Medijske rasprave o abortusu ne pojavljuju se samo zbog neposrednih razloga, odvlačenja pažnje od nekih drugih aktualnih političkih pitanja, nego su dio strateškog djelovanja okupatora. Na tim pitanjima treba učiti od Amerikanaca, gdje su sukobi oko abortusa poslužili kao efikasno sredstvo razaranja političkog procesa i sprečavanja bilo kakvog ujedinjenog političkog djelovanja građana.
Takvih je tema tamo bilo mnogo, na samo jednoj se demokracija u Americi ne bi mogla dovesti u ovakvo stanje, ali je abortus dobar primjer, koji se očito preslikava i u naš politički život, iz istih razloga, financiran na isti način i iz istih izvora.
Desetljećima su tzv.
pro-life ili
pro-choice skupine u Americi ubacivale svoju “varijablu” u kombinatoriku turneja predsjedničkih kandidata. Grupe s utjecajem na izbore, s ovakvom ili onakvom temom, su izborne aktivnosti i pridobivanje glasova učinile izuzetno kompleksnim pitanjem.
Politički dijalog je razmrvljen oko nevažnih stvari. Takva razmrvljenost i kompleksnost je dovodila do toga da su samo izuzetno obilno financirani kandidati, pod kontrolom krupnog kapitala, mogli narod manipulirati izbornim rezultatom, koristeći svoje ogromne medijske, financijske, organizacijske i ostale resurse. Sloboda komuniciranja internetom je u tim uvjetima bila efikasno suzbijana, nije dolazilo do otvorenog, konstruktivnog i nepristranog dijaloga svih sa svima, usmjerenog na ključna pitanja američke nacije. Ljudi su donosili zaključke prema pripadnosti grupama u kojima su se nalazili zbog raznih vrsta svojih predrasuda, i zbog raznih razloga koji su ih sprečavali da se bave ključnim političkim temama.
Pitanje abortusa je posebno pogodno za
izazivanje društvenih sukoba, jer ne postoji “dobro” rješenje. Svako od tih loših rješenja podložno je pristranim i emocionalno nabijenim procjenama štetnosti. Oko toga je dogovor praktički nemoguć, a kako se zbog burnih emocija pobuđuju i bijesne reakcije ljudi u diskusijama, tako svaka “strana” pokazuje najgore od sebe. U tim uvjetima, najgori dolaze u mogućnost da preuzmu vodstvo, jer “suprotna strana” između dobrih, s bijesnim reakcijama, i tih najgorih koji preuzimaju vodstvo, više ne vidi razliku. Dobri i loši, s jedne i s druge strane počinju se ponašati slično, često do neprepoznatljivosti i unutar, i među grupama.
Dozvoljen prekid trudnoće rezultira negativnim fiziološkim posljedicama po ženu, u smislu da nagle hormonalne promjene, zajedno s psihosomatskim reakcijama tijela na spoznaju o tome kakva je odluka donijeta, izazivaju u većini slučajeva neželjene, prvenstveno emocionalne posljedice po ženu, a postoje i određeni rizici zahvata u medicinskom smislu, iako više nisu ni blizu tome kakvi su bili prije.
Fizički i psihički život žene u potpunosti je prilagođen rađanju, naročito ako je trudnoća željena. To je pitanje evolucije a ne vjere, ideologije ili na nečem drugom zasnovanog stava. Ako je trudnoća neželjena, a žena se odluči na abortus, vjerojatno je da će štetne posljedice po ženu biti veće, ako joj se ne dozvoli prekid trudnoće. U slučaju da žena nije u stanju donijeti odluku te vrste, postavlja se pitanje i da li je u stanju odgojiti dijete, pa miješanje društva u ženinu odluku nema smisla. U svakom slučaju, neželjena trudnoća nema sretan završetak, i naravno da se situaciju ženi ne smije otežavati.
“Nerješivo” je i pitanje da li se u zametak uselila duša, ili se rješavamo nakupine stanica bez svijesti. Duša, Bog ili evolucija nemaju problem s tim rješenjem, jer je izvan našeg poimanja stvari sve riješeno, postojao Bog ili ne. Nerješivo je pitanje razlika naših uvjerenja. Polazeći od pretpostavke da osobno uvjerenje treba biti ishodište osobnih odluka, sadašnja zakonska regulativa u tom području može se smatrati prihvatljivom. Na praktičnoj strani, država bi trebala pohapsiti
“vjernike” koji u radno vrijeme imaju prigovor savjesti, a u slobodno vrijeme u svojim klinikama mlate pare za komercijalne abortuse bez traga i zapisa, ali to je druga tema.
Preostalo je još pitanje što učiniti pred agitacijom druge strane, koja god strana bila vaša. Ovog časa, dok nije došlo do tolikog civilizacijskog nazadovanja, treba se pobrinuti da bliske osobe budu
otporne na agitaciju, i to vrijedi za obje “strane”. Naučite svoju djecu što vi o tome mislite, i ponudite im svoja uvjerenja kao rješenje, a ne kao zastrašivanje ili cementiranu istinu. Uz svoje uvjerenje ne razvijajte mržnju prema suprotnom mišljenju, nego upozorite djecu na jedan važan moment. Oni koji fanatično i posebno žestoko agitiraju na jednoj od “strana”, sigurno imaju iza sebe podršku destruktivne okupatorske politike
koja želi podijeliti društvo, i posvađati braću ljude. Neki od fanatika su toga svjesni, neki nisu, ali pravi
uzrok fanatizma je izravni operativni rad obavještajnih struktura okupatora, zakačilo to nekoga parama ili primitivizmom i osobnom patologijom.
Ne komunicirajte o tom pitanju s vlašću, ne šaljite im peticije, zahtjeve, upozorenja ni ikakve signale. Mi odavno imamo vlast koja ne radi u našem interesu, koja prati agendu nevezanu s interesom građana. Umjesto da se usmjerite na rasprave koje vam se
bacaju kao kost za glodanje u prašini, razmotrite što bismo mogli učiniti da takvu vlast zamijenimo vlašću koja će zaštititi nacionalne interese. Pod nacijom, naravno, podrazumijevam sve građane organizirane u društvo svojim pravima, obavezama i državljanstvom na teritoriju Republike Hrvatske.
Sjetite se stare bosanske priče:
Aga je dva puta skupljao harač, i oba puta su mu glasnici javljali da se narod buni. Kad je treći puta krenuo skupljati harač, glasnici su javili da narod šuti i plaća. Tada je Aga popustio i smanjio harač, jer je shvatio “koliko je sati”.
Mi sada nismo u feudalizmu, i to ima jednu dobru, i jednu lošu stranu. Dobra je strana da nismo osuđeni na našu vlast, možemo ju smijeniti izborima. Loša je strana da naša vlast, kada vidi da je došlo “do kraja”, neće smjeti odustati od svoje politike, morat ćemo ih se riješiti i maknuti ih s vlasti. Srećom, dobra strana će biti da ćemo to moći napraviti izborima, ako se
prestanemo svađati oko abortusa, homoseksualaca i ovih koji se čudno oblače, oko reforme školstva i ostalih tema o kojima se više priča nego što se zna, a uz koje se
nesmetano mogu pljačkati naše šume, privatizirati naše zdravstvo i elektroprivreda, rasprodavati koncesije na vode i slično.
Komentari čitatelja
na naše novosti