaj način, i daleko ambiciozniji nego što ga može prihvatiti svekoliko interesno i geostrateško okruženje. Hoće li to shvatiti lider države koja jeste važna, koja ima potencijale i poziciju, ali ne izvan i mimo konteksta i interesa mnogih drugih u svijetu - ogromno je pitanje. Sve što se dešava u vezi s tim minulih godina više je razlog za pesimizam nego za nadu da će izroditi nabolje. I za Tursku i za širi region oko njega.
Komentari čitatelja
na naše novosti